Ana i Otto Raffai
Nemoj profućkati niti jednu krizu – ona nam je prilika da činimo velike stvari (Rahm Israel Emanuel, bivši gradonačelnik Chicaga, Publik Forum 3/2020 str. 63)
Bliži se 8. mart, Međunarodni dan žena koji obilježavaju u svom specifičnom kontekstu i vjernici/e i katolici/kinje. Specifično je vezano uz specifične neravnopravnosti u crkvenom kontekstu, više no uz ciljeve Dana žena.
Ove godine katolička inicijativa Voices of Faith okuplja žene i muškarce oko slogana ”Jednako dostojanstvo – jednaka prava” i ”Mi smo promjena koju želimo našoj Crkvi”. Prvi put inicijativa žena iz Hrvatske stajat će s tim porukama pred Zagrebačkom katedralom u nedjelju, 8. ožujka.
Drugačije pak žene: one vide da nam primarno ne nedostaje argumenata, sada treba djelovati. I to ne čekajući ”da nam da za pravo biskup ili da nam biskupi plješću”
Mnogo je naznaka da je vrijeme sazrelo za javno traženje promjena u Crkvi kada je riječ o položaju žena u njoj. Nama je ovo pitanje važno jer rodna neravnopravnost u Crkvi utječe na društvo u cjelini te je nasilje s neravnopravnošću povezano u odgovornosti i onih koji ga direktno čine, i onih koji ga opravdavajući stereotipe i predrasude podržavaju.
Možemo li napetosti i sukobe, borbe za rodnu pravednost pročitati kao znakove vremena, da jednako mjesto u društvu svake osobe bez obzira na rodno određenje oslobađa od mizoginije koju nesumnjivo kao članovi ovog društva i ove Crkve podržavamo dok god joj se ne suprotstavljamo.
A kako smo dio problema, po nenasilnom kodu, onda možemo biti i dio rješenja.
Najprije o indikatorima problema: na nedavnoj konferenciji u Zagrebu, početkom veljače 2020. kojom se obilježila prva godišnjica značajne Povelje o ljudskom bratstvu radi svjetskog mira i suživota, koju su 4. veljače 2019. potpisali u Abu Dhabiju veliki imam u Kairu Ahmed al-Tajjib i poglavar Rimokatoličke crkve papa Franjo, deklaracije koja treba biti naš alat za miroljubiv međureligijski suživot u cijelom svijetu, postavili smo pitanje: a što je sa ženama u međureligijskom dijalogu?
Kada ćemo shvatiti da one nisu predmet naše brige i podrške, kako stoji u Povelji, nego su subjekti iniciranja, osmišljavanja i definiranja međureligijskog dijaloga. Na navedeno pitanje nismo dobili odgovor.
Moguće da je izostao odgovor jer velikodostojnici nisu znali što reći. A moguće i da nisu niti primijetili da žena nema među njima, da im ne nedostaju kada treba odlučivati i kreirati strategije međureligijskog dijaloga.
Nešto dalji mjesno, ali vremenski aktualni je primjer iz Poljske: u gradu Poznanu je usvojena početkom veljače Europska povelja o ravnopravnosti muškaraca i žena na lokalnoj razini.
Dvije trećine gradskih vijećnika glasalo je za povelju koja za cilj ima ukidanje rodnih stereotipa i prepreka jednakom položaju muškaraca i žena na komunalnoj razini i to mjerama koje dokidaju direktnu nejednakost, indirektnu nejednakost i koje stvaraju političko/društveno okruženje za ”proaktivan razvoj egalitarne demokracije”.
Bliži se 8. mart, Međunarodni dan žena koji obilježavaju u svom specifičnom kontekstu i vjernici/e i katolici/kinje. Specifično je vezano uz specifične neravnopravnosti u crkvenom kontekstu, više no uz ciljeve Dana žena
Predsjednik poljske biskupske konferencije, nadbiskup Stanislaw Gadecki uviđa ”hvalevrijedan senzibilitet dokumenta za problem nejednakosti žena i muškaraca u javnom životu”, no ipak ga procjenjuje opasnim jer po njegovom tumačenju on stvara ”povod za poticanje rodne ideologije” (Vidi OVDJE).
Da sažmemo: to što vam kao ženi daju do trideset posto manju plaću za isti posao, što vam je teže zauzeti pozicije u društvu jer imate djecu, jer vas smatraju manje kompetentnom i to ne moraju dokazati, a da o crkvenim službama ne počnemo ni govoriti, sve to i još štošta je manji problem nego moguća prilika za poticanje nečega što nije jasno što sve kao pojam sadrži.
Dakle konkretan, već postojeći problem nejednakosti je manje važan nego mogući budući poticaj, prilika za poticaj na nejasnu ugrozu ”rodne ideologije”.
U Poljskoj je Poznan tek drugi grad koji je Povelju prihvatio (radi usporedbe 1.800 gradova u 35 zemalja ju je već potpisalo), ona je čini se zahvaljujući svojoj strategiji gender mainstreaming – osviještenosti o rodnoj neravnopravnosti i u skladu s time financijskoj podršci (gender budgeting) i djelotvorna.
Jedan od nesporazuma između tvoraca i potpisnika Povelje i poljskih biskupa je: prošlo je vrijeme senzibiliziranja za nejednakost muškaraca i žena, rodno diferenciranih seksualnih orijentacija. Danas je vrijeme djelovanja iz već stečenog senzibiliteta. Gender mainstreaming je znak vremena, tema/područje koju trebamo teološki shvatiti i praktično djelovati iz stečenog shvaćanja.
Marija 2.0 je jedno takvo praktično djelovanje, inicijativa koju su pokrenule katolkinje iz Münstera početkom prošle godine.
O tome govori Lisa Kötter, umjetnica iz Münstera i jedna od osnivačica ove inicijative. Maria 2.0, priča ona, je nastala u župnoj biblijskog grupi koja je čitala aktualne crkvene tekstove, tog mjeseca se bavila enciklikom Evangelii Gaudium.
U siječnju prošle godine Lisa Kötter je naišla na dokumentaciju ”Šutnja pastira”, o perverznom sistemu zataškavanja seksualnog zlostavljanja u Katoličkoj crkvi. U biblijskoj grupi izjavila je: ”Ne mogu više čitati o radosti Evanđelja ako su njegovi navjestitelji ovakvi.” Nisu ostale na rezignaciji i očaju, članice grupe su poslale peticiju Papi i pokrenule akciju tjedan izvan crkve.
Kada ćemo shvatiti da one nisu predmet naše brige i podrške, kako stoji u Povelji, nego su subjekti iniciranja, osmišljavanja i definiranja međureligijskog dijaloga. Na navedeno pitanje nismo dobili odgovor
Akcijom su htjele pokazati da su one vani, nemoćne jer su ih moćnici Crkve osudili na šutnju. Samo radi usporedbe, i poljski nadbiskup se početkom prosinca 2019., dakle u slično vrijeme, javno ispričao zbog seksualnog zlostavljanja sjemeništaraca od strane njegovog prethodnika, biskupa Juliusza Paetza.
No nakon toga nije poduzeo neke druge korake i nije povezao ponašanje svog prethodnika sa strukturalnim nasiljem rodne nejednakosti.
Drugačije pak žene: one vide da nam primarno ne nedostaje argumenata, sada treba djelovati. I to ne čekajući ”da nam da za pravo biskup ili da nam biskupi plješću”, smatra Kötter.
I mada kako kaže ”Crkva ima sasvim drugačiju temperaturu nego naše vrijeme”, ne misli na izlazak iz Crkve nego na svoju odgovornost i odgovornost žena koje se u sve većem broju okupljaju oko inicijative Marija 2.0.
One su svjesne da su mnoge žene prije njih pripremale teren inicijativi, kako bi ”njiva bila nagnojena čežnjom”, da njihovo nastojanje odzvoni tako daleko.
A one su sve hrabrije da istupaju i govore javno jer su samosvjesne da su upravo one ”promjena koju svojoj Crkvi žele”.
Hoćemo li im se pridružiti?
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Bog te za Božić pita kako se zalažeš za pravdu
- Pomirenje je oslobođenje od duha neprijateljstva
- Terorizam i vrijeme suodgovornosti
- Ne dopusti da ti ukradu dušu
- Od osvete do pomirenja – teološko politička pitanja
- Zašto Katolička crkva nije prionula poslu pomirenja u Hrvatskoj?
- Nenasilje je svijetla točka naše katoličke tradicije
- Mi dišemo za tebe, George Floydu
- Zaneseni za dobro
- ”Za dom – Spremni” i privid miroljubivosti
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.