Jedan od važnih, umjetničko intelektualnih događaja protekle jeseni, odnosno tekuće zime, bilo je televizijsko emitiranje, u kasne sate, ako se ne varam četvrtkom, na Trećem programu Hrvatske televizije, filmskog ciklusa niza od deset TV filmova, deset filmskih remek-djela poljskog režisera i scenarista Krzysztofa Kieślowskog, ”Dekalog”.
Za neke ponovna, za neke možda prva, moguće i fatalna po svom učinku, mogućnost susreta s ovim velikim djelima evropske i svjetske kinematografije, uistinu ostavlja dubok dojam, impresiju koja traje – Kieślowski je ”Dekalogom” učinio tako mnogo za sve nas, i u naše ime, baveći se temeljnim ljudskim strastima, osjećajima, relacijama, problemima koji obilježavaju sve ljudske sudbine, i učinivši to na autorski izvanredan način, tako da velike metafizičke teme ljudskoga života (znano je da je inicijalno tematski ”Dekalog” kreiran u smjeru problematiziranja biblijskih deset božjih zapovijesti), uspio ispripovijedati kroz nevjerojatne priče običnih ljudskih života.
Stvar je u tome da su te priče veoma realistične, prizemne s jedne strane, a s druge strane i paralelno, uvijek u vezi s onostranim, tajanstvenim, koje na koncu otkriva ono manje vidljivo, skriveno, ili ga nagovješćuje, obrćući tako naše doživljaje pojedinih ličnosti, junaka priče, što posljedično uvijek ima isti efekt – dublje razumijevanje motivacija ljudskih postupaka, i odsustvo osude, ondje gdje se ona možda razumski, i površnije viđeno, trebala javiti, odnosno, buđenje osjećanja sućuti, razumijevanja.
Jednako tako, najviši umjetnički dosezi prisutni su i u polju vizualnog – majstorovo, bez daljnjega, veoma voajerski nadahnuto oko imalo je velikoga dara, a dakako i iskustva i znanja, da pusti ljudskim licima, kretnjama i gestama, osobnoj glumačkoj izražajnosti, koja je gotovo pa nevjerojatna po svojoj tako prirodnoj, suptilno eteričnoj dramatskoj uvjerljivosti, da posreduje i prenese svu moguću silinu značenja.
Ta se značenja bez ikakvih zapreka jasno rasprostranjuju u gledaočevoj svijesti, u svom bogatstvu svojih paleta, koje samo šire svoje nizove – od teoloških, moralnih, egzistencijalističkih dvojbi i pitanja, do pitanja političke pragme, oportunizma, nasilničkih i okrutnih po individuu vladajućih sustava, a sve se to posreduje često i čistim vizualnim prosedeom, gotovo bez izgovorene riječi.
Često sam se pitala, gledajući ponovno ove filmove, gdje je i kako, režiser pronalazio sva ta nevjerojatno stvarna, prirodna, uvjerljiva, zanimljiva, sugestivna ljudska lica, čudeći se njihovoj ljepoti – i kada ona možda nisu klasično lijepa, ili i kada govore o nekoj unutarnjoj nakaznosti, dubokom emotivnom problemu…
Kakva je šteta, da je europska kinematografija ostala zakinuta za tadašnje poljske glumačke pojave kakve nam je Kieślowski demonstrirao kroz svoje filmove, a opet, sreća je da smo ih kroz te filmove imali priliku doživjeti.
S druge strane, pojedine teme izrodile su i određene vizualne eksperimente, jer su vukle k naturalističkom, ili prema slikarsko-fotografskoj ekspresiji bojama, i to je osjećanje za vizualnu prilagodbu onome što pripovijest traži još jedan od dodatnih dokaza autorske svijesti koja ima jak izričaj, a pri tome ne upada u zamke zadanosti, okvira što ga možda nameću očekivanja gledatelja, već djeluje u jednoj usredotočenosti na djelo samo.
Sam Kieślowski u jednom je razgovoru kazao kako za njega ne postoji publika, ”jer publika je nešto što je sačinjeno od mnoštva pojedinačnih gledatelja”, zaključivši pri tome kako u tom smislu ”za njega postoji samo taj pojedinačan gledatelj”, dakle jednina.
Stvarajući ono što se tiče čovjeka, uvijek samo pojedinca, s njegovom pojedinačnom sudbinom i svom dramom koju ona nosi, Kieślowski je, najbolji je dokaz tome bio ovaj, nedavno završen ciklus čuvenog ”Dekaloga”, uspio stvoriti djela koja dotiču, prožimaju, uznemiruju i potiču na dublju, istinitiju spoznaju, znanje, okreću k introspekciji, a time i intenzivnijoj i kvalitetnijoj komunikaciji čovjeka samoga sa sobom, a potom, i uz pomoć toga, i sa svim drugim ljudima.
Kieślowskome je uspjelo na snažan i uvjerljiv način, umjetnički duboko impresivan – a mimo patetike i manirizma, kroz filmski medij izrazito se suvereno baviti – diskutirati – o najdubljim pitanjima čovjekova života, a da to uvijek bude preneseno kroz obične, svakodnevne ljudske sudbine.
To ga svrstava među red najvećih umjetnika filmskoga iskaza ikad, što je, uz brojne važne međunarodne filmske nagrade koje je za svoj rad primio, i ocjena Britanskog filmskog instituta ”Sight & Sound”, donesena 2002. godine, prema kojoj je Krzysztof Kieślowski zauzeo drugo mjesto na listi od deset najboljih filmskih režisera modernog vremena.
Bilo bi lijepo kada bi se, zbog svih za koje je ovaj ciklus bio emitiran u previše kasnim večernjim satima, a da bi sutradan mogli ustati rano i ići na posao ili na predavanje, kroz neko vrijeme ponovilo ovo emitiranje ”Dekaloga” na HTV 3, a svakako bi bilo zanimljivo i pogledati koji od ranijih filmova ovoga majstora europskoga filma, dokumentarnih ili igranih, ili pak možda dokumentarni film o umjetniku samome, kakvih ima.
U jednom takvom, Kieślowski, govoreći o svom pristupu radu kaže: ”Kameru možete usmjeriti bilo kamo. Ali, pitanje je – zašto?”.
U razgovorima je također često isticao kako ga politika po sebi nikada nije istinski motivirala, već je suštinska motivacija za njega kao umjetnika uvijek bila u intuitivnom doživljaju svakodnevice, što njegovi filmovi uistinu i demonstriraju.
No istovremeno, posredno, ti su filmovi značajno umjetničko svjedočanstvo života u autoritarnom, birokratiziranom, politički dogmatskom komunističkom režimu u Poljskoj, pred konac dvadesetog stoljeća, odnosno o učincima što ih je takav režim ostavio na ljudske živote, i još više, na njihove duše i osjećanja.
Osobno, pri ovom sam gledanju ”Dekaloga” saznala još nešto novo, što do sada nisam znala – u radu na scenariju za ove TV filmove Kieślowski je surađivao s Krzysztofom Piesiewiczem, koji i kasnije ostaje njegov stalni koscenarist, a koji je u to vrijeme radio kao advokat, tijekom narednog desetljeća angažiran i u politici.
Ova mi je zanimljiva činjenica rasvijetlila osjećanje prisutno u vrijeme gledanja filmova, koje mi je diskretno sugeriralo kako je autor te filmski oblikovane priče izvorno, u svome ”kosturu”, morao negdje, od nekoga čuti, toliko su istinske, stvarne djelovale.
Advokat Piesiewicz za svoj je filmsko-scenaristički rad nagrađen značajnim međunarodnim filmskim nagradama, bio je nominiran i za nagradu Oscar, a njegovi su scenariji (sveukupno, 17 je filmskih scenarija koje je pisao za i u suradnji s Kieślowskim) prevedeni na desetke jezika i objavljeni kao knjige.
Druga novost je, za mene, veliko otkriće – glazba koju je za ”Dekalog” skladao kasnije svjetski još znaniji poljski kompozitor, član Francuske filmske akademije i dobitnik važnih nagrada za svoje filmske partiture, među kojima je i nagrada César za najbolju originalnu glazbu, Zbigniew Preisner.
Preisner je također i kasnije nastavio ovu stvaralački nevjerojatno sretnu – po dubokoj podudarnosti svojih unutarnjih srodnosti – suradnju s režiserom. Glazba Zbigniewa Preisnera se u filmovima Kieślowskog (među mnogim predivnim kompozicijama, naročito se izdvaja kompozicija ”Nymphea”, od glavne teme do pratećih varijacija, iz Dekaloga IX) prikazuje kao rad izmišljenog holandskog muzičara Van den Budenmayera. Izvanredan je dar otkriti, makar i sa zakašnjenjem, ovo veliko ime evropske glazbe.
Zanimljivo je zamijetiti da je ovaj kulturno-umjetnički događaj, koji je imao svoje dugo trajanje u tijeku od više od dva mjeseca TV emitiranja, prošao u jednoj potpunoj medijskoj tišini, bez potrebe naših medija da širu publiku zainteresiraju za jedan ovako izvanredan kulturni TV događaj.
To je, konstatiram, samo još jedna, u već uhodanom i prilično dugom nizu žalobnih potvrda moralne atrofije naše dežurne inteligencije, jer se sveudilj ide niz dlaku diktatu snishodljivosti, uz kojega se pomno i promišljeno kreiraju ”nove istinske vrijednosti”, koje, u nadzoru budnog i sveprisutnog oka društvene vlasti, prezentiraju aktualni hrvatski mediji.
Dakako, sve u cilju, i sa strogom kontrolom da ono što dopire do šire javnosti ne nosi u sebi klicu, mogućnost rađanja potencijalnog ozbiljnog društvenog konflikta, zasnovanu na kvalitetnom propitivanju zbiljskih ljudskih problema, što bi svojom temeljitosti na bilo koji način dovelo u pitanje, a time već i ugrozilo, vladajući politički poredak.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Osjećanje zahvalnosti prognano je iz ljudskoga svijeta
- Rat u Ukrajini i molitve za mir – utopija koja mora pobijediti
- O slikanju kompjuterom i kistom
- Božićni r’n’r & ekološki happening na Baniji i Kordunu
- Krleža je neprikosnoveno najhrvatskiji od svih naših pisaca
- Ulica otpisanih umirovljenika
- Tamo gdje je sve opustošeno, zasjale su jedino riječi
- Tajne diverzije spasa unutar zdravstvenog sustava
- Ivo Andrić – izvanvremenski književni talent
- Lanac trgovina ”Žabac” i ušteda energenata bit će naš spas
