autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Dom pjesnika je tamo kamo se moramo vratiti, kako god

Autor: Đorđe Matić / 30.04.2018. Leave a Comment

Đorđe Matić

Đorđe Matić

Robert Frost najpopularniji je ako ne i najznačajniji američki pjesnik 20. stoljeća, autor znan i takozvanom običnom svijetu i poeta koji je svoje stihove govorio na Kennedyjevoj inauguraciji.

U jednom nedavnom dokumentarcu Frostov biograf pisac Jay Parini govori kako je, istražujući materijal za svoju knjigu o pjesniku, posjetio i njegove kuće (!), u nekima čak i živio. Biograf napominje da mu je to bilo važno iskustvo, otići u pjesnikovu kuću, “sjesti u njegovu stolicu i gledati kroz prozor” odakle je Frost gledao i radio, hodati po imanju i zemlji koju je pjesnik-farmer obrađivao i tako, kako kaže, “upiti piščevu auru”.

Kao i bezbroj puta ranije javilo mi se kako je ovo još jedna od linija, bezbrojnih, jasna crta po kojoj se sretniji svijet ponovo razdvaja od našeg, demarkacijska točka razlika između nas i njih.

Slušajući biografa, pomislio sam: a gdje su naše kuće? I stolice naših pjesnika, pogotovo onih najvećih po kojima ovako slabi i razbijeni danas živimo? O zemlji (!) i imanjima da ne govorimo.

Slušajući biografa, pomislio sam: a gdje su naše kuće? I stolice naših pjesnika, pogotovo onih najvećih po kojima ovako slabi i razbijeni danas živimo? O zemlji (!) i imanjima da ne govorimo

Dva najveća pjesnika južnoslavenske moderne, ključnih imena iz dvije zavađene kulture, u strašnoj su hirovitosti sudbine istom i dva najveća poetska i humana tragača za domom.

A gdje čovjek onda da potraži prvog među njima – Tina Ujevića? Gdje je ono “tamo” u “tamo da putujem”?

Osim po ono malo jada dolje u Vrgorcu, na nesretnoj vlaškoj zemlji i u zagrebačkoj kavani koja se još nekako, nesigurna drži, dok joj ne odluče drugačije – gdje bi, njim samim rečeno, tražio ljepotu “naše sjajne bijede”, ikakve dokaze materijalne toga nevjerojatnog života?

Po zagrebačkim haustorima? Ili klupama, sobama kojima se ni adrese više ne zna? Koje su to, zagrebačke već, a kamoli sarajevske, beogradske ili pariške adrese na kojima je pjesnik ne samo boravio – lako za to – nego s kojih je pisao i ostavio neke od najvrednijih stvari našega jezika.

Njegov ispisnik i parnjak pjevao je:

“Lutam, još vitak, sa srebrnim lukom,

rascvetale trešnje, iz zaseda mamim,

ali, iza gora, zavičaj već slutim,

gde ću smeh, pod jablanovima samim,

da sahranim.”

Miloš Crnjanski, taj brat po talentu, izgnanstvu i razočaranju u ideal, i u dobrovoljnoj emigraciji rasut je po toskanskim bregovima kao vjetar; Crnjanski i nepoznate adrese po Rimu i Londonu, embajade, Portugal. Pisci iz sretnijih kultura zastali bi negdje na godinu-dvije, pa se od tih mjesta pravi hram. I neka. Zato ima Joyce in Pula, ali nema Crnjanski in London. Veliki narodi čuvaju svoje pjesnike. I njihove kuće.

Osim po ono malo jada dolje u Vrgorcu, na nesretnoj vlaškoj zemlji i u zagrebačkoj kavani koja se još nekako, nesigurna drži, dok joj ne odluče drugačije – gdje bi, njim samim rečeno, tražio ljepotu “naše sjajne bijede”, ikakve dokaze materijalne toga nevjerojatnog života?

Ovu kuću, zajedničku, izgrađenu nasred puta, kako kaže Vasko Popa, rušili su drugi neprestano. Kuću stvarnu i opipljivu, za života, ali i onu simboličku “kuću” što je patetično i netočno zovu “vječnom”.

Njegošu, najvećem pjesniku koji se ovdje rodio, grob na Lovćenu raznijeli su upravo civilizatori, strani i ovdašnji, kamen po kamen – dvaput. Prvi put 1916. austrougarski su generali topništvom gađali kapelu s kostima vladike Rada i srušili je, inatljivu, dijelom. Pa je guverner crnožute monarhije, za kojom danas sline razne ovdašnje blune i slugani, dao da se kapela sravni, a kosti maknu. To će opisati tko drugi nego Crnjanski:

“Tri kosti poneli su iz groba.

Tri kosti koje bi bile ostale tamo rasute i oskrnavljene, uvređene i izgubljene.”

Kako su strašne i stilski briljantne ove “uvređene” kosti.

Na kraju, na Franz Josefov rođendan, nositelji mitteleuropskog reda i napretka napravili su lomaču i u luku kontinuiteta što ide od Savonarolinog fiorentinskog Falò delle vanità do oskrvnuća sjeni cetinjskog genija zapalili sve zajedno.

Učini se u nekom trenu da to mora da su prošla vremena, neljudska, neshvatljiva. Ali se onda – svatko prema svojoj časti – čovjek osvijesti i sjeti da je samo dvadeset godina otkako su drugi, domaći osloboditelji raskopali grob Vladana Desnice u Islamu Grčkom i, priča se, u šenlučenju i ludovanju razbacivali njegove kosti uokolo.

I to je Njegoš, što je pet puta selio iz groba u grob, nagovijestio svojom sudbinom pokazavši da balkanski čovjek ne mijenja mjesto samo za života.

I pokazao također da ne zna ni hoće li se to dogoditi od domaćeg ili od stranca.

Otud onome koji je kao nitko drugi stihovima sanjao o slobodi ni oslobođenje, prvo u historiji, nije pomoglo. Što nijedan neprijatelj i ugnjetavač nije uspio, uspjela je narodna vlast.

Njegoševu crkvu na Lovćenu, u kojoj je još bilo nešto sačuvanih kostiju (sic), ta je vlast dala srušiti da bi na istom mjestu Mauzolej napravio još jedan “genij od kamena” – sam Ivan Meštrović.

Tako je režim od devastacije učinio dodatni, nevjerojatan čin – situaciju kakva se događa uglavnom nesretnim narodima: kao u kakvom nesvjesnom umjetničkom zahvatu, velikan koji je pozvan da svojim djelom slavi glavno ime kulture – novim činom stvaranja ruši jedva iznađeno mjesto pokoja prethodnika. Kasniji velikan stvara samo kad se ranijega ujedno ruši.

Miloš Crnjanski, taj brat po talentu, izgnanstvu i razočaranju u ideal, i u dobrovoljnoj emigraciji rasut je po toskanskim bregovima kao vjetar; Crnjanski i nepoznate adrese po Rimu i Londonu, embajade, Portugal. Pisci iz sretnijih kultura zastali bi negdje na godinu-dvije, pa se od tih mjesta pravi hram. I neka. Zato ima Joyce in Pula, ali nema Crnjanski in London. Veliki narodi čuvaju svoje pjesnike. I njihove kuće

U svojoj strašnoj pjesmi Home burial – “Pokop uz kuću” Robert Frost pjeva:

The little graveyard where my people are!

So small the window frames the whole of it.

“Malo groblje gdje su moji ljudi!

Tako sitan je prozor što ga sveg uokviri.”

Kad pomislim na Roberta Frosta, mislim odmah i na Josifa Brodskog. Frost došao je u Sovjetski Savez pred kraj života, gdje je upoznao Nikitu Hruščova. Pravda na naslovnoj strani prikazuje Frosta kao pjesnika-farmera i prijatelja radnog čovjeka.

U to doba Brodski uhapšen je kao tunjejatnik – onaj bez zanimanja.

Mnogo godina kasnije Brodski u New Yorku, i on tad pred kraj života, piše On Grief and Reason – “O žalovanju i razumu”, možda najponesenije i ujedno najtamnije čitanje Frostove poezije uopće, a s posebnom emfazom na “Pokop uz kuću”.

Dom i farma američkog pjesnika u Vermontu otvoreni su odavno već ne samo za biografe i znalce nego i za publiku. Brodski, nobelovac, živi u iznajmljenom stanu u New Yorku gdje ga snimaju i za televizijske intervjue, filmove i dokumentarce. Danas nema obilježja da je tu živio.

Jedan autor koji je počeo kao pjesnik, a postao veličanstveni romanopisac, u sebi je kao u autorskoj, moralnoj i ljudskoj sintezi sažeo gotovo sve gornje pjesnike – i u nečemu možda i transcendentno nadigrao užasnu zadatost. Svemu unatoč i jedva.

U njemu se kao u napuknutom zrcalu prelomile i njihove sudbine i traženja – umjetnički i u pitanju neimanja doma ni sjećanja na ono što je trebao biti dom. Zato, dopalo ga je sudbinski i po liniji njegova veličanstvenog talenta i dara da u jednom jedinom odlomku-monologu iz priče nazvane – kako drugo – Apatrid fiksira osjećaj svoj i braće-predšasnika:

Na Franz Josefov rođendan nositelji mitteleuropskog reda i napretka napravili su lomaču i u luku kontinuiteta što ide od Savonarolinog fiorentinskog Falò delle vanità do oskrvnuća sjeni cetinjskog genija zapalili sve zajedno

Vi biste hteli, gospodo, da vam pokažem svoju rodnu kuću? Ali moja se majka porodila u bolnici u Fijumi, i ta je bolnica već srušena. Nećete uspeti da stavite ploču na moj dom, jer je i on valjda srušen. Ili biste morali staviti tri-četiri ploče sa mojim imenom: u raznim gradovima i raznim državama, ali ni tu vam ne bih mogao pomoći, jer ne znam koja je bila moja rodna kuća, ne sećam se više gde sam živeo u detinjstvu, jedva znam na kojem sam jeziku govorio.

Ali kao u nekoj od njegovih priča, kao da ga je stigla vlastita literatura i tako, postavši likom svoje književnosti, Danilu Kišu nije bilo dato da pro futuro ispiše svoj gorko-melankolični manifest za sebe i za druge, sebi slične – da, uostalom, tinovski “ustraje u braći”, u ovakvima, istima, s usudom bezdomlja.

Kišov su ironijski i obrambeni tihi krik zloupotrijebili upravo oni koji su ga slavili, neosjetljivi, besprimjerni i na užasnom iskustvu zavidni, što su citirali ovaj fragment Apatrida, a nisu se maknuli iz kruga gradskih tramvaja negdašnjeg glavnog grada piščeve prve domovine koja je i sama ubrzo nestala.

Odatle je možda znao da će se moći vratiti kući samo ako pristane na to da zadnjim izborom ode ne više kao apatrid, nego po njihovim pravilima i, zadnjim ritualom, apostazom, čak u njihovoj vjeri.

Nije važno više, važno je samo vratiti se, kako god. A trajat će, drugačije, i kad nema ni kuće, ni stolica, ni imanja, ni trajnih adresa, ni zemlje.       

Još tekstova ovog autora:

  • Opasnost od seksa s Puškinovim rođacima
  • Žalost nad razvidnošću jedne očite provalije i nesrazmjera
  • Naš čovjek na terenu: Philip Roth 1933. – 2018.
  • Vladimir Dvorniković, ime građanske i intelektualne slobode
  • Prvomajski sonet: ugušen, nijemi krik
  • Život je drugdje: In memoriam Miloš Forman
  • Izgubljene rock mitologije
  • Pjesme pomirenja (prozopopeja)
  • Protiv uskosti nepromišljenih riječi koje ubijaju

» Svi tekstovi ovog autora

Share this:

  • LinkedIn
  • Facebook
  • Twitter
  • Print

Filed Under: PRIJE POVRATKA Tagged With: apatrid, Đorđe Matić, Ivan Meštrović, Jay Parini, Josif Brodski, Miloš Crnjanski, Njegoš, Portugal, Robert Frost, Tin Ujević, Vasko Popa

Leave a Reply Cancel reply

You must be logged in to post a comment.

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Čas autonomije

    Čas autonomije

    zoran-daskalovic
  2. Posvađani blizanci

    Posvađani blizanci

    marinko-culic
  3. Emil Matešić: I Haški tribunal može biti umjetničko nadahnuće

    Emil Matešić: I Haški tribunal može biti...

    ana-grbac

Novosti | Arhiva

Drago Pilsel Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2022 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT