Dobri ljudi i korona-biznismeni

Krizne situacije izvlače iz ljudi ono najbolje – piše nizozemski povjesničar Rutger Bregman u “Ljudskom rodu”. Vraćam se ponovno toj knjizi obljavenoj krajem prošle godine u Hrvatskoj zato što mi se njena temeljna poruka iz dana u dan čini sve aktualnijom i važnijom za razumijevanje i odgovor na dva pitanja: što se to događa s ovim svijetom i kakvi smo, zapravo, mi ljudi.

U svom dokaznom postupku da su ljudi jedni prema drugima uglavnom dobri, Bregman je posegnuo i za primjerom katastrofalnog uragana Katrina koji je 2005. pogodio New Orleans.

Brojni članci u medijima tih dana navodili su na zaključak kako u New Orleansu nisu popustile samo brane i nasipi, nego i moralni principi po kojima se ljudi razlikuju od zvijeri.

Pljačkaške horde, psihopat koji snajperom gađa spasilačke helikoptere, a u najvećem prihvatilištu za desetke tisuća ljudi dvije bebe prerezanih vratova i sedmogodišnja djevojčica silovana i ubijena – sve su to bili dijelovi medijske slike o apokalipsi u New Orlenasu.

“Najviše me ljuti to što ovakve katastrofe često iz ljudi izvlače ono najgore”, izjavila je tada guvernerka Louisiane, a povjesničar Timothy Garton Ash u britanskom je Guardianu objavio ovakav zaključak: “Ako maknete osnovne elemente organiziranog, civiliziranog života – hranu, zaklon, pitku vodu, minimalnu osobnu sigurnost – za nekoliko sati naći ćemo se u hobbesijanskom prirodnom stanju, u ratu sviju protiv svih… nekolicina će se privremeno pretvoriti u anđele, a većina ponovno u majmune”.

“Ako maknete osnovne elemente organiziranog, civiliziranog života – hranu, zaklon, pitku vodu, minimalnu osobnu sigurnost – za nekoliko sati naći ćemo se u hobbesijanskom prirodnom stanju, u ratu sviju protiv svih… nekolicina će se privremeno pretvoriti u anđele, a većina ponovno u majmune”

Bregman pedantno navodi izvore svih ovih vijesti i zaključaka, ali isto tako i rezultata istraživanja koja su naknadno o tim događajima poduzeli novinari i znanstvenici dolazeći do sasvim drugačijih činjenica i zaključaka koji govore ne o poplavi “sebičnosti i anarhije”, nego “hrabrosti i dobročinstva”.

Ali, glasine i vijesti koje će se kasnije pokazati lažnima, također su odnosile živote.

Poznat je slučaj u kojem je policija zapucala na šestero nenaoružanih afroamerikanaca ubivši dvojicu, 17-godišnjeg dječaka i odraslog muškarca s intelektualnim poteškoćama. Opća histerija ih je navela na pretpostavku da je riječ o kriminalcima u pljačkaškom pohodu. Pretpostavka se pokazala pogrešnom i kobnom, kako za žrtve, tako i za policajce koji su završili u zatvoru zbog ubojstva.

Nudeći drugačije zaključke Bregman se poziva na rezultate velikog dugogodišnjeg istraživanja ponašanja ljudi u katastrofama prema kojima u takvim situacijama redovito “ne dolazi do vala sebičnosti”, “broj kaznenih djela uglavnom pada”, a pljačke, koje se također sporadično događaju, “ne mogu se  uspoređivati sa sveopćim altruizmom zbog kojega dolazi do besplatnog i masovnog davanja i dijeljenja robe i usluga”.

Savršeni argument u korist takvog zaključka je i sve ono što smo vidjeli, a mnogi i neposredno doživjeli, u prvim trenucima i danima nakon katastrofalnog potresa na Baniji.

Nizozemac zato rezolutno tvrdi da “krizne situacije izvlače iz ljudi ono najbolje”. I nastavlja: “Ne znam ni jednu drugu sociološku spoznaju koja je toliko potkrijepljena dokazima, a koja se istovremeno tako olako odbacuje”.

U čemu je onda problem?

Zašto je slika koja nam se nudi o nama kao ljudima i našoj ljudskosti toliko različita i mračnija od iskustva i stvarnosti koju nam oktrivaju brojne činjenice?

Vratimo se na potresom razorenu Baniju. Sjetimo se kako se država, čim se sabrala, osjetila ugroženom od samoorganiziranih ili oko raznih udruga okupljenih građana. S vrha države i HDZ-a, iz usta Andreja Plenkovića koji ih utjelovljuje, potekla je bujica optužbi za podrivanje državnih institucija i povjerenja u njih.

Takvo se ponašanje također savršeno slaže sa zaključkom koje u svojoj knjizi nudi Bregman dok ovako opisuje dinamiku za vrijeme katastrofa: “Nedaća pogađa cijelo društvo, nakon čega se ljudi udružuju kako bi si pomogli, vlastodršci se uspaniče i onda dolazi do druge katastrofe.”

Potom citira američku autoricu i aktivisticu Rebeccu Solnit koja tu drugu katastrofu definira kao “paniku elite” do koje dolazi zato što “osobe na vlasti promatraju čovječanstvo prema vlastitoj slici”. “Kraljevi i diktatori, guverneri i generali misle da su obični ljudi sebični, jer su oni sami često takvi”, dodaje Bregman.

Ima li boljeg načina da politika i političari, ta “uspaničena elita”, dokažu svoju spasonosnu nezamjenjivost od toga da nas uvjere kako smo mi ljudi općenito, u svojoj srži, pokvarenjaci koji čak i dok jedni drugima pomažemo to činimo s nekim podmuklo skrivenim i sebičnim namjerama?

Još jedan banijski primjer: samoorganizirani ugostitelji, kuhari, proizvođači i dobavljači hrane s jedne strane, a s druge javno-privatni državno-vojni sustav, u raznorazne interesne mreže i sukobe interesa zapleteni “Pleter”. U čistoću čijih namjera i postupanja u katastrofi više vjerujete?

Ili ovako, globalno: koja vam se katastrofa čini većom i pogubnijom, pandemija ili mjere koje ne donose, u konačnici, liječnici i znanstvenici, nego države i političari izabrani da ih vode?

“Krizne situacije izvlače iz ljudi ono najbolje”. I nastavlja: “Ne znam ni jednu drugu sociološku spoznaju koja je toliko potkrijepljena dokazima, a koja se istovremeno tako olako odbacuje”. U čemu je onda problem?

U posljednjim anketama uoči izbora, na koje ovog vikenda izlaze (kolumna je izvorno objavljena prije nedjeljnjih izbora, op. A.) dvije njemačke savezne države, povjerenje u vladajuću sestrinsku uniju CDU-a i CSU-a strmoglavo je palo nakon otkrića o basnoslovnim zaradama dvojice zastupnika tih stranaka u biznisu s maskama. Sasvim je izvjesno da će ih birači zbog toga zasluženo kazniti. A maske su, ne zaboravimo, u čitavom korona-biznisu najbagatelnija stavka.

Svaka generalizacija je pogrešna, neodrživa i pogubna. Niti su svi ljudi dobri, niti su svi političari pokvareni.

Upravo zato je vrlo korisno i potrebno promatrati i uočavati temeljna načela koja se otkrivaju u djelima kako svakog pojedinca, tako i političkih i svih drugih institucija koje svijetom upravljaju polugama moći i profita. Osobito ovog posljednjeg.

Profit u rukama malobrojnih od svakog se propitivanja najbolje brani tako da se svi mi ostali, koji ga ne zgrćemo, međusobno sumnjičimo, dijelimo i neprijateljski zakrvljujemo po svim mogućim osnovama – političkim, ideološkim, vjerskim, nacionalnim, spolnim, rasnim…

Ah da, sada još i prema mjeri straha koji imamo ili nemamo pred virusom.

Bilo što, samo da se ne dosjetimo ključne i jedine bitne crte podjele, na one koji nakon svake katastrofe imaju sve više, i one koji imaju sve manje.

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Profit se od svakog propitivanja najbolje brani tako da se svi mi koji ga ne zgrćemo međusobno sumnjičimo, svađamo i dijelimo).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

• Andrej Plenković i HNK Zagreb
• Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
• Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
• “Misa Mediterana” je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
• Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
• Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
• Utrka milijardera u svemiru
• Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
• Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
• Vojni neboder “Vukovar” kao otirač i kamuflaža HDZ-a

» Svi tekstovi ovog autora