Pero Jurišin
U sjeni ”fajta na rubu pameti”, kako je verbalni ping-pong premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića nazvala Jelena Lovrić, ne samo da su se pritajile nove afere koje potresaju vladajući HDZ na svim razinama, nego i stanje u, nominalno, još uvijek najjačoj opozicijskoj stranci – SDP-u.
Čak ni izbor novog predsjednika stranke, Peđe Grbina, kao i novog vodstva, i Predsjedništva i Glavnog odbora, polaganje cvijeća na grob Ivice Račana te obilježavanje 30-e godišnjice stranke (socijaldemokracije u Hrvatskoj, kako su to neki pretenciozno okarakterizirali), nisu izazvali snažniji analitički odjek javnosti kojim bi se ozbiljnije analiziralo stanje u organizaciji za koju se član Predsjedništva Ranko Ostojić pita je li to onaj njegov SDP na čijem je osnivačkom skupu sudjelovao.
Doseg razmatranja uglavnom seže do vremena kada je SDP vodio Milanović, kojem se nekritički pripisuju sve današnje slabosti te stranke, a da se nitko ne zapita temeljem logike iz trećeg gimnazije: kako je uopće došlo do toga da Milanović, u (tada navodno snažnoj) konkurenciji Tonina Picule, Željke Antunović…, bude izabran, u biti kao mlada snaga, karakterno oprečan protukandidatima.
Nitko da se zapita temeljem logike iz trećeg gimnazije: kako je uopće došlo do toga da Milanović, u (tada navodno snažnoj) konkurenciji Tonina Picule, Željke Antunović…, bude izabran, u biti kao mlada snaga, karakterno oprečan protukandidatima
Naime SDP je već tada tonuo i Milanović se činio kao rješenje koje će taj pad zaustaviti. Njegovo kasnije autoritarno vođenje stranke, koje mu se i danas spočitava, u biti je bio samo slijed dotadašnjeg načina vođenja SDP-a, u kojem, podosta pročišćenom od jakih intelektualnih imena, nije bilo snage da se postavi pitanje promjena u rukovodećoj strukturi, čak ni nakon poraza 2003. godine.
Privid uspješnosti stvoren pobjedom 2011. godine donio je malo mira i optimizma, ali su se svi zavaravali gledajući postotke, a ne apsolutne brojeve. Tako se nije obraćala pažnja ni zbog pada broja glasova na lokalnim izborima. Pače, govorilo se o dobrim postocima.
Pogotovo se dičilo Zagrebom, jer je činjenica da je glavni grad bio u rukama SDP-a trebala poslužiti kao potvrda njegove snage. To je bila logika koja je preuzeta još iz Račanovog vremena, zbog koje pokojni vođa socijaldemokrata nije dirao Milana Bandića unatoč svim spoznajama o tome kako ovaj vlada metropolom.
Takav odnos prema stanju na lokalnoj razini se morao kad tad obiti o glavu socijaldemokratima. To se možda najbolje, a za socijaldemokrate najbolnije ogleda na primjeru dvaju najvećih hrvatskih gradova.
Govoreći o gradu pod Marjanom znakovit je pokazatelj da splitski SDP nikada za gradonačelničku funkciju nije ponudio predsjednika lokalnog ogranka stranke. HDZ je 90-e tijesno pobijedio, što je na Rivi obznanio tadašnji njegov prvak Zvonimir Marković riječima: ”Pao je crveni Split!”.
HDZ je već 1993. godine izgubio izbore, a koalicija SDP-a i HNS-a predvođena HSLS-om je zavladala gradom. SDP sljedećih 20 godina nije uspio osim koalicijski biti u vodstvu grada, a na razini županije ni to.
Kada je konačno na funkciju gradonačelnika došao Ivo Baldasar pokazalo se na koje je grane spala druga SDP-ovska organizacija u zemlji. Tada je postalo razvidno da SDP ni do tada, a ni tada, nije imao jasnu viziju u kojem smjeru razvijati grad koji zaostaje još od kasnih 80-ih godina prošlog stoljeća.
Sve to je rezultiralo katastrofom na izborima 2017. godine, kada je u Gradsko vijeće među 35 vijećnika ušlo samo troje esdepeovaca. Već godinama je nejasno koliko u splitskoj organizaciji ima članova.
Osim predsjednika Gorana Kotura i još dvoje-troje esdepeovaca nema prepoznatljive osobe koja bi se nametnula u javnom prostoru, ne samo kao netko tko bi sutra kandidirao za gradonačelnika, nego uopće uz koga bi građani vezivali ideju socijaldemokracije.
Stoga i nije čudno da je platforma Možemo! uz tek jedan skup, istaknuvši kao nositeljicu liste Tamaru Visković, skoro ostvarila ”prolaz” u Sabor. Dio životnih tema je već ranije pokupila stranka Pametno pa čak i Most.
Slično stanje je i na širem dalmatinskom području pri čemu će na sutrašnje kandidature utjecati otajstva unutrašnjih odnosa članstva koji su dodatno poremećeni nedavnim formiranjem lista za Sabor.
Također i sposobnost da se kao kandidati privuku i neki nezavisni, pri čemu će onda očito za gradonačelničku funkciju biti istaknut onaj tko bude prihvaćen u širokoj koalicijskoj lepezi.
U sjeni ”fajta na rubu pameti”, kako je verbalni ping-pong premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića nazvala Jelena Lovrić, ne samo da su se pritajile nove afere koje potresaju vladajući HDZ na svim razinama, nego i stanje u, nominalno, još uvijek najjačoj opozicijskoj stranci – SDP-u
Upravo je to vjerojatni razlog što SDP, ali ni jedna opozicijska stranka (osim HSLS-a s ginekologom Zdeslavom Benzonom) za sada ne izlazi s potencijalnim imenima kako bi bar opipala bilo građana.
Imena koja se pojavljuju su više plod novinarskih špekulacija nego ozbiljnog promišljanja iz stranačkih redova, kao što je ono notornog Roberta Pauletića, koji je prije četiri godine rekao da će se iseliti iz Splita ako pobijedi Ivo Baldasar.
I dok se hini da ima vremena, u biti je riječ o tome da se ne zna što da se radi! Indikativno je i da ljevica više nije u stanju koristiti iznimne potencijale splitskog Sveučilišta koje slovi kao drugo u zemlji.
Istovremeno HDZ je lansirao nekoliko imena kako bi dobio eho prvenstveno iz istočnog dijela grada, cijeneći da će se tamo voditi ključna bitka sa Željkom Kerumom za istovjetno biračko tijelo.
Slično se događa i u Zagrebu. SDP u tom slučaju ima bogatu anamnezu problema. Dovoljno se sjetiti kako je to rješavao Milanović micanjem Davora Bernardića i instaliranjem Rajka Ostojića.
Tko je htio pažljivo iščitati stvari mogao je već tada spoznati da je dugogodišnje držanje Bandića proizvelo otklon kod dijela lijevog biračkog tijela. Odličan rezultat Anke Mrak Taritaš trebao je biti jasan signal SDP-u da je nešto trulo u toj stranci.
Nepodnošljivu lakoću postojanja u zagrebačkom SDP-u se dalo iščitati i temeljem nedavnog sastavljanja lista za Sabor. Tom prilikom je ponižen predsjednik gradskog ogranka Gordan Maras. Stoga je on jedva dočekao pad Bernardića i otvoreno najavio svoju kandidaturu.
Da u vodstvu stranke nisu time najsretniji pokazuje šutnja i diplomatsko preskakanje odgovora o taktici izlaska na izbore s ciljem ”rušenja Bandića”.
To izravno govori da u SDP-u nemaju jasne odgovore na izazove koji im se otvaraju u upravljanju glavnim gradom, ali, samim tim i da nemaju siguran odgovor tko bi trebao biti taj kandidat koji bi pobijedio Bandića.
Otuda i činjenica da se više spominju imena uglednog arhitekta Otta Barića i Tomislava Tomaševića, nego SDP-ovaca, iako je u biti krajnje vrijeme da se imena obznane.
U tom smislu je bilo otužno ”ispucavanje” imena Borisa Jokića koji se, pak, umorio dokazujući da ne želi biti političar. Dobro je da se nije posegnulo za Vesnom Škare Ožbolt koja najavom kandidature valjda pokušava opstati na javnoj sceni.
Stoga odgađanje jasno ukazuje na to da se u biti nema svog kandidata, što pokazuje razinu devastiranosti stranke u donedavnoj ”utvrdi”.
Kada je konačno na funkciju gradonačelnika došao Ivo Baldasar pokazalo se na koje je grane spala druga SDP-ovska organizacija u zemlji. Tada je postalo razvidno da SDP ni do tada, a ni tada, nije imao jasnu viziju u kojem smjeru razvijati grad koji zaostaje još od kasnih 80-ih godina prošlog stoljeća
Kada je takvo stanje u dvije navodno najjače organizacije SDP-a u državi izvjesno je da u drugim gradovima i sredinama nije mnogo polje. Pače, moglo bi se reći da ta stranka sa zebnjom može očekivati predstojeće lokalne izbore, čak i u jednoj Rijeci, koja još uvijek slovi kao crveni bastion.
Tu se, s malim vremenskim odmakom događa ono što se dogodilo sa SDP-om – ispod krošnje starog hrasta ni trava ne niče pa se tamošnji socijaldemokrati zasigurno uzdaju da će podršku dobiti i od Radničke fronte prema kojoj establišment SDP-a ne pokazuje čak ni diplomatski nužnu naklonost.
Lutanje na općoj i idejnoj razini, nesposobnost da se raskrsti s prošlim vremenom i snažno uhvati u koštac s aktualnim problemima (bojeći se tako progovoriti i o reformi administrativno-teritorijalnog ustroja Hrvatske), još jednom se vraćaju kao bumerang.
Ovaj put zbog propuštene prilike da se o tome raspravi u vremenu nakon izbora za Sabor, a prije izbora za vodstvo stranke. To je bio izazov kojeg se preskočilo, a ujedno je to trebala biti i pretpostavka za kadrovsku obnovu, što je ozbiljnost stanja i trenutka nalagala.
Uz to, sukobi koji i dalje tinjaju te nedostatak prepoznatljivih kadrova teret su koji će SDP unijeti u predstojeće lokalne izbore. Takav težak izazov da se unatoč tome ostvari koliko toliko povoljan rezultat realno otvara prostor za loše izborne rezultate i sve posljedice koje mogu uslijediti, iako je malo vjerojatno da će doći do raskola.
Današnja struktura SDP-a (materijalna, financijska i organizacijska) je ipak takva da vjerojatno ima malo onih koji bi napustili njegovo još uvijek toplo okrilje.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- J’Accuse…!
- Administrativni ustroj služi HDZ-u za kontrolu prostora
- Beograd dovršava proces raskida s Jugoslavijom
- Što se to dogodilo SDP-u (4)
- Što se to dogodilo SDP-u (3)
- Što se to dogodilo SDP-u (2)
- Što se to dogodilo SDP-u (1)
- Dva mita u funkciji srpskog i hrvatskog nacionalizma
- Tko je bio na strani svjetla, a tko na strani tame
- Časopis koji izdaje Matica hrvatska huška na Eugena Jakovčića
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.