Vedran Salvia
Koji je to samo paradoks. Oni koji su samo koju godinu prije u molbama za prijem u Savez komunista pisali kako oni s religijom ništa nemaju, poslije su bivali najzagovorljiviji crkvenjaci, koji su ranije stizali u crkvu da bi zauzimali prve redove jer oni nose privilegiju snimanja u medijima.
Sve ove neke misli motale su se autoru ovih redaka po glavi uz ove uskrsne praznike zadnjih dana. Puno tu ima prazne priče, usiljenih čestitki po društvenim mrežama, poslanice ljudi narodu oko njega, iako treba reći da je to normalno i događa se u cijelom svijetu, što možemo, ljudi jedni drugima žele čestitati Uskrs.
Ali koliko god da je normalno, draže su i bliže nekako ateističke misli i ljepše se diviti njima nego prevrnutim očima bogomoljaca, ateizam barem ni s čim ne narušava tu nužno potrebnu idilu prazničke otuđenosti izvan, izvan reda i načina silnih zagrljaja i pripadajućim im mahanjem repom.
Pa iako religiju kao puno pravo svakog čovjeka treba prihvatiti, a tako i ateizam, postoji nešto što ide izvan ove gornje meditacije, a probaviti se ne može. A to je paradoks s početka ovoga teksta koji uz blagdanske dane bude posebno prisutan. Radi se o doticaju politike i Crkve, onih koji su se iz jedne ideologije transformirali u drugu.
Uredno smo tako svjesni da je Plenković bio na misi, kao i da se poslije nje spotaknuo o mikrofone. Hajde, poći na misu na kršćanski blagdan poput Uskrsa spada u nekakav protokol, ali u Hrvatskoj nikad na tome staje. U Hrvatskoj poći na misu za Uskrs obećava neke religijske ludorije od strane politike.
Taj isti Plenković tako kad pohodi papinske dvore se zalaže da Alojzije Stepinac bude okrunjen za sveca i to je valjda svakome normalno, kao da isto traži nadbiskup Josip Bozanić, a ne šef vlade države u Europskoj uniji.
U Hrvatskoj se i svjetovni kalendar pogubio s uobičajenih mjesta gdje bi morao biti. Posve su iz rječnika izbačeni dani koji bi trebali nešto značiti.
Tako recimo, vlada će rekonstruirati svoj sastav do Uskrsa ili nekoliko dana poslije Uskrsa. Gluho bilo da je netko rekao polovicom travnja. Onda, do Velike Gospe organizirat će se referendum, a do Male Gospe znat ćemo rezultate tog narodnog plebiscita. Novi Ustav RH bit će do Božića pa ćemo ga zvati božićni Ustav, samo da ne prekorači godinu, ne daj Bože da ga moramo zvati novogodišnjim Ustavom.
Ne zaboravimo niti članove Stožera uz koronakrizu, koji su svi odreda iskazivali svoju odanost Crkvi. Alemka Markotić tako je govorila novinaru Indexa da mu smetaju Crkva i Vukovar, kazivala je ona i u jeku pandemije, prije izuma cjepiva, kako svake nedjelje ide na misu te da će ići i na polnoćku, a na istom tragu bio je i njen stožeraški kolega Krunoslav Capak.
Svi ovi primjeri samo su usputni, sama geneza je jasna, povezanost Crkve i državne vlasti ili države same je iznimna, do te mjere da religija postaje ustvari točka legitimacije, upravo poput nekadašnje Partije, još otkako je 1990. Tuđman pravio prve pionirske korake pred crkvenim relikvijama.
Jednostavno, ono što je nekoć značio socijalizam, sada je satkano uz spoj religije i države, odnosno HDZ-ova je to interpretacija države, a onaj tko u takvoj procesiji ne želi sudjelovati, sreću mora pronaći negdje drugdje.
Doista, ista su pravila uspinjanja, slični modusi ponašanja, jednaka prilagođavanja uz kapute kao značajnim modnim detaljem jer lako ih se može okrenuti i učas boja je promijenjena.
Uskrs nam, kao i Božić, čini se, služi taman kao određena kompilacija onoga gdje smo došli.
Kao što recimo vojna sila na pojedine dane organizira vojnu paradu kako bi susjedima i svijetu pokazala zube, tako valjda sav hrvatski društveno-političko religijski svijet na blagdane pokazuje svoju snagu.
Samo što tu snagu ne čini modus funkcioniranja koji odvaja jednu strukturu od one druge, što bi značilo da društvo biva uspješnim.
Upravo suprotno, odlikom se smatra zajedništvo, a to je jedna spiralna obavijenost svih ovih kategorija, uz nezaobilaznu ljubav prema svojoj zemlji, svom gradu, svom Bogu, upravo kao u doba feudalizma, taman negdje pred izum parnog stroja.
I fenomen je to vezan uz Hrvatsku koji seže do te mjere da se u samom funkcioniranju jednostavno nekad ne zna radi li se o saborskim ili crkvenim klupama, doduše one su na Markovom trgu ugodnije za sjedati, ali nisu loše ni one crkvene, skoro pa jednako su profitabilne i donose korist, manje ili više vidljivu.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Promjena imena ulica po ustašama je civilizacijsko pitanje
- Tko je odlučio biti sam, u Hrvatskoj je osuđen na propast
- Za Lovrenovo vrijeđanje ne može domoljublje biti opravdanje
- Hrvatima je kroz nogomet ubrizgan nacionalistički otrov
- Ubojstva na Daksi: U 1944. zrcali se današnja Hrvatska
- Hrvatska tavori u simbiozi ustaštva i srednjovjekovlja
- Halo, HDZ-ovci, Dubrovačka Republika nije bila dio Hrvatske
- Hrvati su u Oluji ubijali Srbe. Toga još uvijek nisu svjesni
- Hrvatsku je ubila prejaka ljubav
- Potreba za većinom skraćuje pamet i često pravi idiote
