Događaji oko talijanskog pjesnika Gabriele D’Annunzija razbuktali su strasti, i ovdje kod nas i u Italiji, odakle i potječe ovaj genijalni pjesnik, najveći predstavnik talijanskog dekadentizma na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Sve bi bilo u redu da D’Annunzio, osim što je napisao 48 knjiga – toliko iznose njegova sabrana djela – nije postao talijanski nacionalni heroj na valu intervencionizma u Prvom svjetskom ratu i najžešći pobornik talijanskog iredentizma.
D’Annunzio se javio kao dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu i iako teoretičari propagande navode nacističkog ministra propagande Goebbelsa kao najvećeg propagandista rata, D’Annunzio je ipak taj koji je svojim spektakularnim propagandnim akcijama prvi razvio ratnu propagandu. Doduše, kao egzibicionist, egomanijak i performer sebe je uvijek isticao u prvi plan, pa su tako u nacionalnoj domoljubnoj povijesti kao njegove upisane mnoge akcije koje je on zamislio i u kojima je i sudjelovao, ali ne baš kao glavni izvođač radova.
Riječka epizoda (marš na Rijeku) poslužila je u Italiji za raspaljivanje novog vala domoljubne strasti u fazi kada jača suverenizam, koji nije ništa drugo nego maska za suvremeni nacionalizam, a koji usput eskalira po već poznatoj formuli: patriotizam – nacionalizam – rasizam – fašizam
Tako je s tri torpedna čamca upao u Bakarski zaljev, ispucana su tri torpeda koja nisu počinila nikakvu štetu jer su se zaplela u protutorpedne mreže, ali je ta akcija ušla u povijest kao ”Bakarska sprdnja”, jer je pjesnik-heroj pritom bacio u more nekoliko flaša s talijanskom trobojnicom najavljujući oslobađanje ”talijanskih teritorija”, što Bakar nikad nije bio, a pritom u Bakarskom zaljevu nije ni bilo austrougarskog ratnog brodovlja, već svega nekoliko teretnih brodova koji su se tu sklonili.
Ali ratna propagandna mašinerija udarila je na sva zvona taj njegov ”pothvat”, pa je on postao ikona talijanskog nacionalizma u Prvom svjetskom ratu, ali i značajni faktor dizanja ratnog morala u talijanskoj vojsci.
Druga njegova spektakularna akcija bila je bacanje letaka nad Bečom. S nekoliko aviona D’Annunzio je doletio do Beča, a leci iz njegovog pera su najavljivali pobjedu Italije i talijanske civilizacije nad germanskim barbarima.
I opet nije D’Annunzio bio taj koji je ispalio torpeda na Bakar niti bacio letke na Beč, već se, istini za volju, našao na mjestu putnika, dok su sam čin bacanja izvodili kopiloti s drugih zrakoplova.
Naravno, autor bombastičnih poruka bio je opet on, pa je tako ušao u imaginarij nacionalnih heroja, odlikovan brojnim odličjima i slavljen kao ”kondotijer” koji je pobijedio neprijatelja i koji bi mogao Italiju uskrsnuti i dovršiti san ujedinitelja Italije Garibaldija da maksimalno proširi njezin teritorij i da ona postane ”velika europska država”, pa i svjetska velesila kada se otisne u svoju ”civilizatorsku misiju, donoseći kulturu drevnoga Rima” i afričkim urođenicima.
O D’Annunziju su napisane brojne knjige i još se pišu, ali je najsporniji moment njegove osobne povijesti njegov ”marš na Rijeku”, koji je, prema pismima svom ”drugu po oružju” Benitu Mussoliniju, morao biti generalna proba za ”marš na Rim”, što je Mussolini i ostvario, ali bez D’Annunzija.
Izljevi ”pravednog gnjeva” s naše, hrvatske strane pretjerani su kada se zna da je baš hrvatska strana izbjegla da s talijanskim povjesničarima postigne dogovor o povijesnim činjenicama i da ih odvoji od interpretacije i manipulacije i tim činjenicama i tumačenjima povijesti
Riječka epizoda (marš na Rijeku) poslužila je u Italiji za raspaljivanje novog vala domoljubne strasti, u fazi kada jača suverenizam, koji nije ništa drugo nego maska za suvremeni nacionalizam, a koji usput eskalira po već poznatoj formuli: patriotizam – nacionalizam – rasizam – fašizam.
Ta četiri stupnja degeneracije patriotizma već se uvelike događaju u suvremenoj Europi, gdje je proces prevladavanja nacionalizama kroz uklanjanje granica među europskim državama doživio zastoj i to uglavnom zahvaljujući pojavi novih nacionalista u suverenističkom ruhu.
No nije u tome problem – problem leži u pretjeranim emotivnim reakcijama hrvatske javnosti, koja se silno uzbudila što u Italiji slave D’Annunzija kao nacionalnog heroja, kada je on već u tom svom kondotijerskom pohodu na Rijeku, naseljenu talijanskim, hrvatskim, a tada i mađarskim življem, u kojoj je multikulturalizam sve do izbijanja rata bio normalan stil života i u kojem su izlazile novine na četiri jezika – talijanskom, hrvatskom, mađarskom i njemačkom pokazao što želi.
Ne treba nikome objašnjavati da je jedan dio politike i talijanskog javnog mnijenja D’Annunzija iskoristio za iskazivanje patriotizma – koji je polako eskalirao u nacionalističke sentimente, a kada se to događa u zemlji u kojoj jača rasizam, doduše ne više protiv Slavena, već protiv migranata iz Afrike i iz arapskih zemalja, i s njime i ur-fašizam, vječni fašizam o kojem je govorio Umberto Eco u svojem istoimenom eseju (o kojem smo već pisali), onda je to zacijelo signal za ozbiljnu zabrinutost.
Međutim, izljevi ”pravednog gnjeva” s naše, hrvatske strane pretjerani su kada se zna da je baš hrvatska strana izbjegla da s talijanskim povjesničarima postigne dogovor o povijesnim činjenicama i da ih odvoji od interpretacije i manipulacije i tim činjenicama i tumačenjima povijesti.
Bespredmetno je da hrvatski ministar vanjskih poslova šalje talijanskoj državi prosvjede zbog D’Annunzijevog kipa u Trstu, iako je jasno da je postavljanje tog kipa na dan ”marša na Rijeku” zapravo čisti politički pronunciamiento regionalne političke vrhuške u Trstu. Da je taj spomenik inauguriran na bilo koji drugi dan, a ne na dan tog nesretnog marša na Rijeku, nitko ne bi mogao ništa prigovoriti.
Bespredmetno je da hrvatski ministar vanjskih poslova šalje talijanskoj državi prosvjede zbog D’Annunzijevog kipa u Trstu, iako je jasno da je postavljanje tog kipa na dan ”marša na Rijeku” zapravo čisti politički pronunciamiento regionalne političke vrhuške u Trstu. Da je taj spomenik inauguriran na bilo koji drugi dan, a ne na dan tog nesretnog marša na Rijeku, nitko ne bi mogao ništa prigovoriti
Ali ovako taj čin poprima značenje političke provokacije. Ali, za tu provokaciju krivnju snosi i hrvatska strana!
Godine 1993. formirana je mješovita hrvatsko-talijanska komisija povjesničara koji su trebali po uzoru na slične komisije, francusko-njemačku, njemačko-poljsku, češko-njemačku, slovensko-talijansku, slovačko-mađarsku i talijansko-njemačku, odvojiti činjenice od interpretacija i pružiti platformu za jednu ”podijeljenu povijest” ili bar za povijesne interpretacije koje su očišćene od nacionalističke retorike koja se prodaje kao domoljubna, a iza koje često stoje ambicije teritorijalnih proširenja, osvajanja, nametanja silom i slični oblici zlouporabe moći.
Koje su, uostalom, i dovele Europu do dva svjetska rata. Politika pronalaženja zajedničkih, dijeljenih interpretacija ili pak utvrđivanje pitanja oko kojih se ne može postići zajednički stav, ali se može bar o njima raspravljati, postala je važna politička orijentacija u procesu pomirenja u Europi 21. stoljeća.
Slovensko-talijanska komisija povjesničara završila je svoj rad 2000. godine, nakon sedam godina rada, i bitno redimenzionirala one podatke koje su nacionalisti s obiju strana isticali, počevši od napuhavanja broja žrtava do interpretacije uzroka i posljedica povijesnih zbivanja.
Nakon objavljivanja nalaza te komisije svaka je manipulacija postala razvidna, pa zato između talijanskih i slovenskih političara nema toliko trvenja kao u slučajevima koji su se pojavili nedavno, a ima ih i sada.
Uzrok tomu je što hrvatsko-talijanska komisija nije nikada završila s radom i to krivnjom hrvatske strane. Pokušavao sam, kao veleposlanik u Italiji, godinama uskrsnuti tu komisiju, a pokušao sam i otkriti zašto je prestala raditi; mogli bismo reći da je ”blago u Gospodinu preminula”, bez traga i spomena.
Tražio sam od predsjednika hrvatskog dijela komisije, akademika Vladimira Iblera, kao i od njegovog zamjenika akademika Petra Strčića da odgovore na pitanje zašto nisu nastavili s radom, a odgovor je bio poražavajući: država nije imala nikakvog interesa, nitko nas nije poticao da nastavimo s radom i istraživanjima, nitko nas nije ni prekorio što uopće nismo radili, pa smo se jednostavno i mi opustili.
Hrvatsko-talijanska komisija nije nikada završila s radom i to krivnjom hrvatske strane. Pokušavao sam, kao veleposlanik u Italiji, godinama uskrsnuti tu komisiju, a pokušao sam i otkriti zašto je prestala raditi; mogli bismo reći da je ”blago u Gospodinu preminula”, bez traga i spomena
Takav je odgovor zaista poražavajući, ne samo za hrvatsku politiku koja je jednostavno prepustila tu komisiju njenoj vlastitoj inerciji nego i za sve one povjesničare, akademike, političare koji su bili njeni članovi koji se, umjesto da se osjete počašćeni i izazvani velikom zadaćom da skinu veo mistifikacije s povijesnih događaja koji se suprotno tumače iz vizure dviju zemalja, prepuštaju oblomovštini i ”menefregizmu”, svaljujući krivnju na političare – koji ih nisu ukorili što ništa ne rade!
Eto, to je simptom hrvatske boljke kojoj nitko nije kriv osim nas samih. Osim onih koji su bili i jesu na vlasti, busali se u prsa svojeg teatralnog domoljublja, a kad je trebalo to domoljublje pokazati na djelu stimulirajući ozbiljni, racionalni i istraživački pristup spornim događajima iz povijesti, onda se to rasprsnulo kao mjehur od sapunice.
Zato nije ni čudno da se događa ono što se događa u samom hrvatskom društvu – ofanziva povijesnog revizionizma i neraščišćeni računi s vlastitim fašizmom u formi ustaštva.
Kada se ni mi odlučno ne obračunavamo s nacionalizmom i fašizmom u našim redovima, onda je to samo znak ohrabrivanja za slične spodobe s druge strane granice da i oni krenu u ofanzivu računajući na prešutnu solidarnost između sličnih ideoloških pristupa.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Kako Srbija popravlja svoj međunarodni imidž
- Mizerija hrvatskog parlamentarnog diskursa
- Bijeda politike – globalne i lokalne
- Kako dekontaminirati Hrvatsku?
- Ivekovići zaslužuju ući na velika vrata u povijest Hrvatske
- Milan Bandić, simbol šizofrenije hrvatske politike
- Vrijeme za ostavke, u Europi ali i u Hrvatskoj
- Viktimizacija kao politička smicalica HDZ-a
- Hrvatska neoliberalna dobna eugenika
- Hrvatska tone u klijentelizmu
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.