Ja sam rođen ovdje i osjećam se Zagrepčanin – kaže Paul Schreiner, glavni lik prve epizode dokumentarne serije Stambeno pitanje koja je prvog ponedjeljka ove godine emitirana na Hrvatskoj televiziji. Namjera je autorice serije Silvane Menđušić da preko sudbine odabranih kuća u Hrvatskoj ispriča priče njihovih stanara.
Preko priča o neriješnim pravno-imovinskim odnosima i neispravljenim starim nepravdama priča se i opća povijest država koje su nastajale i nestajale na ovom tlu, kao i o ovoj današnjoj. To je, kako kaže podnaslov serije, povijest Hrvatske po metru četvornom.
Preko sudbina kuća pričaju se vrlo osobne priče njihovih nekadašnjih stanara, vlasnika i zakinutih nasljednika. Serija, nastala u produkciji Studija Dim za HRT, u prvom je nastavku donijela potresnu, strašnu, nesretnu, tragičnu i dirljivu priču o Paulu Schreineru i njegovoj obitelji.
Važnost i poučnost te priče je takva da bi se ona mogla i trebala prikazivati u hrvatskim školama, na satovima povijesti. Naslov prve epizode Stambenog glasi: Tri države protiv Paula Schreinera.
Kuća u središtu pozornosti te epizode velika je zgrada, izgrađena u prvoj polovici 20. stoljeća kao obiteljska vila Schreinerovih u samom središtu Zagreba, u Deželićevoj 33.
Priča nije nepoznata hrvatskoj javnosti, jer Paul Schreiner je, najprije na talijanskom, a onda i na hrvatskom, u prijevodu Suzane Glavaš i izdanju Frakture, objavio knjigu svojih sjećanja pod naslovom “Spašeni iz Zagreba”
Izgradio ju je za svoju veliku obitelj Armin Schreiner, uspješan zagrebački poduzetnik, osnivač velike tvornice keramike Zagorka u Bedekovčini i važan čovjek za izgradnju i modernizaciju Zagreba kakvog i danas poznajemo.
U jednom od prvih prizora izvrsnog dokumentarca, njegov unuk Paul Schreiner kameri, ali i svojoj supruzi Ilani i sinu Danielu, s kojima je došao iz talijanske Novare gdje već desetljećima živi, pokazuje ime svog djeda na jednoj od lijepih keramičkih pločica kojima je i danas popločan poznati Marićev prolaz u centru Zagrebu, između Gajeve i Praške ulice.
Paul Schreiner rođen je u Zagrebu 1928. godine.
Razvod njegovih roditelja, nakon kojeg je nastavio živjeti s ocem Ferdom u Bedekovčini, dok je njegova mlađa sestra Helga ostala s majkom Gretom u Zagrebu, ostao bi tek jedna prilično uobičajena životna priča i epizoda, da nije došla 1941. godina i ustaška NDH.
Priča nije nepoznata hrvatskoj javnosti, jer Paul Schreiner je, najprije na talijanskom, a onda i na hrvatskom, u prijevodu Suzane Glavaš i izdanju Frakture, objavio knjigu svojih sjećanja pod naslovom “Spašeni iz Zagreba”.
Najprije su ustaše, već u lipnju 1941., došle po Paulova djeda Armina. Nakon kalvarije po ustaškim logorima diljem Hrvatske, skončao je negdje krajem 1941. ili početkom 1942. u Jasenovcu.
Istražujući arhivsku građu, Silvana Menđušić je pronašla i službeni dopis kojom ustaška država u proljeće 1942. već ubijenog Armina Schreinera obavještava da mu je oduzeta sva imovina, uključujući tvornicu u Bedekovčini i vilu u Deželićevoj ulici.
Utočište je našao u mjestu Maće, kod obitelji zagrebačkog novinara Emerika Glojnarića koja ga je do kraja rata skrivala u skrovištu pod sijenom u štali. Oca više nikada nije vidio, a dan nakon što je Gestapo odveo stanare, na sam Božić ustaše su došle po vrijedan namještaj. Radilo se, očito, i na blagdane
Na sam Badnjak 1941., Gestapo je iz njihova stana u Bedekovčini, gdje je Ferdo Schreiner vodio tvornicu svog oca, odveo najprije Paulovu maćehu i njenu majku, a potom i samog Paula i njegova oca. Sluteći što se sprema, otac je Paulu, tada dječaku od 13 godina, u tim posljednjim satima slobode dao detaljne upute što da radi i kamo da ide ako ostane na slobodi i sam.
Utočište je našao u mjestu Maće, kod obitelji zagrebačkog novinara Emerika Glojnarića koja ga je do kraja rata skrivala u skrovištu pod sijenom u štali. Oca više nikada nije vidio, a dan nakon što je Gestapo odveo stanare, na sam Božić ustaše su došle po vrijedan namještaj. Radilo se, očito, i na blagdane.
Osim očevih uputa, Paulu je život spasila i njegova teta Lili Reich. Naime, samo jednom Paul je napustio svoje skrovište u Maću i s krivotvorenim dokumentima otišao posjetiti svoju majku, sestru i ostatak obitelji u Zagrebu.
Upravo tog dana ustaše su došle u kuću u Deželićevoj 33, pokupile čitavu obitelj njegove tete, i Paula skupa s njima, i odvele ih u sabirni centar u zgradi Gimnazije u Križanićevoj, odakle su vlakovima transportirani u Auschwitz.
Teta Lili je šakom zlatnog nakita potkupila jednog stražara da pusti njenog nećaka. Majku i sestru, koja je imala samo deset godina, i koje su živjele na drugoj adresi, kasnije su odveli i ubili u Jasenovcu.
Tako je Paul dočekao kraj rata kao jedini preživjeli iz velike obitelji. Tu nastupa druga država koja zadržava svu imovinu koju su, istrijebivši vlasnike i stanare, otele ustaše.
S trećom državom, Republikom Hrvatskom, Paul Schreiner već preko dvadeset godina vodi kafkijanski spor ne uspijevajući dobiti povrat imovine.
Razočaran je ne samo time što današnja hrvatska država, koja je sada i članica Europske unije, ne vraća njegovu imovinu, nego što se, kako kaže, uopće nema s kim razgovarati o mogućoj nagodbi.
Najpotresniji prizor dolazi na samom kraju filma, na mirogojskom groblju. Tamo je nekoliko četvornih metara zemlje koje je Paul Schreiner uspio ne vratiti, nego otkupiti, i na mjestu gdje je to nekada učinio njegov djed, ponovno podići grobnicu obitelji Schreiner. U njoj ne leži nitko, ona je samo spomenik s imenima svih članova obitelji ubijenih u Jasenovcu i Auschwitzu
Jedina mu je utjeha, priča u filmu Paul Schreiner, to što je u kući u Deželićevoj, osim državnih ureda, danas i dječji vrtić. A djeca su budućnost i radost, kaže Schreiner.
Najpotresniji prizor dolazi na samom kraju filma, na mirogojskom groblju. Tamo je nekoliko četvornih metara zemlje koje je Paul Schreiner uspio ne vratiti, nego otkupiti, i na mjestu gdje je to nekada učinio njegov djed, ponovno podići grobnicu obitelji Schreiner. U njoj ne leži nitko, ona je samo spomenik s imenima svih članova obitelji ubijenih u Jasenovcu i Auschwitzu.
Po svoj prilici prvi koji će tamo jednog dana počivati bit će upravo Paul Schreiner, jer upravo to je njegova želja.
On je život izgradio najprije u Izraelu, a potom i Italiji, gdje se nastavio uspješno baviti poslom koji je radio i njegov djed. Njegovu želju da svojim znanjem i poduzetničkim sposobnostima ponovo doprinosi izgradnji države u kojoj je rođen, u Hrvatskoj nitko nije čuo.
Državi je bilo lakše i milije zadržati svu njegovu imovinu. A Židov Paul Schreiner ipak i dalje čezne za tom zemljom, barem onim njenim komadićem na Mirogoju, za zemljom od čijih je država dobio smrt, progon i nepravdu koja traje.
To je domoljublje koje me ostavlja nijemog, u divljenju i sramu.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- Lažu li oni koji kažu da je svaki zločin zločin?
- Većina govornika nad grobovima kosture ponovo šalje u rat
- Lako vam je s nesretnicom u Obrovcu, hajde rešetajte Brkića
- Bez Žige Hirschlera naša kultura je nepotpuna
- Bonhoefferova pouka: glupost je veći neprijatelj dobra nego zlo
- Koliko postrojenih ustaša našu državu čini fašističkom?
- Pogrešno je nacionalizirati križni put
- Harmonija otvorenog ormara u Zagrebu i malih glazbenika Drniša
- Kriterij ljudskosti u odupiranju mržnji i smrti
- Da li se Katolička Crkva u Hrvatskoj lažno predstavlja?
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.