Cruella rodoljupka, lokomotiva koja ide na nas

Od prvog susreta sa stihovima Branka Miljkovića ”Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj” osjećam tugu i gorčinu  kad god ih čujem. Odmah, intuitivno, znala sam koji je odgovor točan.

Život je utvrdio gradivo – zbilja i snovi rijetko se podudaraju. Sloboda koju sanjamo prečesto nam se iskrivljenih usana podrugljivo ceri i unosi u lice. Sanjana slika strelovito se rastače i postaje neuspjela karikatura.

Jedan od mojih snova bio je da žene budu prepoznate kao jednakopravna bića, kao osobe koje ne procjenjujemo prema obujmu i čvrstini  sisa ili stražnjice, već ih uvažavamo zbog onoga što su kadre izreći i učiniti. San o izborenoj slobodi da žene ostvaruju svaku želju koja je u suglasju s njihovim sposobnostima. Bez uvreda, diskriminacije. Neograničeno.

Jednom od pobjeda, ostvarenjem dijela sna o rodnoj ravnopravnosti, moglo bi se razumjeti trenutak u kojem inače tvrdokorno patrijarhalna domaja daje većinu glasova ženi i ustoličuje ju na mjesto predsjednice – iako, polažući zakletvu na Ustavu Republike Hrvatske, izgovara kako će biti ”predsjednik”, bjelodano je pred nama žena, prva žena predsjednica bližih i daljih prostora na kojima obitavaju slavenska plemena.

Predsjednica jest nesumnjivo žena, i to lijepa lica, a grozna hoda, ali bolje da nije. Ili, svejedno što je spolom. Sloboda za koju se ona zalaže nije ona koju ja sanjam. Ona je isključiva. Mišljena za neke, za odabrane, nema veze s ljudskim pravima za sve, s uvažavanjem drugačijosti, suosjećanjem za DRUGE. Nema tu pobratimstva, a kamoli posestrimstva lica u svemiru

Juupiii, evo dokaza da smo izvojevale slobodu da budemo što želimo. Uštip za obraz pokazuje da sam budna.

Pretjerujem, naravno. Nisam baš bila oduševljena ili obeznanjena od sreće.

Kadar HDZ-a svakako nije nešto čemu se treba posebno veseliti, karijera koja teče bez zapreka ne znači da se radi o izuzetno sposobnoj osobi koja isključivo na osnovi vlastitih sposobnosti kroči uzbrdo. Ali, žena je. S nestrpljenjem se iščekivalo što će učiniti na barem simbolički izuzetno važnom mjestu.

A onda šamar za šamarom. Geometrijskom progresijom šire se nevjerica i razočaranje. Uskoro stižemo do kraja puta, nadam se prvog i zadnjeg mandata.

I što možemo zaključiti?

Predsjednica jest nesumnjivo žena, i to lijepa lica, a grozna hoda, ali bolje da nije. Ili, svejedno što je spolom. Sloboda za koju se ona zalaže nije ona koju ja sanjam. Ona je isključiva. Mišljena za neke, za odabrane, nema veze s ljudskim pravima za sve, s uvažavanjem drugačijosti, suosjećanjem za DRUGE. Nema tu pobratimstva, a kamoli posestrimstva lica u svemiru.

Iza fasade, ne one nafljaskane na brzinu u jutarnjim satima (kako sama Grabar-Kitarović reče u nekom od tisuću intervjua), već misaone i duševne, one koja ju predstavlja kao obrazovanu svjetsku ženu, izmigoljila je i na svjetlosti se razbaškarila (poput guje koju zahvaljujući Domaćima izvabe iz usta snahe svračja jaja u Šumi Striborovoj), crveno-bijelo kockičasta rodoljupka provincijalne provenijencije, kojoj suze teku, a ushićenje buja tek u vrlo specifičnim situacijama.

Ona voli nogomet, pokale i kad su tuđi, Hrvatice i Hrvate, ali onako posebno, kao apstraktnu kategoriju (zamišljenu zajednicu, kako je definira Benedict Anderson), a ne žive ljude koji kopaju po kontejnerima ili pakiraju kofere i odlaze nekamo tražiti bolji život, moćne muškarce ma kako blentavi i/ili okrutni bili…

A najviše voli sebe. Raznježena duša učas se preobraćuje u Cruellu kad treba brinuti o nekim tamo izbjeglicama koje očajnički pokušavaju prijeći granicu, kada treba poštivati Ustav na čijim koricama je položila zakletvu da će se ”…držati Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske…”, kada treba znati i pridržavati se temeljnih standarda zaštite ljudskih prava ili uvažavati neovisnost institucije pučke pravobraniteljice.

Doduše, često joj napakoste loši savjetnici koji joj podmeću lažne informacije. Pa je jedan dan ”Za dom spremni” drevni hrvatski pozdrav, a drugi nije, ali treći i jest i nije, bilo ustaški bilo starohrvatski.

Život je utvrdio gradivo – zbilja i snovi rijetko se podudaraju. Sloboda koju sanjamo prečesto nam se iskrivljenih usana podrugljivo ceri i unosi u lice. Sanjana slika strelovito se rastače i postaje neuspjela karikatura

Onda je Istanbulska konvencija dokument koji Hrvatska treba hitno ratificirati, ali sljedeće jutro bi možda ipak trebalo usvojiti samo nekontroverzne dijelove iako se zna da je to nemoguće, odnosno nedopustivo.

A i mediji su prečesto zlobni. Izvlače stvari iz konteksta (iako su dostupni integralni tekstovi), gube se u prijevodima. Čak inače bolesno precizni Švicarci zlonamjerno prenose kako bi predsjednica koristila silu za sprječavanje prelaska granice izbjeglicama, i to kad je ona zapravo rekla da se radi o maloj sili, malom guranju natrag u Bosnu i Hercegovinu.

Kao pravo osviještenoj ženi najviše joj smetaju druge žene, pogotovo kad su suvisle, organizirane i dosljedne u zaštiti ljudskih prava svih marginaliziranih skupina.

Jedan njezin kratki boravak na granici, uz ministra koji sve unaprijed izrežira, nju ovlašćuje, sigurno opet na nagovor zlih savjetnika, da docira instituciji koja je svakodnevno s izbjeglicama. Zna ona valjda bolje od neke tamo pravobraniteljice da su ljudska prava tu da štite većinu, a ne neke tamo gladne, pogažene i iscrpljene krivovjerne dotepence.

Kad stane i zapjeva ”Krist jednom stade na žalu”, ona zna da je na pravoj strani, da su stvari posložene baš kako treba i da ne treba dramiti bez potrebe tamo gdje za nju nema nikakve posebne koristi.

Što je Krist propovijedao i kako se odnosio prema ljudima njoj nije važno, jer Krista na Zemlji nema da ju opomene i podsjeti. Biskupi i rigidni teolozi su oni koji se računaju sada i ovdje. Njoj ne smeta kad kažu da su žene drugotne, jer ona je prva i jedinstvena. Predsjednica. Drugotne mogu biti, što se nje tiče, sve koje nisu ona.

Malo nema vremena, pa ima, a onda opet nema za inicijativu #spasime i žrtve nasilja. Svoje dvore obasjat će kockičasto u znak sjećanja na doček nogometaša, jer je za nju to, vjerojatno, kako to reče i ostade živ izbornik Dalić, najveći događaj u hrvatskoj povijesti od pobjede u Domovinskom ratu.

Nismo joj čuli glasa kad je ubijena socijalna radnica Blaženka Poplašen. Ili bilo koja nesretna žena koju je ubio njezin “”bližnji”. Jest, zapravo. Neki službenik ili službenica tvitali su izraz žaljenja nakon ubojstva u đakovačkom Centru za socijalnu skrb.

Da se zalaže za ravnopravnost obavještavaju nas izvještaji s međunarodnih konferencija i UN skupova. Tamo je odlučna, zna da žene znaju i mogu, vlastitim primjerom opisuje živopisno kako je osjetila lupanje o staklene stropove (jer njoj samo nebo može biti granica), odlučna je u borbi za rodnu ravnopravnost… ali, dolaskom u Hrvatsku, nešto neobjašnjivo ju sputa, učini nijemom, nezainteresiranom za napore nekih tamo beznačajnih žena koje drve o patrijarhatu.

U otužnoj atmosferi države koja je carstvo korupcije, nepotizma, nepravdi, sebeljubivosti moćnih ona, takva kakva jest, ne čudi. Čudno bi bilo da je drugačija. Prema vrhu se propušta isključivo sebi slične, bez obzira na spol

Inače ona bi, ali nekako nije atmosfera baš za takve ispade. S rukom na srcu, u ime obitelji, nekako je primjerenije stajati pred svojim pukom.

Thompsonove pjesme govore što su važne stvari. A tu spomena izbjeglica, žena, gladnih, nezadovoljnih nema.

U otužnoj atmosferi države koja je carstvo korupcije, nepotizma, nepravdi, sebeljubivosti moćnih ona, takva kakva jest, ne čudi. Čudno bi bilo da je drugačija. Prema vrhu se propušta isključivo sebi slične, bez obzira na spol.

Žalovanje ne pomaže. Treba pokazivati, ukazivati, prokazivati – neumorno. Možda većina jednog dana i shvati. Iako je za sada jedino svjetlo na kraju tunela svjetlo lokomotive koja nas bez kočenja želi satrti.

Usto skrećem pogled s Cruelle rodoljupke prema dalekom Novom Zelandu. I tamo stoluje jedna žena. Jacinda Ardern. Koja oblači tradicionalnu odjeću muslimanskih žena u znak solidarnosti sa žrtvama terorističkog napada na džamiju, koja traži zabranu oružja i spominjanje imena terorista. Ona ne razlikuje Nas od Onih. Ona je premijerka svih državljana Novog Zelanda i onih koji se zateknu na njezinu teritoriju.

Nastavljam sanjati, ali se i boriti, iako mi stalno neki glas šapuće: Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ ŽIRO RAČUN: HR8923600001102715720, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Zar su ratni avioni Hrvatskoj trenutno najpotrebniji?
• Dijete je ubijeno bez da je povrijeđen zakon. Savršeno!
• Proljeće koje to nije
• Priča o Zeki, Zokiju, Hasi… o hrabrim hrvatskim muževima
• Nemamo uvjeta za miran i prosperitetan život
• Vlado Gotovac bi nas volio. I to je utješno
• Plenkovićeva i moja Hrvatska u gadnom su raskoraku
• Milanovićeva logoreja ide u korist korupcije i HDZ-u
• Bahatluk se cijeni, braco. Predsjedniče, pokaži da si faca
• Uzdam se u uvažene koji tvrde da Možemo!

» Svi tekstovi ovog autora