Marina Vujčić, “Mogla sam to biti ja”, Hena com, Zagreb, 09/2015.
Knjiga ”Mogla sam to biti ja” Marine Vujčić još je jedan dokaz kako je ova hrvatska književnica sposobna ući u svijest i podsvijest svojih likova, te kroz u osnovi statičnu radnju uspješno prenijeti sve bure i oluje koje zahvaćaju ljudsku, ponajprije žensku, dušu.
Ovog je puta autorica zbivanja izgradila oko ordinacije psihijatrice Laure Herman koja u ta četiri zida nastoji pomoći ljudima kojima je psihološka pomoć potrebna.
No, njeni pacijenti pojma nemaju da je ista takva pomoć potrebna i njoj samoj, nesretnoj i usamljenoj ženi koja se nakon ljubavnog brodoloma za studentskih dana prepustila utjecaju drugih pa je završila u braku koji joj ne pruža gotovo nikakvo zadovoljstvo, kao ni posvojeni sin.
Jedini od korisnika njenih usluga kojemu to postaje vrlo brzo jasno je mladi redatelj Pavel koji je kratkom ljubavnom avanturom pokušava izvući iz svijeta otupjelosti i obamrlosti, ali je i taj pokušaj neuspješan pa je stanje nakon tog platonskog ljubavnog izleta još gore.
Neočekivani rasplet svakako daje na vrijednosti ovom dobrom psihološkom romanu koji upravo kroz iznesene životne prilike svojih junakinja govori o brojnim temama suvremenog čovjeka – usamljenosti, iznevjerenim očekivanjima, uludo potraćenom vremenu, besmislu života i postojanja
Time dr. Herman postaje sve sličnija svojim pacijenticama. Klaudija je žena koja nikako ne može prihvatiti stvarnost nakon što joj je u prometnoj nesreći smrtno stradao suprug. Hilda je uspješna književnica koja se nakon nesretne studentske ljubavi zarekla da više nikome neće dopustiti ulazak u svoj život, pa umjesto veza i obitelji uspješno piše romane.
No, najzanimljivija od Laurinih sugovornica nedvojbeno je žena koja joj se nije htjela ni predstaviti i s kojom je svaka seansa bila vezana isključivo uz njene monologe na koje nije željela nikakva pitanja. Zahvaljujući tome Laura o Bezimenoj saznaje sve od ranih dana djetinjstva pa do tragične bolešću uzrokovane smrti supruga kojeg je beskrajno voljela, kao i oca koji je nedugo nakon supruga također umro.
U svim tim životnim pričama Laura Herman itekako uspijeva naći poveznicu sa svojom životnom pričom, svojim emocionalnim i duhovnim stanjima, ali dok svojim savjetima uspijeva pomoći svakoj od spomenutih žena i pridonijeti njihovom psihološkom oporavku, dotle sama sebi ne uspijeva pomoći pa pritisnuta ogromnom količinom nezadovoljstva čini onaj najgori završni korak – suicid.
I ovako okvirno ispričane konture zbivanja Vujčićkinog romana mnogim će čitateljima djelovati dovoljno intrigantno da uzmu knjigu u ruke, a na svoje će doći i literarni sladokusci jer tek na završnim stranicama romana saznajemo kako se Laura nije ubila, već je ”literarno” ubojstvo suicidom izvršila – Bezimena!
Žena koja je, ustvari, cijelu priču i izmislila i napisala o tome ovu knjigu. Dakle, od ispričanog je stvarna samo Bezimena koja je na svoje iznimno teške životne probleme vezane uz smrt supruga i oca odgovorila onako kako je to radila već u djetinjstvu – izmišljanjem likova i zbivanja.
Neočekivani rasplet svakako daje na vrijednosti ovom dobrom psihološkom romanu koji upravo kroz iznesene životne prilike spomenutih junakinja govori o brojnim temama suvremenog čovjeka – osamljenosti, iznevjerenim očekivanjima, uludo potraćenom vremenu, besmislu života i postojanja… a sve se te, kao i mnoge druge teme, zrcale u razgovorima koje dr. Laura Herman vodi sa svojim pacijenticama, a cilj im je i čitatelje nešto poučiti ili barem motivirati na zauzimanje vlastitog stava.
Svi likovi ovog romana mogli su – i htjeli – biti nešto drugo, ali budući da su postali to što jesu, oni barem prema javnosti glume dobar i sretan život.
Hilda je spisateljica kojoj je bolje s njenim izmišljenim likovima, no sa stvarnim ljudima i naučila je živjeti bez ljubavi. Klaudija se utapa u tuzi i nikako ne želi prihvatiti činjenicu da voljenog supruga više nema, a Laura istražuje prošlost i svijest ljudi koji joj sjede na kauču, umjesto da se bavi svojom
Hilda je spisateljica kojoj je bolje s njenim izmišljenim likovima, no sa stvarnim ljudima i naučila je živjeti bez ljubavi. Klaudija se utapa u tuzi i nikako ne želi prihvatiti činjenicu da voljenog supruga više nema, a Laura istražuje prošlost i svijest ljudi koji joj sjede na kauču, umjesto da se bavi svojom.
Svima njima dok čekaju ”pravi” život prolazi ovaj ”rezervni”, pa otuda u velikoj mjeri izvire i naslov ovog pažnje vrijednog psihološkog romana za kojeg tek na kraju otkrivamo kako je bio uspješna autoterapeutska seansa jedinog lika ovog romana, žene bez imena i prezimena.
Kao i obično u djelima Marine Vujčić znatna je uloga namijenjena jeziku koji je u slučaju ovog romana ”živa tvar” za glavni lik, bezimenu junakinju koju od djetinjstva zanima značenje riječi pa joj je od ranih dana najdraža knjiga rječnik uz kojeg otkriva kako su »riječi puno više od nedužnog alata za sporazumijevanje«, a vođenjem svog ”brodskog dnevnika” kreće ne samo u analizu značenja riječi, već ubrzo i u izmišljanje likova i zbivanja, odnosno stvaranje paralelnih svjetova što u konačnici vodi i u stvaranje ovog romana kroz koji, komunicirajući ustvari sama sa sobom, uspijeva prebroditi teške životne brodolome i povratiti ravnotežu.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Još tekstova ovog autora:
- Valovi nasilja pokazuju da je u Hrvatskoj sve dozvoljeno
- Pretvorili smo se u surovo i nehumano društvo
- “Nevidljiva žena”: Priče o različitim aspektima starosti
- Mileva Einstein, teorija tuge
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.