Dijamanti, rđa i djetelina

Vežite pojaseve! Pripremite se na sentimentalno putovanje u New York. Možda će vam zatrebati i vrećice za povraćanje. Nalaze se u pretincu ispred vašeg sjedala. U Produžecima je sve dopušteno, i niski start i visoka doza patetike i beskonačno rulanje pistom.

Postoje putovanja koja dugo planiramo i nosimo u glavi. Kada se dogode, često su jednako razočaravajuća kao i ostanak u mjestu. Ima i takvih putovanja koja nismo ničime zaslužili, dogode se bez naše volje i natjeraju nas da preskočimo neke granice i postanemo hrabriji ljudi.

Jednom takvom, slučajnom, upravo pokušavam napisati pohvalu. Tek sada, iz perspektive odstajalih tjedan dana, uviđam da ni ono nije bilo slučajno.

Prije desetak godina moje bi putovanje u New York bilo brižljivo isplanirano, ne samo zbog činjenice što je skupo nego i zbog toga jer bi nosilo atribut ”službenog”. Takva su putovanja, uostalom, bila dio profesionalnog prestiža, neki must koji je davao privid informiranosti i ravnopravnosti u svijetu suvremene umjetnosti. Biti u samom središtu svjetskih umjetničkih zbivanja, kako to gordo zvuči!

Neki događaji i sjećanja postaju dijamanti, a neki poprime patinu, rđu. Baš tako, naime, pjeva Joan Baez svom ”najboljem drugu, najkreativnijoj i najluđoj osobi koju je poznavala”, nebrušenom dijamantu i velikoj ljubavi – Bobu Dylanu 

Tim veći bio bi šok povratka u realnost. I prilagodbe bi sve duže trajale. Na trenutke mi se činilo da bi bilo korisno hrvatskim kustosima oduzeti putovnice i držati ih podalje od mogućih pitanja koja izazivaju neugodnu urtikariju na koži: što bi bilo, da sam, primjerice, živjela ovdje i imala prilike ravnopravno sudjelovati u podjeli kolača?

S vremenom, da ne kažem, s bonusom 65 +, postala sam sve manje ovisna o takvim pitanjima i tzv. ”razmjenama iskustava”. Posla u vlastitom dvorištu ionako je bilo previše – dobro su to smislili naši poslodavci kako bi nas držali pokorne i zatvorene u našim malim torovima. Nakon određenog protoka vremena sve ionako postaje jednolična masa bez okusa i mirisa, sve pada u zaborav.

No, jedan anđeoski besprijekoran sopran u mojoj glavi uporno pjeva drugačiju pjesmu. Neki događaji i sjećanja postaju dijamanti, a neki poprime patinu, rđu. Baš tako, naime, pjeva Joan Baez svom ”najboljem drugu, najkreativnijoj i najluđoj osobi koju je poznavala”, nebrušenom dijamantu i velikoj ljubavi – Bobu Dylanu.

Stihovi njezine pjesme (Diamonds and Rust, 1975.) proganjanju me dok žurim prema Washington Squareu, koji spominje kao mjesto u čijem je bijednom hotelu provela najljepše trenutke s Dyalnom i, ”barem, ako se nju pita, tamo i tada je trebalo umrijeti”, dakle, na vrhuncu njihove ljubavi, zimi 1963.

Sniježi, baš kao i u pjesmi Diamonds and Rust, dok mi se tema smrti neugodno vraća i kesi. Vrijedi li ovdje umrijeti na skliskim, prljavim pločnicima Villagea?

Tresu me pomiješani osjećaji, mada nije pun Mjesec i nitko me ne optužuje za nostalgiju i loše pisanje, kako to Dylan čini svojoj družici. Možda je samo kriv mjesec u godini – veljača?

Pokušavam sebi dočarati ovo mjesto otprije pedesetak godina kada su se u klubovima Villagea okupljali novi izvođači navještajući revoluciju u glazbi. Sada, u veljači 2018., prilično je pusto, ružno i zahrđalo, nigdje ni tračka svjetlucavog dijamanta.

Ovdje se cijeli jedan kvart, poznat otprije po mesnom biznisu, polako pretvara u mjesto turističkog i kulturnog hodočašća, u kojem je novi Whitney proslavljenog talijanskog arhitekta Renza Piana najvažnija točka u još uvijek poprilično zapuštenoj četvrti

Vrijeme je da se pomaknem dalje, prema novom Muzeju američke umjetnosti Whitney, koji se nalazi između Gansevoorta i Washington Streeta, u Meetpacking Districtu.

Kao mlada osoba svoju sam smrt ponekad zamišljala unutar raskošnog estetskog okruženja povijesnih galerija ili muzeja vidjevši se kako padam na zavojitim stepenicama venecijanskih palača. Pa neću valjda baš ovdje, u darovanim mi ”produžecima”, pasti na mjestu bivših pakiraonica mesa?

Jer, ovdje se cijeli jedan kvart, poznat otprije po mesnom biznisu, polako pretvara u mjesto turističkog i kulturnog hodočašća, u kojem je novi Whitney proslavljenog talijanskog arhitekta Renza Piana najvažnija točka u još uvijek poprilično zapuštenom susjedstvu. Saznajem, neslužbeno, na garderobi, da je broj posjetitelja podbacio (od 1200 do 1500 dnevno) i da se turisti teško odlučuju doći u dio grada koji nema veći broj atrakcija.

Ipak, tu je i High Line, šetnica nastala na nekadašnjim željezničkim tračnicama, zapravo uzdignuta parkovna zona puna zelenila i umjetnosti, s koje se turistima pruža pogled na grad i rijeku Hudson. Ali u veljači, tvrde domaćini, nije posebno privlačna, pa se odlučujem pogledati je samo iz donjeg rakursa.

Bez grižnje savjesti priznajem da je sve što mi se u New Yorku događalo slučajno i mimo plana bilo znatno zanimljivije od posjeta izložbama i muzejima. Štreberski sam posjetila i MoMA-u, New Museum i brojne druge preuređene, dograđene i novosagrađene izložbene prostore i privatne galerije koje promoviraju suvremenu umjetnost propješačivši po desetke kilometara dnevno, odradivši usto i sastanke s nekolicinom važnih kustosa, galerista i direktora muzeja.

Ipak, najpamtljiviji će mi ostati susreti i razgovori sa ženama koje su se okupile u povodu dvadesete obljetnice V-Daya, svjetskog pokreta protiv nasilja nad ženama. Inicirala ga je književnica Eve Ensler, upravo ovdje, u Chelsea, 1998., a prerastao je u pokret Milijarda ustaje, izmijenivši živote brojnih žena (i muškaraca) diljem svijeta.

Za najveći broj tih susreta, ruku na srce, moram zahvaliti svojoj sestri, koja je u New Yorku ”doma”. Posve prirodno, ona se tu osjeća kao u svom dnevnom boravku  – no, bolje je da ne znate kako joj izgleda boravak!

U krugu zajedničkih prijatelja ja sam poznata kao osoba koja se lako može izgubiti i u najjednostavnijem gradiću, a moja sestra je poznata kao detektorica djetelina s četiri lista. Nikada ih ne traži, ali ih spazi izdaleka i ubere u hodu, onako usred razgovora. Doduše, nije bila sezona djetelina u New Yorku, ali je nedaleko našeg W Hotela na Union Squareu, u poznatoj knjižari Strand (821 Broadway), čuvenoj i po najvećem sajmu antikvarnih knjiga, od prve ”ubrala” za mene jedno od najvrjednijih izdanja s pretrpanih štandova starih knjiga i časopisa.

Dimitrije Bašičević Mangelos nakon nekog vremena vratio je posuđeni, kultni katalog fotografske izložbe The Family of Man, ali bez nekoliko fotografija koje je izrezao s njegovih stranica. Valjda su mu trebale za njegove kolaže. „Takav je bio Mića, uzimao si je razne slobode“, danas taj događaj komentira Maja Bratanić – s malo nelagode, ali i s puno ljubavi spram umjetnika.

”Što kažeš na ovo?”, maše katalogom The Family of Man iz 1955., katalogom najpoznatije fotografske izložbe na svijetu.

(Inače, izložba i publikacija, u izdanju MoMA-e, pod kustoskom palicom Edwarda Steichena, predstavila je 273 fotografa i fotografkinje iz 68 zemalja, proputovala je cijeli svijet, pa je pod naslovom ”Porodica čovjeka” održana i u Zagrebu, u Muzeju za umjetnost i obrt, 1966.)

Ne krijem uzbuđenje i pričam joj zgodu koju mi je nedavno u jednom opsežnom intervjuu, s izrazitim sustezanjem, ispričala anglistica Maja Bratanić. Prijatelj njezina oca donio je taj kultni katalog iz Amerike, a ona je u mladosti, listajući ga, tako ”putovala” svijetom. Sve u svemu, bio joj je ”svetinja”.

Majin otac, slikar i profesor Jakov Bratanić, bio je dobar prijatelj s likovnim kritičarem i kustosom Dimitrijem Bašičevićem, danas poznatijim pod umjetničkim pseudonimom Mangelos. Na njegovu molbu Bratanić mu je posudio katalog. Očev najbliži prijatelj i Majin, kako ona kaže, ”drugi otac”, Mića Bašičević vratio ga je nakon nekog vremena, ali bez nekoliko fotografija koje su bile izrezane sa stranica kataloga.

Mangelos ih je, pretpostavlja, iskoristio u nekim od svojih umjetničkih radova, kolaža. ”Ali, takav je bio Mića, uzimao si je razne slobode”, danas Maja komentira taj događaj – s malo nelagode, ali i s puno ljubavi spram umjetnika.

Pa, dobro. To smo znali. Mangelos je bio osoba puna proturječja. Jedan drugi umjetnik iz njegova kruga jednostavno je za njega rekao: ”Neotesana seljačina”. Meni je pak ta epizoda iz života čovjeka i umjetnika kojim se pedantno bavim posljednjih nekoliko godina ostavila posebno gorak okus, pa sam je pohranila duboko u podsvijesti, da bi sad, u New Yorku, još snažnije eruptirala.

Kupujemo katalog. Maja će ga opet imati. Kazala mi je da je odavno nestao u njihovoj kući. Nestrpljivo, još na cesti, listam ga u strahu da i ovdje nešto ne nedostaje. Kad tamo, ovdje ima viška! Pronalazim u njemu dva, škarama izrezana, članka iz New York Timesa. To ipak nisu članci o Mangelosu (to bi ipak bilo malo previše!), premda bi mogli biti. Posljednjih desetak godina, naime, njegovi nastupi u njujorškim galerijama i muzejima bili su popraćeni i u američkom elitnom tisku.

Američka vlada angažirala je Dorotheu Lange da snima propagandnu fotografiju, slično kao i prilikom ranijeg zadatka, snimanja ”velike depresije”. Međutim, ona se otima pragmatičnom raportiranju. Umjesto da pokaže kako se dobro postupa s Amerikancima japanskog porijekla, staje na stranu tih obespravljenih, rasno diskriminiranih, dehumaniziranih osoba koje su zatočene u logore samo zbog toga što su ”sličile neprijateljima” 

Novinski istršci odnose se na fotografiju jedne od najslavnijih svjetskih fotografkinja, Amerikanku Dorotheu Lange i njezinu još slavniju fotografiju koja je postala simbolom velike ekonomske krize tridesetih godina: Migrant Mother (1936.).

Upravo ta fotografija reproducirana je u katalogu izložbe The Family of Man, a prikazuje suvremenu /svevremenu Majku Hrabrost, migranticu u potrazi za boljim životom, 32-godišnju majku okruženu s troje sitne djece. Zapravo ih je tada imala šestero –  a sveukupno desetoro – što sve saznajem naknadno iz priloženih članaka iz NYT, s rukom upisanim datumima iz kolovoza i rujna 1983. kada Florence Thompson, tako se naime majka zvala, umire u stacionaru nakon dugog niza godina bijednog života provedenog u kući-prikolici.

Razmišljam tko je osoba koja je tako brižno sačuvala novinske članke u kojima je prisutan vapaj da se pomogne toj stvarnoj ženi, a ne simbolu siromaštva? Tko ih je spremio uz originalnu fotografiju Migrant Mother iz 1936. u katalogu izložbe The Family of Man i koliko su dugo tu stajali novinski članci?

Tko je bio nasljednik biblioteke i kataloga The Family of Man koji je sve to prodao Strandu? I koliko dana je stajao tu katalog prije nego što smo ga pronašle? Što i tko čini ”obitelj čovjeka”? Po svoj prilici, ona ima sve manje veze s krvnim srodstvom i sudskim aktima o nasljeđivanju.

Sutradan, opet slučajno, u namjeri da posjetimo jednu drugu instituciju, nabasale smo na izložbu Then They Came for Me, koja nam se doslovno otvorila u izlozima International Center of Photography (ICP), na adresi 250 Bowery. Prepoznavši u naslovu poznati citat pastora Martina Niemöllera ”Zatim su došli po mene”, ulazimo u taj novouređeni prostor najstarijeg njujorškog fotografskog muzeja i ponovo susrećemo fotografije Dorotheje Lange!

Otkrivamo da se radi o dokumentarnoj izložbi fotografija koje predstavljaju deložaciju, put i zatvaranje američkih Japanaca sa Zapadne obale u 35 privremenih i stalnih logora i ”prihvatnih centara” u Americi tijekom Drugog svjetskog rata.

Među ključnim svjedočanstvima su, uz nekolicinu drugih fotografa, upravo Dorotheine fotografije. Premda ju je američka vlada angažirala da snima propagandnu fotografiju, slično kao i prilikom snimanja ”velike depresije” tridesetih godina, Lange se otima reporterskom zadatku. Umjesto da pokaže kako se dobro postupa s Amerikancima japanskog porijekla, ona staje na stranu tih obespravljenih, rasno diskriminiranih, dehumaniziranih osoba koje su zatočene u logore samo zbog toga što su ”sličile neprijateljima”. Bez formalnih optužbi, bez suđenja, mnogi su od njih ostali u logorima više od 3 godine.

Vežite pojaseve! Pripremite se na sentimentalno putovanje u New York. Možda će vam zatrebati i vrećice za povraćanje. Nalaze se u pretincu ispred vašeg sjedala. U Produžecima je sve dopušteno, i niski start i visoka doza patetike i beskonačno rulanje pistom

Naime, Predsjedničkim ukazom od 19. 2. 1943. Roosevelt je Zapadnu obalu, na kojoj je bio najveći broj useljeničkih japanskih obitelji, proglasio vojnom zonom te na taj način omogućio deportaciju i zatvaranje 120.000 američkih Japanaca, od kojih je čak 2/3 bilo rođeno u Americi i posjedovalo je američko državljanstvo! Odiseja masovnog zatvaranja trajala je kratko, oko pola godine. Patnje – znatno duže. Američka je država tek 1988. obeštetila preživjele zatočenike pojedinačnim iznosom od 20.000 dolara.

Za neke je to možda bila djetelina s četiri lista, ali za mnoge je posijana prekasno. Vrijedi i danas podsjećati na te događaje, kao što to vizualno dojmljivo i povijesno argumentirano čini izložba Zatim su došli po mene u ICP-u. Lekciju o ”vječitom povratku fašizma”, ratnoj histeriji i antiimigrantskoj klimi možda je danas potrebnije ponavljati nego ikada ranije.

Još tekstova ovog autora:

• Borivoj Dovniković Bordo: ”Mogu biti protivnik samo fašizmu”
• Zlatko Bourek: Kipar koji se zaljubio u pokret
• Trnjanski kresovi, antifašizam kojim se ne trguje
• Između umjetnosti i salate
• Uloga slobodnih radikala u svjetskoj kontrarevoluciji
• Odlazak Vanište: Ispuniti prazninu ili sve isprazniti
• Razum i osjećaji – i kako ih uvrijediti
• Neraspoređeni
• Abortirana budućnost
• Pjeskovita zemljo Hrvatska!

» Svi tekstovi ovog autora