Vijest o smrti, iz vizure kulture gledano, najprepoznatljivijeg Hrvata svih vremena, legendarnog Branka Lustiga je strelovitom brzinom obišla svijet.
Zove me neki dan general Jaques Klein, koji se uglavnom zanima i brine za zdravlje svog prijatelja i (su)mirotvorca Ivice Vrkića, aktuelnog gradonačelnika Osijeka, kako bi me usput priupitao da li sam čuo da je dvostruki Oscarovac, rođeni Osječanin Branko Lustig preminuo dan ranije.
Tko nije, kazem Kleinu, a on me dalje pita da li sam vidio veliki članak Emily Langer u Washington Postu. Naslov nikada ne može reći sve ali ovaj sažimlje ono nabitnije: Branko Lustig, Holocaust survivor and Oscar-winning producer of “Schindler’s List”, dies at 87.
Svakako da jesam kao i suze Stevena Spielberga koji je bio i ostao Brankov pravi prijatelj od njihova prva susreta pa sve do neizbježne smrti. Bio sam duboko dirnut dok sam gledao i slušao Spielberga govoriti o tome koliko će mu Branko nedostajati.
No veći razlog povratka i ljubavi prema Hrvatskoj je bila zabrinutost za budućnost zemlje u kojoj su se počeli relativizirati zločini NDH-a i negirati najveća hrvatska sramota, logor smrti u Jasenovcu. Vodila ga je dvostruka edukacijska misija
“Ostao sam slomljena srca primivši vijest o Brankovoj smrti i moje misli su uz njegovu obitelj i prijatelje. Kad smo se prvi put sreli zbog razgovora o Schindlerovoj listi, inzistirao je na tome da su njegove nagrade za film nebitne i da je njegova kvalifikacija za rad na filmu jednostavna i jedinstvena. Zasukao je rukav i otkrio numeričku tetovažu iz Auschwitza – ostavio me bez riječi i naše divno prijateljstvo od gotovo tri desetljeća rođeno je u tom intimnom trenutku.”
Tako Spielberg pedagoški mudro, etički odgovorno i proročki smjerodavno nadodaje: “Nastalo iz horora holokausta, njegovo osobno putovanje trijumf je nade i odlučnosti kakvoj mogu težiti djeca iz danas nezamislivih uvjeta.”
Svjetsku slavu je Branko Lustig stekao zahvaljujući najvećim nagradama koje dodjeljuje filmski svijet. Najprije je kao producent ovjenčan Oscarom zajedno sa čuvenim režiserom Stevenom Spielbergom za epohalni film Schindlerova lista (1993) u kojem genijalnom kombinacijom fikcije i fakcije dokumentiraju strahote holokausta koji je Branko serijom Božjih čudesa preživio.
Drugog je Oscara dobio za kultni blockbuster film Gladijator (2000), koji je režirao još jedan veliki redatelj, Ridley Scott, s kojim je Branko radio i na drugim nagradjivanim filmovima.
Dva Oscara, dva Zlatna globusa, dva Emmija, nagradu BAFTA te da ne nabrajamo dalje brojna druga priznanja, nagrade i odlikovanja za ranija i kasnija izuzetno uspješna filmska ostvarenja.
Pretpostavljam da hrvatska javnost dobro zna za Lustigove zasluge za nagrađivani film Ne okreći se sine redatelja Branka Bauera te da se proslavio čak i kao glumac u Mimicinoj Seljačkoj buni, Bulajičevoj Kozari te u filmu Nikola Tesla, neprežaljenog prijatelja Krste Papića.
Sve to i mnogo sto drugo je Branka Lustiga pripremalo za Hollywod u kojem je nakon mnogobrojnih domaćih inozemnih priznanja zasluženo stekao svjetsku slavu.
Nešto ranije ove godine proglašen je počasnim građaninom Zagreba za izuzetan doprinos promociji vrijednosti demokratskog društva, filmske umjetnosti i kulture razumijevanja među različitima.
Branko je više nego jednom tvrdio da je demokratska Amerika neusporedivo velika i uspješna zemlja, ali da se u Americi ljudi ne znaju družiti i uživati u životu, da su uglavnom znanci te da je teško reći da su prijatelji. On se pak složio sa mnom da je kombinacija američkog ekstremnog individualizma i pohlepnog materijalizma toksična jer razara obitelji i ljudsku zajednicu općenito.
Kaže da mu je jedini iskreni prijatelj bio i ostao Steven Spielberg ali dodaje da je tu negdje blizu i slavna glumica Meryl Streep koja je već od 1982. kada su zajedno u Zagrebu snimali Sofijin izbor, toliko zavoljela njega i Mirjanu da je provela neko vrijeme s njima u njihovoj čarobnoj vikendici na brdovitom Žumberku.
Na to prekrasno mjesto, nedaleko od Krašića, su dolazili i Peter Ustinov, Robert Mitchum, Jane Seymor i mnogi drugi, uživajući u prekrasnoj prirodi i poznatom gostoprimstvu bračnog para Lustig.
Svakako da jesam kao i suze Stevena Spielberga koji je bio i ostao Brankov pravi prijatelj od njihova prva susreta pa sve do neizbježne smrti. Bio sam duboko dirnut dok sam gledao i slušao Spielberga govoriti o tome koliko će mu Branko nedostajati
Od svih slavnih glumaca s kojima je radio ponajviše cijeni Russela Crowea (glavna uloga u Gladijatoru) koji je Branku rekao da ga voli kao vlastitog oca te ga stoga još uvijek oslovljava sa “papa”.
U našoj povratničkoj solidarnosti sam se složio s Brankom o mnogim znancima i rijetkim trajnim prijateljstvima u američkoj kulturi. Tvrdio je da je to jedan od razloga što se vratio u svoju domovinu gdje je imao puno pravih prijatelja.
No veći razlog povratka i ljubavi prema Hrvatskoj je bila zabrinutost za budućnost zemlje u kojoj su se počeli relativizirati zločini NDH-a i negirati najveća hrvatska sramota, logor smrti u Jasenovcu. Vodila ga je dvostruka edukacijska misija.
Prvo, da pokrene Festival židovskog filma, kasnije poznatiji kao Festival tolerancije. Time je nastojao realizirati svoj životni moto promicanja čovjekojublja i Bogom danih univerzalnih etičkih vrednota.
Kada sam mu jednom zamjerio zbog neprimjerene podrške Milanu Bandiću, zamolio me je da mu taj grijeh oprostim jer je na njega bio primoran pošto mu nitko drugi osim Bandića nije bio spreman financijski pomoći, a da bez te podrške nebi bilo Festivala židovskog filma. Taj podatak dotle nisam znao pa sam mu oprostio.
Drugi dio misije je bila edukacija mladih. Branka Lustiga ćemo pamtiti kao neumornog apostola istine o stradanjima Židova i Roma u Drugom svjetskom ratu. Prkosio je godinama i zločudnoj bolesti dok je neumorno obilazio škole kako bi djeci i mladima na prikladan i njima razumljiv način svjedočio o zvjerstvima holokausta.
Bio sam prisutan na jednom takvom skupu i divio se njegovom požrtvovnom zalaganju kako bi mladim generacijama iz prve ruke svjedočio o zločinima fašista i nacista, upozoravajući ih da je zapravo grijeh umanjivati ustaška zvjerstva te da ne prihvaćaju šutnju ili krivotvorena tumačenja onoga što se događalo u Jasenovcu i drugim logorima smrti.
Prije neku godinu mi je rekao da me je gledao kod Stankovića te da se potpuno slaže sa mnom o zabrinjavajućem porastu ustašofilije u Lijepoj našoj. Taj višestrukom slavom ovjenčani i financijski neovisan gigant filmske industrije je s druge strane bio i do kraja ostao duboko etičan, skroman i nadasve čovjek iskrena srca i praštanja te s time povezane nepatvorene dobrote.
Kada sam jednom zgodom pripovjedao da sam odrastao u muškom društvu jer moji roditelji osim nas pet sinova nisu imali druge djece ali da mi je Bog ravnoteže zato poklonio tri prekrasne, nadarene i svestrano uspješne kćeri, rekao mi je da je on čuo samo za Kristinu koja se proslavila kod Ophre Winfrey.
U tom razgovoru sam od njega osobno saznao da on i njegova cjeloživotna partnerica i voljena supruga Mirjana imaju samo jednu kćerku koja se rodila nakon deset godina braka te da su joj dali biblijsko ime Sara, ali da “nažalost Abrahama nismo mogli dočekati jer je biološki sat bio neumoljiv”.
Branko Lustig je pored svih životnih patnji i razočaranja bio nadaren izvrsnim smislom za humor. Jednom me je u avionu podsjetio na narodnu kako na mladima svijet ostaje pa me je onda (petnaestak godina stariji Lustig!) uz svoj šarmatni smješak provokativno-proročki usmjerio – “Mi stari uskoro odlazimo pa na vama mladima ostaje da upozoravate i podsjećate na zla ustaštva, fašizma i nacizma.”
Slijedila je ozbiljna i obvezujuća poruka: “Vjera i ljubav nas uče da oprostiti moramo ali nas zajednička Biblija uči da se zaboraviti ne smije jer će se inače zlo ponovno vratiti.”
Zahvalio sam mu na kronološki gledano promašenom komplimentu ali istovremeno i svečano obećao da ću kao duhovnik i bibličar, dok mi dragi Bog bude dao daha, nastaviti misiju kojoj je on posvetio svoj čudesan život.
Branko je bio poliglot pa kada je čuo da sam njemački student inzistirao je da progovorimo na jeziku istrebljivača njegova naroda. Bez trunke mržnje ili mentalnih rezervi. Ispričao mi je da je kao dijete njemački učio u predratnoj školi u Evangeličkoj crkvi u Jaegerovoj ulici
Bio je zapanjen kada je čuo da je moj punac Dragutin Volf, nakonšsto je serijom Božjih čudesa preživio Križni put, psovao Božje ime u jednom drugom logoru smrti te kako ga je onda jedan drugi Lustig, blagi Vjenceslav, poučio da Boga ne treba psovati nego mu se moliti i zahvaljivati za život.
O tom više potom, dok čekam(o) na šogora Miroslava Volfa i najavljenu knjigu o čudesnom obraćenju i životnom putu njegova oca, uglednog i međunarodno poznatog pentekostnog propovjednika i kršćanskog nakladnika Dragutina Volfa, jednog od suosnivača Evanđeoskog teološkog fakulteta.
Mnogo sam naučio od Branka na našim zajedničkim putovanjima. Jednom smo zbog propuštenog leta u najpoznatijoj njemačkoj zračnoj luci sjedili i pričali satima o židovskoj i kršćanskoj vjeri, o dvije osiječke sinagoge, njegovu prekrasnu djetinjstvu u prelijepom gradu na Dravi.
Zahvaljivao mi je što smo spasili i obnovili donjogradsku sinagogu kada se nitko u gradu nije usudio spasiti onu veću i jos lijepšu gornjogradsku u Županijskoj ulici. Pripovijedao mi je kako su ga duboko pobožni deda i baka kao klinca vodili za židovske blagdane, ali i svakotjedno na molitve u obje sinagoge.
Pitao sam ga da li mu ne smeta što se u njoj sada održavaju kršćanska bogoštovlja. Rezolutno je odgovorio s “nikako” jer smo sačuvali sva židovska obilježja uključivši Davidovu zvijezdu i Deset zapovijedi ugraviranih na hebrejskom jeziku u kamene ploče koje su Židovi donijeli sa Sinaja na početku proteklog stoljeća.
Iznad svega, naglasio je, stoji kao u vrijeme mog djetinstva, veliki natpis SLAVA BOGU NA VISINI. Križ iznad Zakona mu ne smeta jer na njemu nema Kristova korpusa, a osim toga je ovdje govor o dva Zavjeta a Židovi i kršćani vjerujemo u istog Boga Abrahama, Izaka i Jakova.
Slušajući ga obećao sam mu počasni doktorat iz Judaizma i tolerancije, ali taj dan nažalost nismo dočekali.
Upoznali smo se kada je u osiječkoj tvrđi (nacističkom Theresienstadtu) sniman značajan dio izuzetno popularnog filma i serije Vjetrovi rata, koje je Branko lokacijski i kadrovski uređivao. Doveo je i druge poznate židovske filmadžije i glumce da im pokaže jednu od rijetkih sinagoga u tom dijelu Europe koju (pro)nacističko ludilo nije uspjelo divljački razoriti, kao onu gornjogradsku (obišli su i to tužno mjesto kao i veliki parking u Praškoj ulici u centru Zagreba, gdje je stajala od ustaše demolirana sinagoga).
Svi su mi srdačno zahvaljivali a Branko se posebno potrudio pokazati nam na kojem mjestu u sinagogi u Cvjetkovoj (nadam se jednog dana Ulici Branka Lustiga) je on stojeći uz dedu slušao Toru i molio se dragom Bogu. Te su Vam molitve uslišene, posvjedočio sam mu, jer ste jedan od rijetkih koji je preživio nacističke logore smrti skupa sa svojom dragom mamom.
O tom više potom nakon mog povratka u Osijek i pristupa mojim preciznijim bilješkama.
Branko je bio presretan što sam mu došao čestitati kada ga je Osijek proglasio počasnim građaninom i ponosan što je njegov rodni grad meni kao svom zetu odao visoko priznanje za životno djelo.
Branko je bio poliglot pa kada je čuo da sam njemački student inzistirao je da progovorimo na jeziku istrebljivača njegova naroda. Bez trunke mržnje ili mentalnih rezervi. Ispričao mi je da je kao dijete njemački učio u predratnoj školi u Evangeličkoj crkvi u Jaegerovoj ulici.
Usput je komentirao kako mu se dopada hrvatska riječ “zračna luka” kao doslovni prijevod za njemački Flug-hafen i engleski Air-port. Lijep je naš jezik, ustvrdio je s ponosom autentičnog domoljuba, te da stoga ne treba baš nekritički uvoziti holyvudske jezične koještarije. To od čovjeka kojeg je Hollywood proslavio, a čijoj obitelji su zloglasni Nijemci uz svesrdnu pomoć nekih Hrvata nanijeli neopisiva zla.
Pitao sam ga da li mu ne smeta što se u njoj sada održavaju kršćanska bogoštovlja. Rezolutno je odgovorio s “nikako” jer smo sačuvali sva židovska obilježja uključivši Davidovu zvijezdu i Deset zapovijedi ugraviranih na hebrejskom jeziku u kamene ploče koje su Židovi donijeli sa Sinaja na početku proteklog stoljeća
Svima je znano da je Branko Lustig cijeli svoj život posvetio borbi protiv mržnje i netolerancije. Inzistirao je da različiti trebaju živjeti skupa ako ne u ljubavi onda barem u snošljivosti i uzajamnom respektu. “Da se nikada ne ponovi” ne smije biti samo često citirana, a još brže zaboravljena fraza sujetnih političara i površnih propagatora takozvane demokracije i navodnog pluralizma. Zato je plakao dok je obilazio polja smrti u Srebrenici i zato je htio da snimi film o razorenom Vukovaru.
Pišem iz prekooceanske udaljenosti jer su me sveučilisne i ine obveze opet dovele u SAD ali ovaj puta prikovale (doslovno, zbog nesnošljivih boli u kralježnici) za Boston. Liječnici su me primorali da otkažem let za San Diego gdje sam trebao sudjelovati na zajedničkom kongresu American Academy of Religion i Society of Biblical Literature. No pobrinuo sam se da se o Branku Lustigu i tamo progovori na dostojanstven način te da se minutom šutnje i molitve oda počast velikom židovskom bratu, humanistu te nadasve velikom čovjeku i vjerniku koji je iz vizure vlastitog čudesnog preživljavanja koji nam je uz pomoć Stevena Spielberga podario nezaboravnu Schindlerovu listu.
Hvala Ti, Branko, dragi moj su-Osječanine i povremeni suputniče! Hvala za sve od srca uz iskreni Šalom za vječnost!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Okreću li Nijemci leđa Bogu zbog (ne)vjere ili poreza?
- Erdoganova otvorena provokacija civiliziranom svijetu
- Zašto vjerujem u Boga? U što ja točno vjerujem?
- Što bi Martin Luther King učinio?
- Od američkog sna do američke noćne more
- Zašto je NATO bombardirao Beograd?
- Najvelikodušniji filantrop svijeta, Bill Gates, nije Antikrist
- Sjećanje na metz veghem ”prvi genocid dvadesetoga stoljeća”
- Žene kao (ne)pouzdani svjedoci Uskrs(nuć)a?
- Covid-19 kao duhovna poruka i ”veliki korektor”
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.