Pobačaj je teška moralna dvojba za koju ću poraženo priznati da joj ne znam rješenje. Nekad sam bio slobodouman, nedvosmisleno pro choice, ali roditeljstvo me prije devetnaest godina pokolebalo. Drhteći od dotad nepoznate ljepote i straha, dok sam na ultrazvuku gledao sina, ne većega od jezgre badema, kako bubri u utrobi moje žene, učinilo mi je, iskreno, mučnom pomisao da netko nasilno iščupa takav jedan krhki i majušni zametak života.
Na drugoj strani, na svijetu je mnogo jada. Mnogo je, na primjer, nesretnica koje, ostanu li trudne, moraju izabrati između djeteta i zaposlenja jer i jedno i drugo naprosto ne mogu zadržati. Tko sam ja da sudim nekome tko se našao u takvoj egzistencijalnoj stupici?
“Rat još nije gotov”, počeo je te večeri mladi propovjednik i svoju tvrdnju zatim potkrijepio jednom skandaloznom pričom koju je, doduše, samo načuo, od nekoga koga nije naveo, a koja ide, po prilici, ovako. Ginekolozi u vinkovačkoj bolnici, listom se pozivajući na priziv savjesti i svoj tvrdi katolički odgoj, ne žele činiti pobačaje te se za ovakve zahvate angažiraju srpski liječnici s druge strane granice. “Našu djecu za novac dolaze ubijati oni preko Dunava”, završio je don Stojić ogorčeno, “isto kao prije dvadeset godina kada su dolazili ubijati”
Nema tu jednostavnog odgovora i zapravo me živciraju glupani koji misle da ga ima, oni što pred bolnicama zapjenjeno izvikuju svoj stav, kakav god on bio, i velikim ga slovima ispisuju na transparentima, a specijalno mi je odvratno, drsko i bezosjećajno kad netko takvu užasnu traumu, nešto tako intimno i bolno iskorištava u političkim borbama koje s nerođenima ustvari nikakve veze nemaju. Učinio je to na Badnjak, na misi za demonstrante ispred Ministarstva branitelja, svećenik don Damir Stojić.
“Rat još nije gotov”, počeo je te večeri mladi propovjednik i svoju tvrdnju zatim potkrijepio jednom skandaloznom pričom koju je, doduše, samo načuo, od nekoga koga nije naveo, a koja ide, po prilici, ovako. Ginekolozi u vinkovačkoj bolnici, listom se pozivajući na priziv savjesti i svoj tvrdi katolički odgoj, ne žele činiti pobačaje te se za ovakve zahvate angažiraju srpski liječnici s druge strane granice. “Našu djecu za novac dolaze ubijati oni preko Dunava”, završio je don Stojić ogorčeno, “isto kao prije dvadeset godina kada su dolazili ubijati”.
Vjernici na ponoćki pred Ministarstvom na ovo su se prestravljeno prekrižili, nitko od njih nije imao pitanja, premda je koješta ostalo nejasno. Za početak, tko je Stojiću rekao da srpski ginekolozi čine abortuse u nas i može li se ona ili on uzeti kao vjerodostojan izvor? Zatim, ako je to s abortusima i istina, kako bi se, za Boga miloga, moglo izjednačiti s ratnim strahotama?
Ako se jedna Hrvatica svojevoljno spustila na ginekološki ležaj, potpisom garantirala pristanak na legalan medicinski zahvat, što ga je u ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi napravio stručno osposobljen liječnik, pa bio on i Srbin, morate zbilja imati demonsku maštu da taj događaj usporedite s klanjem na Ovčari.
Ako se jedna Hrvatica svojevoljno spustila na ginekološki ležaj, potpisom garantirala pristanak na legalan medicinski zahvat, što ga je u ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi napravio stručno osposobljen liječnik, pa bio on i Srbin, morate zbilja imati demonsku maštu da taj događaj usporedite s klanjem na Ovčari
Don Stojić bi se trebao stvarno zabrinuti za svoje duševno zdravlje, savjetovati možda i s egzorcistom je li svećenički poziv za njega, kad on na sam Badnjak s oltara ovako sablažnjivo bogohuli, širi ovakvu izopačenu šovinističku propagandu, gotovo goebbelsovsku konstrukciju glasina i izvrnutih činjenica ne bi li raspalio vjersku i nacionalnu nesnošljivost.
Tu vam dođe bistrije zašto rat, kako bi rekao Damir Stojić, još nije gotov. Rat nije gotov jer mnogi jednostavno ne žele da on bude gotov. I spremni su, kako vidimo, i lagati i izmišljati stalno nove razloge da bi nastavili svoje mizerne, strašne, mržnjom ispunjene živote.
A može se, naravno, i drugačije. Prošli tjedan u Slobodnoj Dalmaciji Ivica Ivanišević objavio je genijalan tekst o Beatlesima, koji je za ove naše prilike vrlo poučan. John Lennon, Paul McCartney, George Harrison i Ringo Starr, kako i vrapci znaju, su iz Liverpoola. Manje je poznata činjenica da je Liverpool, kao strateški važna luka, britanski grad koji je nakon Londona najviše stradao u Drugom svjetskom ratu.
U napadima teških bombardera Reichsmarschalla Göringa, Ivanišević se potrudio naći precizne podatke, poginulo je 2716 građana Liverpoola, potpuno je uništeno 6500 domova, a čak 190.000 stambenih jednica pretrpjelo je veća ili manja oštećenja.
Don Stojić bi se trebao stvarno zabrinuti za svoje duševno zdravlje, savjetovati možda i s egzorcistom je li svećenički poziv za njega, kad on na sam Badnjak s oltara ovako sablažnjivo bogohuli, širi ovakvu izopačenu šovinističku propagandu, gotovo goebbelsovsku konstrukciju glasina i izvrnutih činjenica ne bi li raspalio vjersku i nacionalnu nesnošljivost
Usred ovog užasa, u podrumskim skloništima, zasipane sitnom prašinom, kmečale su četiri muške bebe. Njih četvorica rodili su se u eksplozijama, jaucima i kletvama, u krvi, gnjevu i mržnji, i kasnije se, kad su odrasli, proslavili čudesnim muzičkim djelom koje je cijelo, bez ostatka, od ljubavi.
I gdje su, molim vas, počeli karijeru? U Njemačkoj, među dojučerašnjim neprijateljima. 1960, samo petnaest godina nakon rata, Beatlesi stječu prva spolna iskustva s mladim Njemicama, zajedno s autorskom i sviračkom zrelošću s kojom će nešto kasnije čitav svijet zaluditi.
Prije nego drugi put kažete da rat između nas i Srba ni nakon dvadeset godina još nije završio jer su “rane još svježe”, poslušajte četvoricu engleskih dripaca, od kojih George Harrison tada još nije ni bio punoljetan, kako u hamburškom Star Clubu na svojim jeftinim češkim gitarama žustro drndaju “The Hippy Hippy Shake” i “Sweet Little Sixteen”.
Takvo se nešto trebalo čuti ispred Ministarstva branitelja na Badnjak. Mnogo prije imbecilno zlih izmišljotina o srpskim ginekolozima koji ubijaju hrvatsku nejač, okupljenima je trebalo pustiti Johna Lennona. On možda nije bio naročiti vjernik, “Imagine” mu je vrlo ateistička pjesma, ali ima u njegovu opusu i jedna koja bi savršeno poslužila prilici, “Happy Xmas (War Is Over)”.
Meni je to jedna od najdražih božićnih stvari, s jednostavnim tekstom, umiljatom, slatkastom melodijom i dječjim zborom, sve kako žanr traži, a na samome kraju dolazi stih koji trebamo čuti, mudrost koja nam danas i ovdje nasušno treba: War is over, if you want it/ War is over now/ Happy Xmas.
Rat je gotov, ako to želite.
Rat je gotov sad.
Sretan Božić.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- Vidio sam na Baniji: Hrvati su bolji od hrvatske vlasti
- Opraštajući se od Vesne Kesić: žene su naši najbolji ljudi
- Nevolja je da su vjernici često razmaženi i djetinjasti
- Milanović će se jednog dana pojaviti odjeven kao Indijanac
- Bernardić još vjeruje u svetog Nikolu. I u Gordana Marasa
- Samo Mišo Kovač smije reći: “Znaš li ti tko sam ja?”
- Mustafu su voljeli i u Splitu, gdje inače ne vole nikoga
- U R. Srpskoj netko je igrao pokvareno? Kamo ide ovaj svijet!
- Vodotoranj za deranje penzionera i namrštenih branitelja
- Kakav posao – evidentičar roditeljskih uplata u vrtiću!
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.