U slučajnosti da se kao crnački dječak rodio u Južnoj Africi 7. listopada 1931. gdje je 4,5 milijuna bijelaca nepravedno vladalo nad 23 milijuna crnaca oslanjajući se na apartheid – državni režim koji isključuje višerasno društvo provodeći praksu odvojenosti bjelačkog i nebjelačkog stanovništva – Desmond Tutu je prepoznao milosni poziv da svoj život posveti duhovnom ozdravljenju južnoafričkog društva – ukidanju apartheida – kako bi radost slobode mogli doživjeti i ugnjetavani crnci i strahom zarobljeni bijeli ugnjetavači.
Nobelova nagrada za mir koju je 1984. dobio Desmond Tutu – prvi crnac izabran za biskupa Anglikanske Crkve – predstavljala je svjetsko priznanje za njegov način borbe protiv apartheida utemeljen na nenasilju za koje je Desmond Tutu nadahnuće uvijek iznova pronalazio u primjeru Isusa iz Nazareta, ali borba protiv zloće rasizma – ozakonjene u Južnoj Africi uvođenjem apartheida nakon izborne pobjede Nacionalne stranke 1948. – tada ni izbliza nije bila gotova jer je rasizam duboko ukorijenjen u južnoafričku povijest počevši od prvih europskih useljavanja.
Začeci zla
Nadajući se uspješnom putovanju do Indije, portugalski je pomorac Vasco da Gama 1497. godine južni kopneni završetak afričkog kontinenta nazvao Rtom dobre nade.
Upravo su se na njega 6. travnja 1652. iskrcali prvi europski doseljenici – stotinjak Nizozemaca i Nijemaca bilo je zaduženo za izgradnju luke koja će europskim lađama olakšati putovanja do Indije.
Sljedećih godina pridružio im se tako veliki broj bijelih doseljenika – uglavnom Nizozemaca – da je pored afričkih starosjedilaca – Bušmana i Hotentota – nastanjenih na jugu Afrike od III. stoljeća prije Krista – nastala velika kolonija bijelaca.
Želeći se razlikovati od afričkih starosjedilaca, njezini su se stanovnici počeli od 1706. nazivati Afrikaneri i govoriti jezikom zvanim afrikaans.
Desmond Tutu se iznenada našao pod pritiskom i prijetnjom nekadašnjih prijatelja. Od istine nije uspjela pobjeći ni bivša žena Nelsona Mandele, Winni Madikizela-Mandela, okrivljena za osam ubojstava i osamnaest teških povreda ljudskih prava
Žeđ Engleske za kolonijalnim posjedima presudila je da Afrikaneri, kasnije nazivani i Burima, ne ostanu jedini bijeli doseljenici na jugu afričkog kontinenta.
Od 1795. onamo su u velikom broju počeli pristizati engleski doseljenici, što je na koncu dovelo do sukoba dviju etničkih skupina bijelaca koji je prerastao u Anglo-burski rat (1900.-1902.) iz kojega su kao pobjednici izašli engleski doseljenici čija je prevlast na jugu afričkog kontinenta trajala do 1946. godine, kad je prevlast iznova pala u ruke Afrikanera koji će u Južnu Afriku dvije godine kasnije i uvesti apartheid čije zlo će zajedno s crncima i mulatima osjetiti također Indijci i drugi Azijci dovedeni na jug Afrike za vrijeme engleske prevlasti.
Sukobe između bijelih doseljenika pratili su ne manje krvavi sukobi bijelaca s afričkim plemenima od kojih se pleme Zulu istaklo iznimnom hrabrošću.
Bez obzira na međusobne sukobe iza kojih se krila borba Engleske i Nizozemske za prevlast na jugu Afrike, dvije etnički različite skupine bijelaca ujedinjavao je osjećaj nadmoći nad afričkim plemenima u kojima su gledali ljude manjeg dostojanstva, predodređene da im služe kao robovi i slabo plaćena radna snaga.
Više od svih na to je upućivao otac apartheida – Theophilus Shepstone – državni sekretar za urođenike u oblasti Natal preko kojega je Engleska nastojala postići ujedinjenje bjelačkih kolonija koje su u međuvremenu postale samostalna upravna područja – državice (Oranje, Transvaal i Natal) u Uniju koja će se podvrgnuti vlasti engleske krune.
Posljedica takvih nastojanja bilo je osnivanje Južnoafričke Unije 31. svibnja 1910. godine, u kojoj su uz pristanak Engleske samo bijeli muškarci dobili pravo glasa što je predstavljalo pobjedu ideja Theophilusa Shepstona.
Kao znak prosvjeda protiv takve politike nastala su brojna udruženja obojenih građana među kojima se po važnosti izdvaja Južnoafrički domorodački nacionalni kongres utemeljen 1912. godine, a 1921. preimenovan u Afrički nacionalni kongres (ANC) – glavni protivnik apartheida.
Uslijedile su godine obilježene donošenjem niza zakona usmjerenih učvršćivanju i očuvanju vlasti bjelačke manjine nad crnačkom većinom zbog kojih je društvo Južnoafričke Unije tonulo u sve dublju krizu koja je po svemu sličila građanskom ratu.
Upravo kad je sedamdesetih godina prošlog stoljeća kriza bila na vrhuncu – nakon što je 1960. zabranjen ANC, a 1961. proglašena Južnoafrička Republika – anglikanski svećenik Desmond Tutu počeo je na sebe privlačiti pažnju nemilosrdno kritizirajući apartheid kao nemoralnu i s evanđeljem nepomirljivu ideologiju koju uz pomoć međunarodnog pritiska treba srušiti južnoafrički narod oslanjajući se na snagu nenasilja – građanski neposluh.
Dječački snovi
Još u dječačkim danima Desmond Tutu se upoznao s rasizmom učeći povijest iz udžbenika u kojima su crnci predstavljani kao kradljivci stoke.
Prodavajući orahe i lješnjake na kolodvoru Johannesburga, sanjao je o tome da postane liječnik, ali za tako skupo školovanje nisu bile dostatne skromne plaće Desmondovih roditelja – učitelja i sluškinje.
Nakon što je postao učitelj, suočio se sa zakonom južnoafričke vlade prema kojemu su crnački učenici trebali dobivati lošiju naobrazbu od bjelačkih. Protiveći se zakonu po kojemu se namjerno trebalo ograničiti znanje crnih učenika Desmond je napustio mjesto učitelja. Završivši teološki fakultet 1961. zaređen je za anglikanskog svećenika.
Putovanja u Englesku upoznala su ga s bijelcima sposobnim da u čovjeku crne boje kože prepoznaju brata jednakog dostojanstva, sličnom bijelom svećeniku Trevoru Huddlestonu koji je četrnaestogodišnjeg Desmonda oboljelog od tuberkuloze tijekom dvije godine svakog dana posjećivao u bolnici.
Zahvaljujući ovim iskustvima Desmond Tutu je shvatio kako borba protiv apartheida ne podrazumijeva samo borbu za slobodu crnačkog stanovništva nego i borbu za slobodu bijelaca koje je apartheid podvrgao stalnom strahu od crnog čovjeka.
Bez obzira na međusobne sukobe iza kojih se krila borba Engleske i Nizozemske za prevlast na jugu Afrike, dvije etnički različite skupine bijelaca ujedinjavao je osjećaj nadmoći nad afričkim plemenima u kojima su gledali ljude manjeg dostojanstva, predodređene da im služe kao robovi i slabo plaćena radna snaga
Presudni zaokret u životu Desmonda Tutua predstavlja poznato pismo koje je kao anglikanski dekan Johannesburga 6. svibnja 1976. uputio premijeru Johnu Vorsteru pozivajući ga na dijalog i ukidanje okrutnih zakona apartheida prije nego bjelačka nepravda prouzroči požar nasilja kojemu neće izmaći ni jedan zakutak Južne Afrike.
Vorster se oglušio na Desmondovo pismo, a posljedica je bio krvavi ustanak crnačkog stanovništva tijekom kojega je od strane bjelačke vlasti ubijeno na tisuće crnaca.
Desmond Tutu je, poput starozavjetnih proroka, jednako oštro osuđivao bjelačko i crnačko nasilje upozoravajući kako će bijeg bjelačke vlasti od neizbježnih društvenih promjena samo uvećati bijes crnaca ohrabrujući među njima zagovornike osvete i nasilja.
Posebnoj snazi i političkoj težini njegovih nastupa protiv apartheida pridonijelo je proglašenje Desmonda generalnim tajnikom Južnoafričkog crkvenog vijeća (SACC) 1978. iza kojega je stajalo trinaest milijuna kršćana iz dvadeset i tri kršćanske crkve i jedanaest religioznih pokreta kršćanskog usmjerenja.
Riskirajući život i sigurnost obitelji, Desmond Tutu je svaki nastup u javnosti koristio za proročko svjedočanstvo protiv ponižavajućih zakona apartheida.
Putovanja izvan Južne Afrike bila su za njega prigoda da upozna svjetsku javnost s istinom o Južnoj Africi. Otvoreno je govorio o osnivanju crnačkih geta – homelanda – u koje su crnci nasilno protjerivani iz plodnih i bogatih područja Južne Afrike rezerviranih za bijelce.
Raskrinkavao je nastojanje bjelačkih vlasti da crnce učine strancima u vlastitoj domovini zakonom po kojemu su kod sebe uvijek morali imati putovnicu.
Osuđivao je postojanje nomadskih crnačkih radnika što su boraveći i po jedanaest mjeseci daleko od obitelji zatočenih u getima radili u bjelačkim gradovima za ponižavajući niske plaće što je za posljedicu imalo razaranje obiteljskog života crnog čovjeka.
Prosvjedovao je protiv zabrane mješovitih brakova kojom je razlika u rasi postajala zaprekom ostvarenju braka ljubavlju povezanih osoba.
Svjedočio je o zatvaranjima obojenih građana od strane policije bez sudskih naloga i dokaza o krivnji kao i o zatvorskim mučenjima i isključivanju iz ljudske zajednice puštenih zatočenika.
S osudom je govorio kako vlada godišnje za obrazovanje jednog crnog djeteta izdvaja desetinu onoga što izdvaja za izobrazbu jednog bijelog djeteta.
Desmondovi pozivi svjetskoj javnosti da izvrši ekonomski pritisak na južnoafričku vlast na koncu su urodili plodom.
Bio je to preduvjet da južnoafrički građani, ohrabreni Desmondovim pozivom na građanski neposluh, prisile oslabljenu bjelačku vlast na pregovore što je konačno 2. veljače 1990. dovelo do ukidanja apartheida što je svečano proglasio posljednji predsjednik apartheidske Južne Afrike – Frederik Willem de Klerk.
Istina i pomirenje
Četiri godine kasnije održani su prvi slobodni izbori na kojima je pobijedio poznati vođa ANC-a Nelson Mandela, ali južnoafričko društvo je i dalje bilo daleko od istinskog mira zbog dubokih jazova između građana crne i bijele boje kože. Trebalo ih je premostiti mostovima opraštanja i pomirenja ne zaboravljajući istinu i pravdu.
Kao znak prosvjeda protiv takve politike nastala su brojna udruženja obojenih građana među kojima se po važnosti izdvaja Južnoafrički domorodački nacionalni kongres utemeljen 1912. godine, a 1921. preimenovan u Afrički nacionalni kongres (ANC) – glavni protivnik apartheida
Upravo stoga je 1995. osnovana Komisija za istinu i pomirenje koju je predvodio Desmond Tutu. U sljedeće dvije godine Komisija je – saslušavajući počinitelje i žrtve – istražila zločine počinjene u Južnoj Africi između 1960. i 1994.
Priznanje počinjenog zločina i kajanje osiguravali su počiniteljima pomilovanje, ali nisu svi s radošću dočekali istinu do koje su došli Desmond Tutu i njegovi suradnici.
Pored činjenica o zločinima koje je počinila negdašnja bjelačka vlast Komisija je došla do činjenica o zločinima koje su u vrijeme borbe protiv apartheida počinili pripadnici nove vlasti – ANC-a.
Desmond Tutu se iznenada našao pod pritiskom i prijetnjom nekadašnjih prijatelja. Od istine nije uspjela pobjeći ni bivša žena Nelsona Mandele, Winni Madikizela-Mandela, okrivljena za osam ubojstava i osamnaest teških povreda ljudskih prava.
Objavljujući pravu istinu – neuljepšanu od starih i novih vlastodržaca – Desmond Tutu i njegovi suradnici omogućili su stvaranje ozračja u kojemu može doći do istinskog opraštanja i pomirenja.
Na taj je način Desmond Tutu ostao vjeran mjeri čovječnosti koju je zagovarao čitava života – onoj Isusovoj – stavljajući istinu i dobro ljudske obitelji iznad zatvaranja u sebične krugove moći zasnovane na rasnoj, vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti.
Bio je borac za ljudska prava. Koristio se svojim ugledom u kampanjama za pomoć potlačenima i u borbi protiv AIDS-a, tuberkuloze, homofobije, siromaštva i rasizma. Naročito se zauzimao za problema Trećeg svijeta.
Osim Nobelove nagrade 1984. dobio je Nagradu Albert Schweitzer za humanost 1986. godine, Gandhijevu nagradu za mir 2005. godine, Predsjedničko odličje slobode u 2009. godini te mnoge druge.
Preminuo je u Oasis Frail Care Centre u Cape Townu 26. prosinca 2021. u 90. godini života od posljedice raka prostate od čega se liječio od početka 1997.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Testamentarne misli Amosa OZ-a (1)
- O gluposti
- Uskrs je teže komercijalizirati i banalizirati od Božića
- Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (V)
- Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (IV)
- Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (III)
- Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (II)
- Čitajući Radomira Konstantinovića u Sarajevu (4)
- Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (I)
- Polazišta za doprinos islama globalnom ekološkom obraćenju
