Svjetsko nogometno prvenstvo je prava velika pozornica za hrvatski patriotizam, domoljublje, rodoljublje: gomile hrvatskih zastava i šahovnica, na majicama, kapama i licima, svi opijeni pobjedom i pivom, dopuštaju si izljeve ponosa (zbog kojih će možda kasnije biti mamurni), iz mnogih grla urlaju kao iz jednoga.
Ima socioloških istraživanja o tome jesu li mase ujedinjene u strepnjama i oduševljenju potaknule ”patriotizam” (Social Psychology, Bd.43, S.3-6, 2012). Iz odgovora, iz mase i onih izvan događaja, sociolozi iščitavaju duboku emocionalnu ganutost.
To što je ona kratkog vijeka ne umanjuje vrijednost trenutačnog buktanja, poput baklje ili vatre od slame koja se brzo gasi.
Inače su u današnje vrijeme događaji koji izazivaju emocije te snage kao što su to nogometni dvoboji i sportske pobjede prilično rijetki, tako da nema čestih prilika za snažno buktanje rodoljubne ushićenosti.
On je imao viziju: s njim, predsjednikom, raditi na ostvarivanju ciljeva: materijalnih – povećanje dobrobiti, pravedna raspodjela, blagostanje, zalagati se za sve, bez obzira na boju kože, rase, vjeroispovijesti
Neki pretjeruju kad daju oduška svom rodoljublju – urlanjem, divljanjem i alkoholom, a drugi moraliziranjem o tome što jest, a što nije ”pravo domoljublje” ”rodoljubnim zanovijetanjem” (u smislu kolumne Milana Ivkošića u Večernjem listu) o lažnom, pogrešnom, promašenom domoljublju: Jeremijada (na portalu narod.hr) Anele Todorić kao kroz ogledalo s pukotinama vidi i ljuti se (”Ljutimo se”, piše ona dosljedno / plural maiestatis ili poruka zajednice? / Njezino se uredništvo ograđuje od stavova autora).
Dakle, ”Ljutimo se kad se iskrivljuje hrvatska povijest, kad se laže na Boga i svećenike, kad nam se kradu temeljna ljudska prava, promovira grijeh i sva prljavština ovoga svijeta….“: pobačaj, zatim ”robija” (vjerojatno Istanbulska konvencija), zatim zabrinutost za kruh svagdašnji, umjesto neprolaznih vrijednosti i ”duše neumrle….”
Ipak, nema samo promašenog domoljublja – ima i pravog i istinskog: ”Gledajte… u… more mladih čistog srca i tijela, koji pune Crkve (….) koji hodočaste po marijanskim svetištima i svake godine učine kilometre molitve, pokore i posta za svoju domovinu”.
Zatim ”Božji vojnici” koji će …. ”ponovo vratiti vjeru u jednoga Boga u našoj domovini…”. Dakle, vjerski rat na pomolu???
Od Tridesetogodišnjeg rata vojnici se više nisu borili za jednu, a protiv druge vjere (ISIS-ove borce bolje je ne spomenuti) i još – da ne bi zaboravila spomenuti ni jedan jedini klišej katoličke Hrvatske: ”… pobožnog čovjeka, poštenog radnika, poniznog molitelja, prikladno odjevenog za misno slavlje, koji skupa sa svojom ženom i mnogobrojnom djecom kleči pred Presvetim oltarskim sakramentom. A pogledajmo obitelji s mnogobrojnom djecom kako se smiju u toplini svojih domova. … Laž samoprozvanih rodoljuba je da takvi ne znaju živjeti i da su na teret državi.”
Ovo pobožno lamentiranje kardinal Bozanić je na Dan državnosti preduhitrio jednim, uvjetno rečeno, ”pozitivnim” znakom istinskog rodoljublja: požrtvovnošću; iako je kardinal priznao da ljudi odlaze iz Hrvatske u potrazi za radnim mjestima, za egzistencijom – ”Domovina se voli ostajanjem a ne odlaskom”.
Kratko i jezgrovito: domoljub svoj život žrtvuje za domovinu. Domovinu voli onaj koji se odriče svojih šansi za bolje radno mjesto, neusporedivo bolje uvjete, veće plaće, mogućnosti napredovanja, solidan standard, kvalitetniji život.
Svjetsko nogometno prvenstvo je prava velika pozornica za hrvatski patriotizam, domoljublje, rodoljublje: gomile hrvatskih zastava i šahovnica, na majicama, kapama i licima, svi opijeni pobjedom i pivom, dopuštaju si izljeve ponosa (zbog kojih će možda kasnije biti mamurni), iz mnogih grla urlaju kao iz jednoga
A na koji će način takva žrtva koristiti domovini? U to bi trebalo podrobnije ući i vjerojatno će se netko zapitati je li domoljublje ostati nezaposlen, živjeti od naknade za nezaposlenost ili raditi bilo što da bi se prehranio (npr. skupljati boce i papir….).
To je današnja realnost (time ne želim ni najmanje umanjiti veličinu žrtve branitelja koji su svoje živote dali kad je domovina stvarno bila ugrožena). Danas se traži novi smisao i sadržaj pojma domoljublje, patriotizam (ne rodoljublje!).
Možda se kardinal u potrazi za novom definicijom prisjetio nastupnog govora predsjednika SAD-a Johna F. Kennedyja (1960. godine), koji će ući u antologije državničkih govora: ”Ne pitaj što tvoja zemlja može učiniti za tebe. Pitaj sebe što ti možeš učiniti za svoju zemlju”.
On je imao viziju: s njim, predsjednikom, raditi na ostvarivanju ciljeva: materijalnih – povećanje dobrobiti, pravedna raspodjela, blagostanje, zalagati se za sve, bez obzira na boju kože, rase, vjeroispovijesti.
Tražio je produbljivanje građanske svijesti: za pravednost, za odgovornost prema obavezi suradnje, za međunarodnu suradnju koju je Kennedy smatrao nezaobilaznim preduvjetom za izgradnju društva kakvo je on vidio na obzorju (i zato je osnovao Peace Corps za pomoć zemljama u razvitku).
To je bio konkretan poziv građanima. U njemu ima, dakako, i apela za požrtvovnošću i žrtvovanjem, no ne i za žrtvovanjem individualnih snova, nego za onima koje donose i sadrže nagradu.
Predsjednik Kennedy naišao je na neslućen odjek – u svijetu i kod svojih glasača. Zacrtao im je viziju prije no što će od njih nešto tražiti i očekivati.
Da ljudima treba nešto obećati kad ih želite pridobiti za svoje planove, to znaju političari bar u predizborna doba, to su znali i državnici i vojskovođe.
I pjesnici su im se pridružili kad je trebalo mladost poslati u krvave pohode: Dulce et decorum est pro patria mori (Horacije, ”Ode III”, 2.3). Britanski pjesnik Wilfred Owen (1893.-1918.) je na tu demagogiju spjevao ”odu” punu gorčine i bijesa, jer je kao vojnik doživljavao pakao velikih bitki u Francuskoj s upotrebom otrovnog plina.
Tražio je produbljivanje građanske svijesti: za pravednost, za odgovornost prema obavezi suradnje, za međunarodnu suradnju koju je Kennedy smatrao nezaobilaznim preduvjetom za izgradnju društva kakvo je on vidio na obzorju (i zato je osnovao Peace Corps za pomoć zemljama u razvitku)
Pjesmu kojom je sarkastično opisivao ”Odoru časti vojnika” i patetične izljeve političara kad su beskrupuloznu mladost svojih zemalja pozivali na ”veliku žrtvu” (pjesma je objavljena nakon Owenove prerane smrti, 1924. godine, jer je persiflirao ”hurra-patriotizam” svih naroda u ratu, koji je nadjačao sve pacifiste i sve ”defetiste” porukom pjesme i sarkazmom koji izaziva stih Dulce et decorum est pro patria mori.
Kadgod domovina zove, valja naćuliti uši i najprije se zapitati je li to što domovina (čitaj: politika, vladajuća stranka, javno mnijenje, mase, većinski narod….) traži pravedno, tko što ima od toga, tko snosi teret i odgovornost. Tek kada vam tražitelj zna odgovoriti, požrtvovnost će biti na mjestu i opravdana.
Štogod je kardinal imao na umu kad je obznanio svoju definiciju rodoljublja, sve njegove riječi razumijevanja za one koji ”možda misle izvan domovine zaraditi za život” to nisu pokazale odveć jako.
Kako bi kad iz njega govori osoba koja ne poznaje iz svakodnevnice ”financijsko umijeće” na koje su prisiljene hrvatske obitelji (velika većina, da ne govorimo o umirovljenicima, samohranim roditeljima, itd.).
Domoljublje ne stvara radna mjesta, ne može se njime plaćati stanarina, režije, krediti – ono što je pojedincu životno važno.
Od apeliranja za takvu žrtvu nije odveć velik misaoni skok na zaključak ”Ti nisi ništa, tvoj narod je sve” (premda je to bilo geslo Hitlerove mladeži, izreka je starija, potječe iz međuraća, iz 1924. godine, a formulirao ju je 1924. Prus Heinrich Deist / tko drugi nego Prus! /: “Jedinka nije ništa bez korijena u narodu”). A kako su se besramno ti koji se nisu libili tražiti žrtve od naroda poigrali sa sudbinom svojih naroda.
Danas, u ”postherojskim” društvima imamo ideale za koje nam vrijedi živjeti. Napredak i boljitak predstavljaju trajne vrijednosti. Voljeti svoju zemlju, radovati se njezinim uspjesima – doma i ”vani”, na međunarodnoj pozornici: to je i ključna razlika u odnosu na ”domoljublje” iz crkvenog kuta gledanja: domovina nije jedan ”narod”, domovina može biti svijet.
O opasnostima koje vrebaju kad se ljudi udruže u skupine sociolozi znaju dovoljno da budu zabrinuti. Identificiranje sa ”svojim narodom” te skupine smatraju jamstvom za dobro funkcioniranje društva, ali i poticajem da se ograde od drugih skupina
Svjetska suradnja – a ne ”narod”. U toj proširenoj viziji imaju mjesta ljubav, čežnja za domovinom i čežnja za daljinom (provincijalnost i globalnost, patos ”nacije” i patos ”čovječanstva”) i mnogo više što se od ”nacionalnog buđenja Slavena” međusobno pothranjuje i oplođuje.
Nacionalizam – obezvređivanje tuđeg i dizanje do neba domaćeg, zbog čega tuđe mora ustuknuti – ne spada u te vrijednosti.
O opasnostima koje vrebaju kad se ljudi udruže u skupine sociolozi znaju dovoljno da budu zabrinuti. Identificiranje sa ”svojim narodom” te skupine smatraju jamstvom za dobro funkcioniranje društva, ali i poticajem da se ograde od drugih skupina.
Prejaka identifikacija s nacijom može prijeći u nacionalizam. Domoljublje je u principu suprotno širokoj suradnji o kojoj danas, hoćemo-nećemo, više ovisimo nego o identifikaciji sa svojim uskim kutkom svijeta.
Danas moramo razmišljati o tome kako će naša zajednica opstati u rastućoj raznolikosti, a ne kako se što bolje zaštiti od nje i odbiti je.
Još tekstova ovog autora:
- Ukrajina ipak ostavljena i osamljena: Tko uči iz povijesti?
- Dvoumice zbog autokritike jednog pape na pragu smrti
- Seksualna zloporaba djece od strane crkvenih službenika
- Iskrivljena menadžerska etika i bijeg iz fotelje u fotelju
- Dileme oko dopuštanja potpomognutog samoubojstva
- Yes, We care
- Kako glasači padaju na ”karizmatike”
- Trajno zabraniti skup u Bleiburgu jer Austrija neće fašizam
- Pandemija hara bez obzira na protivnike – antivaksere
- Gospodo biskupi, pušete u isti rog s antivakserima!
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.