Vedran Limić
U svakodnevnoj poplavi ludila svaki iole razuman čovik se pita je li on normalan i šta se ovo oko njega događa.
I sasvim je svejedno je li ti cunamiji idiotizma dolaze iz svijeta kulture, ekonomije, sporta, sela, kopna, mora, zraka, znanosti, grada, zdravstva i, posebno, politike jer su ih mediji krcati. Sve ono što je do prije tri minute na vašem životnom satu, desetljećima bilo normalno sad je odjednom nenormalno.
I aj se ti sad tome prilagodi bez da se pitaš ko je ovdje lud i ima li pilota u avionu. A ludilo ide, ma šta ide, melje razum sto na sat i onda ti leti, trči za njim i stigni ga ako se želiš njemu prilagodit, jer za ostat normalan moraš pod mus postat nenormalan.
Mnogi u tome uspijevaju, ali ja nikako. Da budem jasniji iz septičke jame besmisla, bahatluka, kretenizma s dezinficiranim rukavicama vadim neke nasumične kapitalce. Imena ne spominjem jer nisu vrijedna spomena, a spominjem primjere sa željom da imena ponovo postanu važna, meritorna i neupitna.
Neki samo sebi i svojoj rodbini, koja se preko njega uhljebila u bespuću i besmislu administrativnih sinekura, važan lik je prošle godine na Badnji dan posjetio dom za djecu bez roditelja. I bila bi to gesta vrijedna svakog respekta da im nije, nakon prigodnih darova, onako pun sebe, pedagoški poručio: ”Draga dječ’ce, u novoj godini vam želim sve najbolje, budite dobri i slušajte svoje mame i tate”.
E sad, u nekom iole normalnom društvu neko bi se malo zakašljao ili ga povukao za rukav i šapnuo mu što treba i dao mu priliku da se odmulja, ali niko ništa.
I to ne zato šta su i oni u deficitu s empatijom već zato što je taj mrmot i birao svoje suradnike isključivo po kriteriju svoje slike i prilike. Za posljedicu takve selekcije bez kriterija ostale dječici imaginarne slike svojih tata i mama kojih nemaju, u trajnom tužnom sjećanju.
Idemo dalje. Meni je i dan danas nepojmljivo kako glavni lola nekog otoka, a rekli bi političari i šire, pred kamerama kaže kako se on ne može sjetit koliko kuća ima. Ej, kuća.
I da se razumijemo ja mu vjerujem jer kako on to može zapamtit kad je godinama radio to što se radom za sveopće dobro ne smije zvati.
Ne tako davno je samo jedan pretvorbeni junak posjedovao preko sto firmi koje su mu preko noći uletjele u imovinsku karticu. I aj ti tad njega pitaj je li zna kako mu se one zovu. Ma ne može to niko normalan popamtit bez pet-šest računala.
Njegov kolega, meni zemljopisno bliži, koji je po samopriznanju seljak i time se dići, je mrtav-ladan osnovao građansku stranku mada duboko u sebi prezire grad skupa s predgrađem. Dakako jer ga grad za razliku od njegovih jednoobraznih seoskih ledina, na kojima je bio sretan čuvajući ovce, svojim šarenilom čini nesretnim.
Nadalje. Meni mozak stane kada se ljudi u crvenim cipelama, roza čarapicama, bijelim haljinama, zlatnim kapicama, piskutavim glasićima, u svojim propovijedima zdušno bore protiv feminizma, budući je on nenormalan, a njihov izgled skupa s celibatom je. Ako priroda njihove logike bazirane na celibatnom protivljenju prirodnih nagona nije neprirodna onda ne znam što jest.
O njihovoj negaciji igre s genima koji homoseksualci ponajbolje svakodnevno kao samar srama osjećaju bez obzira na to što je to od pamtivijeka posve prirodna pojava, ovog puta neću. Malo mi se sve to skupa gadi.
Kada živimo u zemlji koja tavori na samom dnu, imamo vlast koja se hvali neviđenim uspjesima, onda ne znam da li da im na tome čestitam ili da plačem.
Kako nekom strancu s dva zrna soli u glavi možemo suvislo objasnit da nogometnu tvornicu profita iz druge države na laštik vodi pravomoćno osuđeni bjegunac. I sam se pitam kako se valjano mogu obranit od apsolutno nevažnih likova koji zbog trenutne slave do puknuća pune sve one medije bez ikakvog smisla i vizije.
Čemu besramno skupe saborske rasprave koje traju unedogled kada se svaki rezultat unaprijed zna jer nema tajnog glasanja koje bi koliko-toliko te i takve raspre činile neizvjesnim, a samim time suvislim.
I u ovako posloženim kartama nije nikakvo čudo da mentalni kepeci i politički šarlatani prakticiraju najodgovornije političke funkcije.
Kako naprijed kada se dva politička brda međusobno grudaju blatom, a zbog odrona zatrpavaju sve životne probleme onih koje pristavljaju.
I mogu ovako unedogled, ali neću jer nema smisla. Zato odo i ja u glupane. Pametnije mi je.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Kad živimo grubo ni riči ne mogu bit lipe
- Kip kipu vuk
- Nostradamus je Dalmatinac
- Ne dajmo Crkvi da joj odzvoni!
- Kornatska idila – večer kad su bogovi i ljudi bili jedno
- Kako mi je jedna Vida zavidala moždane
- Da ubuduće ne dođe do grčke tragedije
- Od ultra tužnih klečavaca do beskrajno sretnih skakavaca
- Memorabilije o mladosti u Jugi i Lipoj Našoj
- Naš narod ne smi više puzit da ga ne bi nastavili guzit