Dobrodošli, Afganistanci, ali ne u licemjerne EU državice

Nakon munjevitog iskradanja američkih ”junaka” iz Afganistana svjedoci smo uragana jada i čemera u tom dijelu svijeta: od ljudi koji se boje talibanske osvete, preko žena koje strepe za svoje osnovne ljudske slobode do očajnih roditelja/porodica koje ne znaju kako će prehraniti djecu.

Što se to treba dogoditi da se mladići vješaju na kotače aviona kako bi izašli iz Kabula?

Reakcija svijeta do kojeg su ove vijesti i slike stigle su bile barem u prvim danima spontano ljudske: suosjećanje, nemoć i želja da se pomogne.

Na nekim (na primjer, francuskim) televizijama organizirane su specijalne emisije o ženama i njihovom statusu – što su sve ugroze koje ih čekaju. Možemo te reakcije promatrati i kao površne, ovdje ističemo da su trag ljudskosti u ljudima koji suosjećaju s nevoljom drugih ljudi.

No brzo su se muževi europske politike sabrali i okrenuli drugu ploču. Sramotu svoje ograničenosti pokazuju sve jasnije: dvanaest zemalja Europske unije gleda kako da se ogradi od izbjeglica koje možemo očekivati.

Tako grčki premijer smatra da ih treba držati u blizini Afganistana (kao da većina susjednih zemalja već nema milijune izbjeglica iz svih nereda u kojima je Zapad itekako imao svoje prste, sjetimo se samo Sirije).

Poljska gradi zid od 190 kilometara kojim stranka PiS na vlasti zorno pokazuje kako razumije pravdu i red u duhu političkog katolicizma koji provodi.

Tko god bježi od progonstva ne smije biti vraćen/odbijen nego treba dobiti fer postupak traženja azila. Danas je oblik nenasilnog otpora upravo obrana Ženevske konvencije na nacionalnoj i internacionalnoj razini. Više od 82 milijuna ljudi je u zbjegu danas, a nitko od nas ne zna hoće li ga takva sudbina, da bježi od rata, zadesiti sutra

Predsjednik Vlade RH ”velikodušno” nuđa azil za 20 Afganistanaca (podsjećajući tako neodoljivo na Mariju Antoanetu koja se čudila što gladni ljudi kada nemaju kruha ne jedu kolače).

Ne umanjujući zahtjevnost problema prihvata izbjeglica, ne pristajemo na propagandu koju, na primjer, čujemo iz usta grčkih građana koji odobravaju novu barijeru/zid prema Turskoj jer ne žele nekontrolirani ulaz stranaca (ne pitajući se zašto nema legalnih ulaza da budu kontrolirani) i koji sumnjaju u čestitost onih koji traže azil jer kao ne znaju jesu li među njima kriminalci.

Poljski ministar vanjskih poslova isto tako plasira kao politički argument neistinu da su izbjeglice oruđe bjeloruskih političara koji ih šalju na Poljsku da destabiliziraju tu zemlju.

To naprosto ne potvrđuje dosadašnje iskustvo: Njemačka je većinu izbjeglica integrirala, a nestabilnost u zemlji proizvodi politika AfD-a, populistička radikalno desna politika, a ne izbjeglice.

Zvijezda ksenofobije europskih državica i dalje je mađarski predsjednik koji kao brani kršćansku kulturu od najezde muslimana. Taj politički imitator sovjetskih autokrata provocira da govorimo o izbjeglicama koje dolaze u kršćansku Europu i nailaze na srednjovjekovne tvrđave umjesto na zemlje pronositeljice ljudskih prava, prvakinje u širenju ideje bratstva među svim ljudima.

Papa Franjo nije njegov papa, slažemo se, ali sigurno nije pogriješio kada je to bratstvo prepoznao i promovira ga kao kršćansku kulturu.

Izbjeglička aktualizacija nereda koji živimo prilika je za nenasilan otpor. Trebamo se odlučiti s koje strane podjele stojimo: na strani kršćanske tvrđave ili kršćanskog bratstva. Akutnost ljudske patnje koja nas gleda iz očiju izbjeglica ne dopušta neutralnost.

Mi stojimo uz papu Franju. Ne zato što je papa, nego zato što ima pravo. Nismo sami.

Hvala Bogu, na Bledu se nisu samo sastali kukavice europskih državica poput gore navedenih nego i neki časni ljudi, poput talijanskog ministra vanjskih poslova. Njegova jasna kritika zaključaka Bledskog sigurnosnog foruma je melem za sve koji se poput nas stide europske politike žilet žice.

Jedan je progovorio, ali to nije dovoljno. Više nas treba djelovati i govoriti da saperemo sram bogatih (jer EU je bogata), koji su napravili nered u Afganistanu (jer naši su vojnici u NATO savezu koji je pod vodstvom SAD-a držao zemlju dva desetljeća i onda je u dva tjedna dao petama vjetra).

Sram i preuzimanje odgovornosti na koju je pozivao na Bledu talijanski ministar vanjskih poslova polazišna je točka da se uhvatimo u koštac s problemom koji nas neće zaobići.

Ako se vidimo na strani kršćanskog bratstva, nismo nemoćni. Imamo kao alate, na primjer, Ženevsku konvenciju o izbjeglicama, koju je UN donio još davne 1951.

Njemački institut za ljudska prava upozorava da postoji opasnost zaobilaženja, ignoriranja ove konvencije. A ona je središnji alat u zaštiti izbjeglica. Krše je oni koji na svojim granicama preziru izbjeglice, ilegalno ih vraćaju tamo gdje im je život ugrožen, kao i oni koji politički promoviraju zatvaranje granica retorikom gore navedenih aktera.

A prema načelima Konvencije tko god bježi od progonstva ne smije biti vraćen/odbijen nego treba dobiti fer postupak traženja azila. Danas je oblik nenasilnog otpora upravo obrana Ženevske konvencije na nacionalnoj i internacionalnoj razini. Više od 82 milijuna ljudi je u zbjegu danas, a nitko od nas ne zna hoće li ga takva sudbina, da bježi od rata, zadesiti sutra.

Nakon munjevitog iskradanja američkih ”junaka” iz Afganistana svjedoci smo uragana jada i čemera u tom dijelu svijeta: od ljudi koji se boje talibanske osvete, preko žena koje strepe za svoje osnovne ljudske slobode do očajnih roditelja/porodica koje ne znaju kako će prehraniti djecu

Ako se vidimo na strani kršćanskog bratstva i djelujemo u otporu ksenofobiji europskih državica onda se možemo nadati iskustvu kršćanstva. Onog evanđeoskog, ne srednjovjekovnog.

A to je katolicima i poručeno kroz čitanja na prošlonedjeljnoj misi. Starozavjetni tekst Ponovljenog zakona (Pnz 4,1-2.6-8) ne poziva samo na poštivanje zakona u privatnom životu, kako to obično propovijedi tumače.

On poziva narod da se drži pravednosti, a to znači, kako pojašnjava poslanica Jakovljeva (Jk1,17-18.22b, 22.27), ”Bogoljubnost čista i neokaljana pred Bogom Ocem jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta”.

Isto potvrđuje i Markovo evanđelje koje također pripada ovom nedjeljnom čitanju.

Mi znamo da su ovi tekstovi istiniti jer znamo da trebamo pomoći čovjeku u nevolji. O tome svjedoče spontani izrazi suosjećanja koji nas oplemenjuju. Zato ne smijemo podleći propagandi kukavičluka i licemjerja politikantskih malih autokrata.

Ne trebamo ni zašutjeti, ma koliko smo već govorili o jasnom smjeru evanđeoskog odnosa prema izbjeglicama. A taj smjer Biblija ovako artikulira: ”Gostoprimstvo donosi blagoslov”. Na tom putu otpora ksenofobiji populističkih politika europskih državica nismo sami.

Predstavnik katoličkog ureda BK Njemačke u Berlinu, Karl Jüsten o izbjegličkoj politici 2015. je izjavio: ”I dalje smatramo izbjegličku politiku iz 2015. dobrom. Njemačka je pokazala svoju humanitarnu stranu i ponudila mnogim ljudima perspektivu. Većina se već dobro integrirala. Ovo postignuće neka se ispraznim diskusijama ne minimalizira”.

Njemačka je pokazala svoju humanitarnu stranu. A koju stranu će pokazati Hrvatska ove jeseni i zime?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Drugačiji katolički odgovor za život
• Nenasilje za one ispod osamnaest
• Sinodalni put i teologija nakon Sotina
• Što nakon Praga? U Rimu će biti još napornije
• Feminizam je za sve – fundamentalizam ni za koga
• Iranska instrumentalizacija vjere u borbi za očuvanje vlasti
• Tko to smije ne mrziti Putina?
• Sinodalni put – jer drugog puta nema
• Ne gledaj mi noge – pogledaj me u oči
• Deveti tjedni IZBJEGLICAma! – prilika za popravni ispit

» Svi tekstovi ovog autora