Diktator iz sokaka

Tko bi političku scenu u BiH opisivao oslanjajući se na do jučer stabilne odnose i čvrste interese, grdno bi pogriješio jer bi previdio krupne promjene na dvama važnim područjima te scene. Jedna od njih je raspadanje na “građanskom” političkom polju praćeno ljutim neprijateljstvom među donedavno zakletim partijskim bratstvenicima, koje ovih dana eskalira u grotesknoj javnoj svađi između Željka Komšića (Demokratska fronta BiH) i Zlatka Lagumdžije (SDP BiH). Druga, mnogo ozbiljnija i po političkim posljedicama dalekosežnija promjena, jest ono što se događa u bošnjačkome miljeu, a personalno-simbolički može se predstaviti raskidom na relaciji Fahrudin Radončić – Mustafa Cerić.

 

Otkako je 2006. godine Lagumdžija, majstor šibicarske manipulacije, izvukao iz šešira malog općinskog načelnika, ličnoga poslušnika Komšića, te ga kandidirao na izborima za člana Predsjedništva BiH “iz reda hrvatskog naroda” (nakaradni dejtonski termin), pa zatim isto ponovio i 2010., to je – uz Silajdžićevo (Stranka za BiH) i Ljubićevo (HDZ 1990) miniranje reformskoga “aprilskog paketa”   2006. godine – uvelo BiH u progresivnu političku krizu i produbljivanje etničkoga nepovjerenja, što danas rezultira potpunom blokadom političkoga dogovaranja, kako u zemlji, tako i prema Evropskoj uniji.

Otkako je 2006. godine Lagumdžija svoga poslušnika Komšića kandidirao na izborima za člana Predsjedništva BiH, pa zatim isto ponovio i 2010., to je – uz Silajdžićevo (Stranka za BiH) i Ljubićevo (HDZ 1990) miniranje “aprilskoga paketa” reformi  2006. godine – uvelo BiH u progresivnu političku krizu i produbljivanje etničkoga nepovjerenja, što danas rezultira potpunom blokadom političkoga dogovaranja, kako u zemlji, tako i prema Evropskoj uniji

 

Komšiću ništa od svega toga nije smetalo sve dok se prije nekoliko mjeseci iz nekih tajnovitih unutarpartijskih razloga nije odvojio od Lagumdžije i osnovao vlastitu stranku. A izbori su takoreći na pragu. Odanost i ljubav, u nekim manifestacijama gotovo infantilna, preko noći izmetnula se u surovo konkurentsko ujedanje.

 

Najprije je Komšić napao SDP i Lagumdžiju (izrazom “diktator iz sarajevskog sokaka”) zbog aranžmana s MMF-om, te zbog malverzacija s cijenama materijala na velikim poslovima, a sve to začinio prijetnjom da će, kad mu partija dođe na vlast, kažnjavati “Sanadere iz naših sokaka”. Više nego komično, kad govori čovjek koji je na vlasti već sedam godina!

 

Lagumdžija odgovara: “Ako je Komšić spreman ljude nazivati diktatorom (sintaksa izvorna! – op. a.), onda treba biti spreman objasniti kako je upravo ‘principijelni’ Komšić sebi dozvolio da godinama sjedi u krilu čovjeka koga danas naziva diktatorom i koji ga je, zajedno sa hiljadama članova SDP-a od prosječnog općinskog političara učinio članom Predsjedništva BiH.”

 

Kásnō, ali dragocjeno Lagumdžijino priznanje svega onoga što su rijetki od nas u Sarajevu pisali i 2006. i 2010, pa za to bivali demonizirani kao neprijatelji – da je, naime, Komšić “prosječni općinski političar” i Lagumdžijin politički mućak podmetnut u Predsjedništvo države da tamo, za njegov interes, glumi člana Predsjedništva “iz reda hrvatskog naroda”.

 

Komšić se ponovo javlja i udara gdje najviše boli. Poziva Lagumdžiju da obznani svoju imovinu: “Samo je u paralelnoj stvarnosti u kojoj živi predsjednik SDP-a i njegovi idolopoklonici, enormnu imovinu kojom raspolaže moguće steći sa profesorskom, odnosno ministarskom plaćom.”

I jedno i drugo,  i mržnja do istrebljenja i “resetiranje odnosa”, samo su interesne faze u političkim odnosima političara i stranaka; one ništa ne govore o političko-programskim i ideološkim razlikama među njima, jer tih razlika zapravo – nema. Tek politička fauna: vučja borba za moć i vladanje jakim resursima i kompanijama u vlasništvu države

 

Kakvi li će tek biti naredni nastavci sapunice, kada se zna da do izbora ima više od deset mjeseci! Ili će obje strane u jednom trenutku ocijeniti da im se to ne isplati, pa će Lagumdžija i Komšić resetirati odnose, prema čuvenom izrazu Fahrudina Radončića kada se pomirio s Lagumdžijom i ušao s njime u političku koaliciju. I jedno i drugo, i mržnja do istrebljenja i “resetiranje odnosa”, samo su interesne faze u političkim odnosima političara i stranaka; one ništa ne govore o političko-programskim i ideološkim razlikama među njima, jer tih razlika zapravo – nema. Tek politička fauna: vučja borba za moć i vladanje jakim resursima i kompanijama u vlasništvu države.

 

Radončić sa svojom strankom Savez za bolju budućnost najspektakularnija je politička inovacija u BiH. Osnivač i vlasnik dnevnog lista Avaz, Radončić je dugi niz godina svoj medijski i poslovni prostor i utjecaj gradio igrajući otvoreno na bošnjački nacionalni i (muslimanski) vjerski sentiment, što je redovito poprimalo oblik nacionalizma i vjerskoga ekskluzivizma. Pri tome je Avaz funkcionirao kao pravi malleus maleficarum za sve glasove kritičnosti spram onih političkih i vjerskih ličnosti i struktura koje su u interesu njegova gazde bile protežirane.

 

Sve to vrijeme Radončić je njegovao najtješnje odnose s dugogodišnjim poglavarom Islamske zajednice Cerićem, koji je na stranicama Avaza bio najzastupljenija i najpovlaštenija figura, a svaki kritički osvrt na Cerićevo djelovanje bio je brutalno denunciran kao – islamofobija. Ta sprega odlučivala je o mnogim najvažnijim stvarima u sarajevskom i bošnjačkom političkom i poslovnome miljeu. Veza je kulminirala u vrijeme kada je Cerić započeo graditi velebnu zgradu Rijaseta Islamske zajednice u BiH po sjajnom projektu Zlatka Ugljena, na prelijepom belvedere-položaju Kovači iznad Baščaršije, nazvavši je imenom Muamera el Gadafija, jednog od velikih donatora! Među domaćima prednjačio je Radončić, priloživši 800.000 konvertibilnih maraka te obećavši cijeli milijun.

 

Danas se toga malo tko uopće sjeća, kao da je bilo jako davno, a ne tek prije koju godinu: Gadafi je završio neslavno i strašno, Ugljenov projekt stoji kao bezoblično betonsko strašilo, a Mustafa Cerić je na posljednjim izborima u Islamskoj zajednici uredno demokratski – ražalovan.

Da je Cerić bio suradnik Udbe, ovih dana je objelodanio Džemaludin Latić, profesor na Fakultetu islamskih nauka i književnik. Na to je reagirao sandžački muftija Zukorlić, Cerićev kompanjon u stvaranju Bošnjačke akademije nauka i Svjetskog bošnjačkog kongresa, sa zahtjevom da Latić bude istjeran s Fakulteta islamskih nauka i smijenjen sa svih funkcija u Islamskoj zajednici. Ti su zahtjevi u Islamskoj zajednici glatko odbačeni, čime je dvojac Zukorlić-Cerić više nego jasno dezavuiran

 

Đavolski vitalan, Radončić je okrenuo novu stranicu. Formalno je prestao biti vlasnikom i urednikom Avaza, osnovao političku stranku i na izborima 2010. postigao solidan rezultat, koji mu je omogućio da postane subjektom u političkom životu,  pogotovo nakon resetiranja odnosa s Lagumdžijom. Ovaj ga je instalirao u Vijeće ministara BiH na najosjetljivije mjesto – ministra sigurnosti. Spekulira se da to nikako nije moglo biti bez snažne podrške “stranoga faktora” (čitaj: američke ambasade u Sarajevu).

 

Otada je Radončić sasvim drugi čovjek, a njegov Avaz – drugi list. S njegovih usta i s Avazovih stranica više se ne čuju ekstremne nacionalističke i vjerske parole. Kao ministar najavljuje nepoštedan rat protiv korupcije, inzistira na otkrivanju i kažnjavanju počinitelja političkih ubojstava u Sarajevu za vrijeme rata, otvorio je front protiv SDA, odnosno Bakira Izetbegovića, ne štedeći ni uspomenu Alijinu, predlaže zakon kojim bi bio sankcioniran odlazak Bosanaca i Hercegovaca na strana ratišta (uperen protiv “svetih ratnika” džihada), a politički se distancira i od Lagumdžije i SDP-a. U odnosima sa srpskim i hrvatskim strankama i političarima njeguje izrazito principijelan stav i koncilijantan stil. Očigledno je da se Radončić smišljeno sprema da možda već na slijedećim izborima postane najutjecajniji politički faktor među Bošnjacima, veoma prihvatljiv međunarodnoj zajednici.

 

Na sve ovo dolaze najnoviji događaji sa Cerićem kao glavnim likom, i tretman tih događaja u Avazu. Odavno poznatu glasinu da je Cerić bio aktivni suradnik Udbe (s kodnim imenom Vezir) ovih dana je objelodanio Džemaludin Latić, profesor na Fakultetu islamskih nauka i književnik, nekadašnji politički zatvorenik. Na to je reagirao sandžački muftija Zukorlić, Cerićev kompanjon u stvaranju famozne Bošnjačke akademije nauka i Svjetskog bošnjačkog kongresa, sa zahtjevom da Latić bude istjeran s Fakulteta islamskih nauka i smijenjen sa svih funkcija u Islamskoj zajednici. Ti su zahtjevi u Islamskoj zajednici glatko odbačeni, čime je dvojac Zukorlić-Cerić više nego jasno dezavuiran.

 

Indikativan je način na koji je cijela stvar kvalificirana u Avazu. O Zukorliću se tu sada govori kao o “poznatom autokratu”, “naoružanom kleriku s Balkana” s pratnjom “regrutiranom od vjerskih fanatika”, a o Ceriću kao “odavno poznatom suradniku Udbe”, slabe političke mudrosti, a “o moralu da se i ne govori”. Sve do poante, u kojoj se kaže da su “jedan muftija i jedan reis-emeritus pokušali sakriti istinu da bi slagali narod i potvorili jednog pjesnika”.

 

Sve ove kvazi promjene, koje su uvijek neki interesni salto-mortale ili neko stihijno tko-bi-gori-sad-je-doli, a ne znak istinskoga evoluiranja, samo sve više ispražnjuju politički život od načela i vrijednosti, bez kojih on ostaje pukim zanatom, gdje vlada jedino pravilo: prevari koga možeš i kad možeš.

Još tekstova ovog autora:

• Novo značenje Ferhadije džamije
• Sarajevo – muslimanski grad?
• Neka se razapne! Neka se razapne!
• Licemjerna i besmislena Deklaracija o genocidu NDH nad Srbima
• U BiH sve tri nacionalne politike upisuju ćirilicu u svoju baštinu
• Prekretna knjiga o Titu
• Patriotizam kao mržnja
• Podmetanja u Oslobođenju
• Brišite me sa svojega spiska
• O Markušiću, kvislingu

» Svi tekstovi ovog autora