Potraga za autentičnim kršćanskim životom u povijesti kršćanstva ima mnogo bogatiju i složeniju tradiciju i raznovrsnije tragove nego se to može činiti kada motrimo na što je u naše dane uglavnom svedena, barem u onom kako se očituje u javnom životu Katoličke Crkve u Hrvatskoj.
Grane te potrage raskošno su se kroz povijest kršćanstva granale i u smjeru akcije i kontemplacije, ali u nas i u naše dane, po svemu sudeći, nemaju za rast i razvoj dostatno ponuđena i poticajna prostora. Unatoč ohrabrivanjima pape Franje.
Biskupi i svećenici imaju dvostruku ulogu u jamčenju toga prostora: s jedne strane, daju smjernice vjernicima, a s druge strane, i sami su zrcalo općeg mentaliteta kakav vlada Crkvom u nas zabavljenom uglavnom vlastitim samoodržanjem.
Sudimo li po njihovim napucima, kao i temama koje ih najčešće zaokupljaju, možemo stvoriti predodžbu o tomu tko bi to za njih eventualno bio ”dobar katolik” kakve nastoje odgajati.
”Dobar katolik” prihvaća religiju kao okvir svojih uvjerenja, a njegova Crkva čuvarica je toga okvira. Što je u tomu ograničavajućega? Što bi, zapravo, moglo nedostajati takvom katoliku? Ili radije da postavimo pitanja: Kada je riječi o kršćanskom življenju, nije li ono mnogo više od uvjerenja i od poštivanja toga okvira? Ne bi li trebalo da u osobnom odnosu s Bogom to bude prostor povjerenja, i to trajno rizičnoga? I ne bi li trebalo da u svakodnevnom i političkom angažmanu to bude prostor zalaganja za bolji svijet?
Prosječan ”dobar katolik” zacijelo je Hrvat, redovno ide na misu, primio je sve sakramente, drži se moralnih normi crkvenoga nauka (posebice u području seksualnosti, ili, ukoliko je žena, u području podložnosti muškim autoritetima u svom obiteljskom i vjerskom životu), relativno je ljubazan prema svojoj obitelji, susjedima, kolegama na poslu i poznanicima, odnosi odjeću koja mu više ne treba u ”Caritas” i povremeno daje novac za siromašne.
”Dobar katolik” se ne bavi aktivno politikom, osim što podupire onu politiku koja mu omogućuje da bude to što jest a da se ne mora ni mijenjati ni angažirati (no, valja priznati: tom smo konformizmu zacijelo svi pomalo skloni).
Ne odobrava, a sačuvaj Bože da bi sudjelovao u kakvoj akciji aktivističkih udruga što se bore protiv sprege politike i ekonomističke mafije, rasprodaje javnoga dobra, nezaposlenosti, nasilja nad ženama, sužavanja kompetencija sekularne države… jer zazire od svega što mu miriši na tzv. lijevu političku orijentaciju kao da bi ona sama po sebi bila protivna kršćanstvu.
”Dobar katolik”, dakle, prihvaća religiju kao okvir svojih uvjerenja, a njegova Crkva čuvarica je toga okvira. Što je u tomu ograničavajućega? Što bi, zapravo, moglo nedostajati takvom katoliku?
Ili radije da postavimo pitanja: Kada je riječi o kršćanskom življenju, nije li ono mnogo više od uvjerenja i od poštivanja toga okvira? Ne bi li trebalo da u osobnom odnosu s Bogom to bude prostor povjerenja, i to trajno rizičnoga? I ne bi li trebalo da u svakodnevnom i političkom angažmanu to bude prostor zalaganja za bolji svijet?
”Dobar katolik” najvjerojatnije misli da dužnost kršćanina i nije da se zalaže za bolji svijet jer se bavi stjecanjem prava na ”drugi svijet”. U tomu donekle slijedi naputke svojih papa: Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.
Društvene muke današnjega čovječanstva upravo vape za pravdom usuprot ekonomskoj i kulturološki razornoj mundijalizaciji. Ivan Pavao II. bio je senzibiliziran za tu težnju – snažno je podsjetio Crkvu na vrijednosti ljubavi prema bližnjemu, solidarnosti, umjerenosti u korištenju materijalnih dobara. Socijalni nauk bio je povlašteno mjesto njegove pomnje. U ime Evanđelja kruto je osudio zlouporabe i pretjerivanja kapitalizma, štoviše, osudio je i neoliberalizam i ”njegove iskvarene učinke”.
U enciklici Centesimus Annus divlji je kapitalizam stigmatizirao zbog njegovih pojedinih praksi. Da, ali i ne zbog njegove logike. Česti i uporni njegovi apeli za ”globalizaciju solidarnosti”, ne završavaju razotkrivanjem dubokih uzroka siromaštva i nejednakosti te radikalnim nijekanjem kapitalizma. Zalagao se tek za iznalaženje njegovih ”humanijih” verzija, kao da bi smanjivanje siromaštva u svijetu moglo smanjiti apetite bogatih.
Tema prve enciklike Benedikta XVI. Deus caritas est jest: ljubav. Riječ je, dakako, o ljubavi kakva se u svem svom obilju izražava u Božjoj ljubavi prema čovjeku, kao i o tome kako se ta ljubav očituje kroz svakodnevni kršćanski život.
Za obojicu papa, Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., prava revolucionarna uloga Crkve jest evangelizacija, mijenjanje kulture mijenjanjem pojedinca, što je, u svojoj radikalnosti – poziv na svetost. Ali, i dalje ostaje sporno, ili barem otvoreno pitanje kako ova svetost nek se očituje u društvenom životu. Za to jamačno nije dostatno biti ”dobar katolik”
Različita karitativna udruženja, kako Papa naglašava, ne bi trebalo da budu tek uslužne ustanove, nego mjesta svjedočanstva vjere. Ljubav u poslanju Crkve Papa smješta uz bok naviještanju Riječi Božje i sakramentalnom životu. Pritom se još jednom spori s liberalnim teolozima koji radikalno rješenje za nejednakost među ljudima vide u pravednosti, dakle u političkom angažmanu Crkve, a ne u bratskoj ljubavi, tj. karitativnom angažmanu, tvrdeći da je bratska ljubav više od pravednosti jer je nužna i u pravednom društvu.
Pravda je stvar Države, a ne Crkve – kaže Papa. To je katolički argument ograničene vlasti izrečen jezikom teologizirane političke filozofije. Božanska ljubav možda transcendira politiku, ali se ne očituje mimo nje, odnosno očituje se i kroz naš politički angažman, bio on pasivan ili aktivan.
”Dobar katolik”, dakle, ima opravdanja da se ne zalaže za bolji svijet.
Za obojicu papa, Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., prava revolucionarna uloga Crkve jest evangelizacija, mijenjanje kulture mijenjanjem pojedinca, što je, u svojoj radikalnosti – poziv na svetost. Ali, i dalje ostaje sporno, ili barem otvoreno pitanje kako ova svetost nek se očituje u društvenom životu. Za to jamačno nije dostatno biti ”dobar katolik”.
”Dobar katolik” najvjerojatnije nije bio don Ivan Grubišić, a zacijelo ne može biti ni sestra Teresa Forcades koja danas, 8. travnja 2017., gostuje na Filozofskom teatru u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.
Ova katalonska benediktinka poznata je po feminizmu i svojim radikalnim zahtjevima za društvenim promjenama. Nakon što je ustala protiv banaka, farmaceutskih kompanija i vlade u Madridu, svakim danom raste broj ljudi koji s oduševljenjem prate sve što govori ili piše. Svesrdno se zauzima za socijalnu pravdu, pravo siromašnih na dostojan život i međunarodnu solidarnost te žestoko kritizira konzumerizam, militarizam, bankarski sustav – zapravo kapitalizam kao takav.
”Društveni sustav u kojem živimo ne može opstati”, tvrdi Forcadesa sintagma. ”Prokleti kapitalizam” samo je jedna od izjava koje su pridonijele da se smatra jednom od najkontroverznijih predvodnica radikalne ljevice u Europi.
Razloge svoje borbe obrazlaže u knjizi Vjera i sloboda, čiji je hrvatski prijevod upravo objavio Ex libris iz Rijeke (urednik Zoran Grozdanov), gdje, među ostalim, kaže:
”Ne postoji racionalan razlog zbog kojega se na vas može nametnuti teret poput odgovornosti ‘poboljšavanja svijeta.’ Vi to ne morate… ali možete. Možete slobodno odlučiti uzeti na se odgovornost ‘za svijet’, te činiti što možete kako biste pomogli. Nitko vam to ne može nametnuti i nitko, osim vas, ne može odlučiti o vašem doprinosu, ali – iz osobnoga iskustva – moći ćete dati smisao životu jedino ako se odlučite uloviti u koštac s takvom odgovornošću.
Prvi odgovor glasi: takvo što ne morate učiniti. Međutim, drugi odgovor daje do znanja da ćete, ukoliko to ne učinite, upropastiti svoj život.
”Dobar katolik” u Hrvatskoj, čini se, ne može biti ni sâm papa Franjo. Ta nije li za svojega nedavnog posjeta Milanu prekinuo svećenika koji mu je htio nabrojati koliko je hostija podijeljeno u proteklu godinu dana te ga pitao: koliko u dijecezi ima nezaposlenih i kako žive najsiromašniji? Ta nije li u enciklici Evangelii Gaudium jasno rekao: kapitalizam je neprijatelj čovjeku i treba ga ukinuti počev od promjene vlastitih konzumerskih i otuđujućih navika pa sve do organiziranih i ustrajnih pobuna protiv oduzimanja stvorenjima prava na dostojan život? Ne zalaži li se u ”oslobađanju energija za istinski angažman ozbiljenja Evanđelja u preobrazbi društva”?
Oba su odgovora istinita; jedan drugom pripadaju. Takvo je i moje shvaćanje ljudske slobode: ona nije vakuum ravnodušnih mogućnosti, već bezdan sa samo jednim izlazom – kroz ljubav. U određenim trenucima osobnoga putovanja razne nam stvari mogu pomoći, ali nijedna Crkva, obred, institucija ili ideologija ne mogu zamijeniti unutarnju gestu slobodne ljubavi koja nas spašava i može spasiti svijet. To nije pitanje nadgledanja i upravljanja, već pitanje vjerovanja i obvezivanja na ono u što vjerujem.”
Može li ”dobar katolik” preuzeti takvu odgovornost?
”Dobar katolik” u Hrvatskoj, čini se, ne može biti ni sâm papa Franjo. Ta nije li za svojega nedavnog posjeta Milanu prekinuo svećenika koji mu je htio nabrojati koliko je hostija podijeljeno protekle godine te ga pitao: koliko u dijecezi ima nezaposlenih i kako žive najsiromašniji?
Ta nije li u enciklici Evangelii Gaudium jasno rekao: kapitalizam je neprijatelj čovjeku i treba ga ukinuti počev od promjene vlastitih konzumerskih i otuđujućih navika pa sve do organiziranih i ustrajnih pobuna protiv oduzimanja stvorenjima prava na dostojan život? Ne zalaže li se u ”oslobađanju energija za istinski angažman ozbiljenja Evanđelja u preobrazbi društva”?
U kritici kapitalizma Papa je nedvosmislen. Usmjeravajući pogled prema uzrocima, ekonomsku isključivost i nejednakost među ljudima i narodima naziva ”ekonomskim ubojstvom”, a idolopoklonike profita ”neoliberalnim diktatorima neosobne ekonomije” ne tražeći rješenja u preinakama tržišnih odnosa, nego u radikalnom mijenjanju perspektive s čovjekom u središtu.
Takvim stavom Papa itekako zadire u politiku u njezinu prvotnom značenju – uređenje društva s obzirom na dobro svih njegovih članova. Štoviše, neizravno pokazuje da je Evanđelje tijesno povezano s političkim djelovanjem.
Dakle, ono što Papa kaže, možemo sažeti i ovako: ”Kapitalizam ubija, taj je kazino-sustav inherentno nepravedan i eksploatatorski, i nije ga moguće modificirati, reformirati ili popraviti. Taj sustav moramo promijeniti!”
Doista, premda se papa Franjo s pojedinim stavovima sestre Terese možda ne bi usuglasio, zacijelo bi ju zagrlio kao sestru. No, u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, bojati se, ima ”dobrih katolika” koji njega ne bi rado zagrlili kao brata.
Još tekstova ovog autora:
- Papa Franjo nas poziva: ”Činimo sve dobro koje možemo!”
- Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
- S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
- Želim li da se svijet promijeni?
- Prostor za trećeg(a) – opće dobro – u dijalogu
- Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
- Susret s Irinom iz Mariupolja
- Bio nam dobar Prelazak!
- Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
- Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.