Čitajući Radomira Konstantinovića u Sarajevu (1)

Čitati Konstantinovića u Sarajevu 2018., točno 90 godina nakon što se taj ”čovek suštine”[i] 27. ožujka 1928. rodio u Subotici, što bi to značilo?

Što bi značilo, pak, čitati ga danas?

Što bi to značilo u vrijeme globalne ”preobrazbe svijeta u palanačku mrežu”[ii] kad lutajući duh palanke nesmetano pronalazi gostoprimstvo posvuda u svijetu, uzimajući sve više pod svoje i SAD i Europu?

Kad nas palanački duh, utjelovljen u Orbanovim žičanim ogradama na granici[iii], u kampanji krunice, kojom poljski katolici od islama brane europske granice, u Trumpovim zakonima protiv useljenika i plediranju za zid razgraničenja s Meksikom, iznova podsjeća na zatvorenost kao svoju suštinu[iv], smrtno neprijateljstvo ”prema svemu što je ono-strano, što je od drugog sveta”: ”Nema zla u plemenu, zlo je uvek s onu, drugu stranu brda”.

Što bi to značilo u razdoblju kad je duh palanke definitivno trijumfirao i u Sarajevu, u koje je Konstantinović strastveno, onako kako to samo zaljubljenik može, vjerovao, u tolikoj mjeri da ga je nazvao čak ”prestonicom naše istine” i mjestom ”rešavanja usuda svih nas”?[v]

U višestoljetnom srazu palanke, obilježene totalitarizmom, patrijarhalizmom i tribalizmom, i moderne, obilježene individualizmom, u našoj se regiji uvijek iznova kao neželjena alternativa s prezirom u stranu nasilno guraju nositelji nikad dominantne i uvijek nejake tradicije individualizma i modernizacije

Kad postaje jasno da je duh palanke Sarajevo, gotovo bez iznimke čak i ono ”manjinsko Sarajevo”, koje je Konstantinoviću nekoć pružalo gostoprimstvo, zaveo svojom vrhunskom lukavošću, na koju je zarana ukazivao i sam Konstantinović: ”Nemirenje sa ‘Filosofijom palanke’ nije samo ono koje pokušava da je neposredno porekne, već i ono koje, pretvarajući je u nekakvu konačnu ideju koju slavi, nju još bitnije izneverava”[vi].

Sarajevo je kapituliralo pred duhom palanke, jer ”Filosofiju palanke”, uz pokoju iznimku, nikad nije čitalo protiv sebe nego je od toga perfidno bježalo hvaleći ”Filosofiju palanke”, baš onako kako se to u Sarajevu činilo i sve do danas čini i s nositeljima kritičke svijesti iz Hrvatske, bilo da je riječ o Stanku Lasiću, Vladi Gotovcu, Slavku Goldsteinu ili novinarima okupljenim oko Ferala Tribunea.

Nisu do Sarajeva dopirale Konstantinovićeve riječi da prava duhovna revolucija i pravi humanizam neizostavno podrazumijevaju sukob sa sobom: ”Nema stvarne pobune protiv sveta koja nije i pobuna protiv samog sebe”[vii].

U Sarajevu se nije njegovala, kako je Konstantinović naziva, ”sposobnost za vatru”, umijeće opraštanja od ”svoje lažne izdvojenosti”, od ”svog prljavog čistunstva”, od ”apriorne plemenitosti i lepote”, od vlastite ”izuzetnosti kao izuzetosti”, od kobnog ”to se nas ne tiče”, a upravo se tome moglo i moralo, kao istinskom početku humanizma, učiti čitajući ”Filosofiju palanke”.

Što bi to značilo u razdoblju kad je duh palanke definitivno trijumfirao i u Sarajevu, u koje je Konstantinović strastveno, onako kako to samo zaljubljenik može, vjerovao, u tolikoj mjeri da ga je nazvao čak ”prestonicom naše istine” i mjestom ”rešavanja usuda svih nas”?

Tek u tom slučaju ”Kritika bosanskog uma”[viii] Tarika Haverića ne bi bila šutnjom prezren presedan. Tek u tom slučaju u Sarajevu ne bi sve češće dolazilo do sve nasilnijeg dezavuiranja nositelja i nositeljica kritičke misli. Tek bi u tom slučaju bilo nemoguće da jedna osnovna škola u Sarajevu bude nazvana po pristaši nacističkog režima i Nezavisne Države Hrvatske. Tek bi u tom slučaju bila nezamisliva blamaža, koju je Sarajevu, po političkom diktatu, svojstvenom palanci, priredilo Vijeće za dodjelu Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva ”slučajem Pamuk”.

Što bi to značilo u času zaprepaštenosti skandalom da još uvijek ne postoje ni naznake teološke recepcije misaone baštine Radomira Konstantinovića, u čemu se raskriva ne samo kukavičluk i servilnost regionalne teologije nego i umrtvljujuća prepuštenost regionalnih religijskih struktura ”palanačkoj mirnoj savjesti”?

U momentu porazne spoznaje o tome u kojoj je mjeri palanački duh, sapinjući u njima ljudskost, u svoj projekt ”obogotvorenja reda i poretka” upregao upravo religije, pa i u njima umjesto dijaloga dominira stav, umjesto neponovljivosti osobe ludilo kolektiviteta, umjesto potresenosti smrtnošću bližnjeg tupa ravnodušnost, potekla iz opijenosti nacijom, umjesto solidarnog hodočašća na društvenu periferiju dogmatski, pastoralni i liturgijski apriorizam, umjesto slobodarske izloženosti neizvjesnosti totalna sigurnost, plaćena gušenjem kritičkog mišljenja, konkretnog i slučajnosti, umjesto stvaralačke vjernosti tradiciji sterilni tradicionalizam, umjesto bezuvjetnog gostoprimstva demonizacija stranog, naprosto umjesto otvorenosti neurotičan nagon za zatvaranjem?

U trenutke posvemašnje uvjerenosti da je pobjeda nad palanačkim duhom nemoguća bez oduzimanja božanske legitimacije palanačkom ustroju, pretenzijama i strategijama, za što nam je prijeko potrebna i regionalna teologija rezistentna na totalitarni zov palanke, od koje, po svoj prilici, nikad nismo bili udaljeniji[ix]?

Što bi to značilo u danima dok nam čitanje knjige ”Dominantna i neželjena elita. Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek)”[x] Latinke Perović u sjećanje neodoljivo priziva arhetipsku dramu priklanjanja mase ne Isusu nego Barabi, koja se na svojevrstan način ponavlja ne samo u intelektualnoj i političkoj prošlosti Srbije, što u spomenutoj knjizi uz pomoć trinaest portreta, uključujući i onaj Radomira Konstantinovića, Latinka dojmljivo demonstrira, nego i u intelektualnoj i političkoj prošlosti Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Nisu do Sarajeva dopirale Konstantinovićeve riječi da prava duhovna revolucija i pravi humanizam neizostavno podrazumijevaju sukob sa sobom: ”Nema stvarne pobune protiv sveta koja nije i pobuna protiv samog sebe”

U višestoljetnom srazu palanke, obilježene totalitarizmom, patrijarhalizmom i tribalizmom, i moderne, obilježene individualizmom, u našoj se regiji uvijek iznova kao neželjena alternativa s prezirom u stranu nasilno guraju nositelji nikad dominantne i uvijek nejake tradicije individualizma i modernizacije.

Štoviše, regionalni trijumf organicizma nad individualizmom posljednjih se stoljeća ponovio toliko puta da se danas u regiji doista može s utemeljenom zabrinutošću govoriti o opasnosti zatiranja preostalih krhotina tvrdoglavo neželjene tradicije individualizma i modernizacije, čiji je opstanak ugrožen i na globalnoj razini.

Što bi to značilo u trenucima dok nam knjiga ”Konstantinović. Hronika”[xi] Radivoja Cvetićanina iz stranice u stranicu dramatično raskriva koliko je zastrašujuću cijenu Konstantinović morao uvijek iznova plaćati da bi, ostajući dosljedan raskrinkavanju palanačkih mehanizama, sačuvao svoje vlastito ljudsko dostojanstvo: ”Kritička misao usamljuje. Dekart nema senku”.

Čini mi se da bi čitati Konstantinovića u Sarajevu danas, pod uvjetom da ga poglavito čitamo protiv sebe, značilo prije svega trijezno priznati ne samo regionalni nego i globalni trijumf palanke, no ne kako bismo se prepustili ciničnom razočaranju nego kako bismo u dubine svog bića bez truna samozavaravanja urezali spoznaju da baš danas kad su u našim društvima prezrene i pogažene sve vrijednosti, za koje se zalagao Konstantinović, biti čovjek prije svega znači biti bezuvjetno na strani poraženog i poraženih, naprosto biti izdajnik, i to u svijesti da se baš danas, možda kao nikad ranije, ljudsko dostojanstvo krije u nevjernosti palanačkim iluzijama da nas prostaštvo i primitivizam, zaogrnuti i ulašteni nacionalističkom vjerom u apsolutne identitete, mogu spasiti.

Čini mi se da bi čitati Konstantinovića u Sarajevu danas, iznova ponavljam, pod uvjetom da ga poglavito čitamo protiv sebe, značilo ne pristati na gubljenje nade, crpeći je i iz riječi samog Konstantinovića, koje svojom kontrafaktičnošću neodoljivo podsjećaju na mudrost položenu u dramatske zaokrete bajki ili prvotnih izvješća o Isusovoj muci i uskrsnuću: ”Kriza je velika. Naši izgledi su, dakle, veliki!” ili ”Iskočiće, valjda, nešto!”

____________________________

[i] Tako je Konstantinovića nazvao Filip David.

[ii] O Konstantinoviću u kontekstu globalne tendencije preobrazbe svijeta u palanačku mrežu promišlja Lino Veljak, ”Radomir Konstantinović kao fenomenolog duha u epohi širenja palanke”, u: Aleksandra Đurić Bosnić (ur.), O duhu otvorenosti – dimenzije misaonog nasleđa Radomira Konstantinovića, Gradska biblioteka Subotica & University Press, Subotica & Sarajevo, 2016., str. 51-56.

[iii] O trijumfu palanačkog duha u Mađarskoj piše prevoditeljica ”Filosofije palanke” na mađarski jezik Viktorija Radič, ”Mađarska palanka”, u: Aleksandra Đurić Bosnić (ur.), O duhu otvorenosti – dimenzije misaonog nasleđa Radomira Konstantinovića, str. 105-110. Zanimljivo je istaknuti da je za palanku koristila riječ ”vidék” odnosno provincija, koja se, premda i neutralno, često koristi pežorativno, ciljajući, u malo slobodnijem i hrabrijem prijevodu, na provincijalizam.

[iv] U tom je kontekstu instruktivno promišljanje Milorada Belančića, ”O duhu otvorenosti – Uz opus Radomira Konstantinovića”, u: Aleksandra Đurić Bosnić (ur.), O duhu otvorenosti – dimenzije misaonog nasleđa Radomira Konstantinovića, str. 35-45.

[v] Vrlo obuhvatan uvid u odnos Konstantinovića i Sarajeva pruža Slavko Šantić, ”Radomir Konstantinović i Sarajevo”, u: Aleksandra Đurić Bosnić (ur.), O duhu otvorenosti – dimenzije misaonog nasleđa Radomira Konstantinovića, str. 27-34.

[vi] Iz Konstantinovićevog intervjua časopisu Ideje, ožujak/travanj 1971.

[vii] Radomir Konstantinović, ”Smisao za vatru ili: pisati kao goreti”, u: Radomir Konstantinović, Duh umetnosti, University Press, Sarajevo, 2016., str. 115.

[viii] Tarik Haverić, Kritika bosanskog uma – Ogled o jednom historijski fiksiranom mentalitetu, ECLD, 2016.

[ix] O regionalnoj praksi religija na ruševinama socijalizma usp. Alen Kristić, Tiranija religijskog – Ogledi o religijskom bezboštvu, Rabic, Sarajevo, 2014.

[x] Usp. Latinka Perović, Dominantna i neželjena elita – Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek), Dan Graf & Javna medijska ustanova Radio-televizija Vojvodine, Beograd, 2015.

[xi] Usp. Radivoj Cvetićanin, Konstantinović. Hronika, Dan Graf & Fondacija Stanislav Vinaver, Beograd, 2017.

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

• Uskrs je teže komercijalizirati i banalizirati od Božića
• Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (V)
• Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (IV)
• Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (III)
• Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (II)
• Čitajući Radomira Konstantinovića u Sarajevu (4)
• Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (I)
• Polazišta za doprinos islama globalnom ekološkom obraćenju
• Desmond Tutu, Evanđelje u obrani crnačke ljudskosti
• Ekologija kao put svetosti

» Svi tekstovi ovog autora