Goran Matović
Dragi Tonko,
bio si naša divna nestvarnost i čudesan prijatelj. Elitni duh, a boemska duša. Skroman, jednostavan, razigran kao dijete koje se čudi. Vazda s osmijehom koji osvaja. Tvoj veliki sugovornik Borges sa žudnjom piše: Želim da me više pamte kao prijatelja nego kao pjesnika. Znao si biti i prijatelj i pjesnik.
Nije te bilo teško voljeti jer si bio radost svijeta, a svaki susret s tobom čista svečanost. U svakoj si prilici rekreirao duh vedrine. Bio si prvi čovjek u životu hrvatske kulture koji se do kraja posvetio drugima. Znao si se oduzeti da bi se do kraja dao. Tu je snaga tvog nagovora i tvoje veličanstvene misije dobrote.
I kao da mi danas Borges šapuće: Nisam siguran da postojim, u stvari: ja sam svi pisci koje sam poznavao, svi ljudi koje sam sreo, sve žene koje sam volio; svi gradovi koje sam posjetio… Nisam ni u što siguran, ne znam ništa… Možeš li zamisliti da čak ne znam ni datum svoje smrti?
Bio si produženi svijet Borgesa i Tina, Aleph i Vječni prsten. Memorija kulture. Epoha. U posveti drugima rasla je tvoja veličina. Spajao si nespojivo, zagovarao pobratimstvo ljudi na zemlji. Bio si kroničar i psihoterapeut naše kulture. Osoba složena od više drugih.
Sudjelovali smo u stotinama različitih programa. Zadivila me tvoja verbalna okretnost, spremnost da improviziraš, da slušaš i neverbalno reagiraš. Tvoje sudjelovanje u našim zajedničkim programima na mene je inspirativno djelovalo. Kao da posebno ritmiziraš svaki događaj.
Posvetili smo se najviše Borgesu i Ujeviću. Ti si mi bio Tin i Borges. Nisi ih tumačio već s njima uspostavljao dijalog na sceni. Imao si scenskog šarma, razvijao živu dramsku napetost, slušao aktere na sceni, reagirao, osmijehom i živim govorom. Doživljavao sam te kao glumca koji čudesnom lakoćom osvaja i zavodi, gotovo kabaretski mjeri puls publike i iz ključne riječi pronalazi neočekivani govor.
U materiji jezika gradio je žive oblike.
Trebalo bi govoriti o pjesničkom teatru Tonka Maroevića. Jednostavnost nastupa, osmijeh (čuju se jedino riječi koje se govore s osmijehom) i skromnost pozicije s koje govoriš od prve razvijaju simpatije prema svakom tvom istupu.
Ali to je ona vrsta jednostavnosti koju uvijek donosi veličina tema i snaga slogova. Ulaziš hrabro u avanturu govora kao da se nalaziš pred bjelinom papira koju treba ispuniti. Trocki govori po Tinu kao Šaljapinu govorništva. Vlado Gotovac po Berkoviću je Mozart besjedništva. Tin i Gotovac govorili su glasno. Mogli se čuti od Vrgorca do Imotskog.
Tvoj govor radio je na tišini, okupljao je tišinom. Govorio si gestom glumca koji traži, išće pravu riječ i intonaciju da opiše događaj… kruži, pipa i onda progovori živo, sretno, oduzimajući uvijek svoju ulogu i značaj.
Imao si ti plan što ćeš reći, ali si ga napuštao slušajući druge te uspostavljao neočekivani živi dijalog. Uvijek je u tom činu bilo lijepe teatralizacije koja je otkrivala neočekivano. Na početku bi krenuo gotovo apstraktno u potrazi za pravom riječju, a onda bi se tvoj magični govor kristalizirao, zgusnuo i precizno ocrtao prirodu teme i motiva o kojima si govorio.
Žrtvovao si čitave rečenice tražeći riječ koja bi mogla biti težište govora. U potrazi za ključnim riječima razvijao si dramsku napetost i okvir za živi govor koji se rađa samo u dodiru s publikom. I osvaja publiku jer pred njima i za njih smišlja svoj monolog. I tu je snaga tvog nagovora.
Ne poznam ni jednog umjetnika koji je sebe toliko davao drugima poput tebe. Govoreći o drugima govorio si o bitnome sebi. Hrvatska kultura je kultura zaborava jer je kultura monologa. Nema ulančavanja, nema povezivanja, nema razgovora, nema ogledanja. Nema susreta… Samo monolozi i negacije onog drugoga. Zatvoreni smo za druga iskustva.
Ti i ja krenuli smo na turneju pod radnim naslovom ”Pobjeđujem kruh”. Putujemo u Sarajevo, pa preko Mostara, Vrgorca i Dubrovnika do Herceg Novog u posjetu slikaru Voji Staniću, čiju izložbu pripremamo u Muzeju Mimara. Upravo si promoviran u akademika.
Pričamo o svemu i svačemu. O čudima i fenomenima sumornog 20. stoljeća, o ruskoj avangardi, o Majakovskom, Nataliji Gončarevoj, o Kručonihu, o Hljebnikovu… o Severu kako prevodi Majakovskog.
Nagovorio sam te da za ”Zagrebačke posvete” Severu napišeš pismo. Napisao si ga u obliku pjesme. Ti si bio jedan od rijetkih koji u dijalogu, u interakciji, u ogledanju s drugima i kroz druge nalazi smisao svog artističkog angažmana.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Svemirski ekvilibrist
- Dragi Peđa: Mostar je poput podijeljene Europe koja se traži
- Svijet bez Arsena bio bi lišen čuda riječi i čuda glazbe
