Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića
Vrijeme se mjerilo pjesmama s ploča. Gramofon sabirao je u sebi smisao ure i kalendara. U doba moje majke gramofon je bio mono, proizvod Iskre Kranj, a vrijeme se mjerilo singlicama.
Život je imao A i B stranu. Pjesma s B strane katkad je bila bolja i pamtljivija. A katkad bi se majka, u vlaku prema Pločama, natjecala s mladićem kojeg je upravo upoznala u kupeu, koja je pjesma na kojoj čuvenoj singlici bila na B strani. Imala je dobro pamćenje, i sve je mogla otpjevati. Nije zazirala od vlastitoga glasa, besramna moja majka.
Zatim su se doba premetnula – onako kako to biva u knjigama Annie Ernaux, kada se učas izmiješa intimni život s epohom – singlice su zamijenjene longplejkama, a gramofon postao je Tosca 21, sagrađen u zagrebačkom RIZ-u (još uvijek ga imam sačuvanog, zajedno sa zvučnicima).
Vrijeme koje se mjerilo novim muzičkim albumima se prema prethodnoj epohi odnosilo kao roman prema američkoj kratkoj priči. Struktura odrastanja i sazrijevanja našeg naraštaja struktura je muzičkog albuma, na kojem B strana nije više bila drugotna. Na albumima Azre najvažnija je često bila posljednja pjesma na B strani. Ili na albumima grupe Doors…
Ono što se, međutim, činilo nepromjenjivim i vječnim bilo je to mjerenje vremena pjesmama. U kalendarima smo se orijentirali preko glazbenih hitova. Onoga ljeta kada je Mišo Kovač na Splitskom festivalu pjevao pjesmu Stjepana Mihaljinca i Drage Britvića “Proplakat će zora”, svijet je po drveničkim ponistrama izvjesio bijele lancune, jer je nakon dugih godina Hajduk postao prvak, a mi smo proveli posljednje mirno i vedro ljeto pješačeći do Zaostroga i Donje Vale.
Muzika se svela na jednu od umjetnosti, rock se pretvorio u tek jedan pop-žanr, albumi su prorijedili, ponekad se čini da ih još izdaju samo rijetki umjetnici među muzičarima, dok su se ostali vratili u krajputašku birtiju, ili su se prerasporedili među influencere, starlete i domoljubne pjevače, plaćene da šute
Petnaestak godina kasnije svoje si ljubavi, prema sjećanju koje slijedi još trideset i pet godina zatim, ispraćao albumima Nicka Cavea.
Nezamislivo ti je bilo vrijeme, koje će nastupiti zatim, i koje se planetarno udesilo i usaglasilo s vremenima naših ratova, u kojem se njegovo proticanje više neće mjeriti pjesmama, singlicama i albumima, gramofonima i gramofonskim pločama. Uskoro je nastupio muk, bez hitova i bez festivala.
Muzika se svela na jednu od umjetnosti, rock se pretvorio u tek jedan pop-žanr, albumi su prorijedili, ponekad se čini da ih još izdaju samo rijetki umjetnici među muzičarima, dok su se ostali vratili u krajputašku birtiju, ili su se prerasporedili među influencere, starlete i domoljubne pjevače, plaćene da šute.
U to doba tišine i opće gluhoće, žamora loše glazbe i reklamnih songova, vremena u kojem više nema stanki i podsjetnika, radost ti, s godine na godinu, pričine Ripper, Amira Medunjanin, Damir Imamović, Rundek, Edo Maajka, te još poneki osamljeni songwriter i pjesmotvorac starinskog životnog ritma, u sinkopama muzičkih albuma.
I naravno, Damir Urban.
Nekadašnji pjevač i autor Laufera, riječke art-rock skupine, koja je nailazila na kraju jednog eklekticističkog stila, ustvari ćorsokaka u muzici, izvrgnuo se u vremenima bez pjesama i bez stila, u svojevrsnog čuvara sjećanja.
Dobar pjevač, teatralne bouvijevske impostacije, koja lako prelazi u maniru i u dosadu, snažne i zahtjevne scenske ekspresije, s mnogo kostima, šminke i scenografskih potrepština, i s isto toliko struje i svjetla, zatekao se u dobu kad ničega od toga više neće biti.
Mrtav je Bowie, nema novaca ni struje, svi teatri su zauzeti, muzika je ukinuta kao po talibanskom dekretu ili je svedena na nasnimljene blokove pretpotopnih hitova, koji se izmjenjuju na radio-postajama koje u svom posjedu drži lokalni gospodar jakuševačkog i medijskog smeća, tako da je pjesmopiscu ostalo samo da u nekom sirotinjskom kućnom aranžmanu piše pjesme, da ih snima i pjeva s prijateljima i za prijatelje.
Stigla je ponoć, nestalo je čarolije, kočije su se pretvorile u bundeve, konji-bijelci u miševe. Pepeljuga je ostala sa svojim pjesmama, na bunjištu, među puhovima…
S nailaskom kuge stvar se dodatno uozbiljila. Nije se više moglo svirati i pjevati ni za prijatelje – pjevanjem se virus najefikasnije prenosi – a blizina smrti vratila je svijet izvornim principima teatra. Urban je, čini se tako slušatelju, u više navrata, u različita epidemijska doba, u različitim raspoloženjima, pa i s različitim suradnicima, pokušavao snimiti album. Usput je pisao pjesme, vrlo raznolike, koje podsjećaju na različite etape njegove karijere. Na kraju, umjesto albuma koji bi žanrovski bio roman, snimio je nešto što podsjeća na dnevnik. U tom se kodu sluša, pružajući odistinski užitak.
Pjesnički, Urban je bolji nego ikad, kao da ga je neki đavo ili anđeo opasno nadahnuo.
Ali u tom albumu-dnevniku, koji ima i dnevnički naslov “Lipanj, srpanj, kolovoz”, jedna je pjesma izvan svih standarda. Pjesma po kojoj će njezin slušatelj pamtiti dan, sat i raspoloženje kad ju je prvi put čuo.
Vozio se kroz Gorski kotar, iznenada je desetog dana listopada zaprijetila zima, kiša samo što se nije pretvorila u snijeg, s brda se spuštala magla, automobili na mokroj cesti usporavali su sluteći nesreću, a s CD-a je krenuo “Ludi Škarpa”.
Možda se radi o songu pisanom za kazališnu predstavu, možda je autor usred nekog unutarnjeg ili svehrvatskog lokdauna pokušao napisati dječju pjesmicu, onakvu kakve su se po društvenoj obavezi i po obavezi umjetničke inspiracije pisale u socijalistička doba dječjih glazbenih festivala, tko zna o čemu je tu zapravo riječ, i što je Damira Urbana navelo da “Ludog Škarpu” napiše, odsvira i otpjeva, ali je stvorio gotovo neobjašnjivo, minimalističko remek-djelce, potpuno izvan svakog aktualnog konteksta, a istovremeno nevjerojatno asocijativno. (Iz nekoga mog razloga “Ludi Škarpa” me je u naslovu i u fabularnoj slutnji podsjetio na “Fras u šupi”, konceptualnu akciju beogradskog pjesnika Miloša Komadine, čuvenog zemunskog prozaista i romanopisca Davida Albaharija, i grupe Električni orgazam.
Čini mi se da su godine bile 1983. ili 1984, kada su prema naslovu “Fras u šupi” pisali pjesmu, priču, knjigu priča…
E, tako bi se po Urbanovom “Ludom Škarpi” dao napisati roman, pjesma, knjiga dvadeset istoimenih priča od dvadeset različitih autora.
A što ovu pjesmu čini tako asocijativnom, magično influentnom, ne znam, nemam pojma, samo joj se divim.
U trenutku, pomislio sam, kao da su u Damiru Urbanu na čas uskrsnuli Kurt Weill i Bertolt Brecht, i još Dragan Laković, da “Ludoga Škarpu” otpjeva u nebeskoj verziji.
Život je imao A i B stranu. Pjesma s B strane katkad je bila bolja i pamtljivija. A katkad bi se majka, u vlaku prema Pločama, natjecala s mladićem kojeg je upravo upoznala u kupeu, koja je pjesma na kojoj čuvenoj singlici bila na B strani. Imala je dobro pamćenje, i sve je mogla otpjevati. Nije zazirala od vlastitoga glasa, besramna moja majka
Rado bih još o dvije pjesme s dvostrukog CD-albuma (valjda će biti i dvostruki gramofonski LP, valjda nije ovo samo za auto i kompjutor?), koje su me pogodile kao snježna gruda u grudi.
Prvu, “Sama” čuo sam gledajući spot – što katkad zna biti fatalno pogrešno, jer je sad uzalud pokušavam čuti, a da mi pred očima ne poteku slike. Autorica spota Milica Czerny iskoristila je čudesno djetinje lice riječke glumice Jelene Lopatić, upotrijebivši ga na način na koji ga, na žalost, nitko još nije na hrvatskom filmu i u teatru.
I opet je sve tako svedeno, crno-bijelo, u nekoj minimalnoj gesti i grimasi teče pjesma koju njen slušatelj otplače u sebi, a da zapravo i ne zna što to i kome to plače.
Drugu pjesmu, “Male dame”, srećom sam najprije čuo, pa su sve slike moje privatne. “Male dame” vedra su i daleka reminiscencija ljetne pjesme. Nešto kao Škarpa za veliku djecu.
Prođe li jednom i ova kuga, kao što su prošle sve kuge kroz ljudsku povijest, ili se naviknemo na nju, kao što smo se navikli na sve kugi inferiorne infekcije, koje nailaze sezonski i nikad ne iščeznu, u općoj pustoši koja će ostati iza naših uvelike kolektiviziranih strahova, zloupotrijebljenih od čudovišta globalne ekonomije, ostat će, vjerujem, nekoliko dobrih knjiga, pripovijetki, romana i pjesničkih zbirki, možda i neki film, sjećanje na televizijsku emisiju, serijal novinskih članaka, poneka objava rijetkih fejsbučkih genija, te pjesme to dvoje-troje osjetljivijih ljudi, koji nam čuvaju iluziju da se vrijeme ne mjeri godinama, danima ili minutama, nego se mjeri pjesmama.
Dok su se sve ribe prvi put pitale tko je taj ludi Škarpa, niz vjetrobransko su se staklo slivale suze, koje su u monotonom ritmu brisali automobilski brisači. I ne bi za tim suzama ostalo baš nikakvog traga.
Još uvijek najistinitija razlika među ljudima sadržana je u pjesmama koje vole. Ili na koje su spremni zaplakati.
Ili optužiti nebo da plače pred snijeg.
(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo sa autorova portala).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Hrvatska je pokvareni protočni bojler koji nema tko da popravi
- Gabrijela Žalac i dotrajali kancelarijski namještaj u Vladi
- Bojan Glavašević, etika govorenja o živima i o mrtvima
- Ivo Goldstein, pisac naše neželjene povijesti
- Put u Beograd: dok god grle, ove ruke ne mogu ratovati
- Zlostavljani čvorak Đuro, koji se plaši visine
- Smrt dječaka čiji roditelji nisu vjerovali u medicinu
- Harald Kopitz, kako sebe osloboditi od djecoubojice
- Damir Karakaš, dom je svjetlo koje se pali i gasi
- Krvave ruke mog naroda
