Domovinski pokret patronizira građane

”Etikete su, naime, masovno distribuirana laž koja hini da je apsolutna istina.” (Nataša Govedić)

Približava se drugi krug izbora, i sa svakim danom sve je nesnosnije podnositi zagađenje javnog prostora rečenicama koje se kod nas nazivaju kampanja. Kada kampanja obiluje poput ove etiketama koje, kako piše Nataša Govedić, ”masovno distribuiraju laž koja hini da je apsolutna istina” ona biva zloupotreba javne riječi i zloupotreba uha birača i biračica.

S pozicije glasača i glasačica pišemo ovaj tekst, s pozicija razboritih i miroljubivih ljudi koji su u napasti da okrenu glavu od ove kakofonije. Ipak, ne okrećemo glavu jer smo svjesni svoje važnosti.

Svjesni smo da smo mi građani faktor, a ne bajanje o domoljublju. I nećemo ušutjeti koliko god da nam se gadilo javno obmanjivanje građana.

Dio nenasilnog djelovanja upravo je taj naš otpor koji će biti drugačiji: niti etiketiranje, niti sijanje straha, niti vrijeđanje jezičnim doskočicama, niti iskrivljivanje činjenica, laganje radi višeg cilja.

Voljeli bismo nakon izborene pobjede ne zaboraviti ovaj teror zagađenja radi pokretanja javnog dijaloga o tome kako da se od njega (terora) ubuduće obranimo.

Ovaj tekst neka posluži u izradi kriterija, kako prepoznati i brže otkloniti, možda i prevenirati slična uneređenja javnog prostora. Radi otklanjanja, možda i prevencije nasilne retorike.

Najveći dio zagađenja javnog diskursa događa se s naslova ”raskrinkavanja tko je zapravo Možemo!” i ”što stoji iza”

Najveći dio zagađenja javnog diskursa događa se s naslova ”raskrinkavanja tko je zapravo Možemo!” i ”što stoji iza”.

Zašto itko misli da je glasačima i glasačicama potreban netko da im kaže tko su predstavljene platforme ili kandidati ZAPRAVO? Odakle tako malo povjerenja u rasudnu moć građana te im treba nacrtati neprijatelja kojeg oni nisu prepoznali.

Naprotiv, nenasilan, miroljubiv pristup prepoznaje se po tome što drugoga, sugovornika ravnopravno tretiramo.

Nije suština nenasilja u uglađenosti, u finom potiskivanju autentičnih osjećaja. Nenasilni pristup prepoznajemo naprotiv po poštovanju druge osobe, građana i povjerenju da imaju rasudnu moć prepoznati tko stoji pred njima tko se kandidira. I tko odgovara njegovim ili njenim prioritetima.

Način kojim se u Zagrebu pokušava nametnuti Domovinski pokret kao netko tko zapravo zna što je istina ima svoje ime: to je patroniziranje građana. Ako to sada tako rade, vjerojatno bi tako radili kad bi pobijedili na izborima.

Takvo što ne treba nam, takvo što je kontrola nad a ne suradnja s građanima i građankama.

Istodobno, vjerujte, svi vi koji ste se natjecali i koji ste još ostali u trci za drugi krug izbora: mi vas promatramo, gledamo, slušamo. Ne treba nam nitko reći što je iza.

Mi vidimo i vas koji patronizirajući ”raskrinkavate”, ne treba nam netko reći tko ste i što vam je iza. Slušamo što govorite sada, što ste govorili ranije. I provjeravamo s obzirom na konzistentnost ili nedosljednost. Pamtimo i uspoređujemo i sigurno nismo površni dok biramo.

Ima smisla truditi se, iznova i iznova. To je dio našeg nenasilnog hoda. Svjesni smo da nitko, pa ni oni koje ćemo zaokružiti nisu savršeni. Svejedno ima smisla zauzeti se. Zato ćemo birati i 30. svibnja.

Ta nada da ima smisla truditi se odgovara upravo našem vjerničkom habitusu, onih koji se uzdaju da će nam Bog pomoći u nadi, ne u strahu. Upravo u suprotstavljanju malodušnosti očituje se naša nada.

Zastrašivanje, pak, kao da hoće reći: ne može se biti dobar, ne možemo mi učiniti nešto dobro, ne može se ići naprijed. A može se, u to vjerujemo, vjerujemo da možemo.

Trebaju nam predstavnici lokalne vlasti koji nešto o gradu ZNAJU. A to je nekako ispalo tanko kod Domovinskog pokreta. Možda su zato njihove objede jake, jer znanje nešto šteka.

Trebaju nam ljudi koji razumiju da UKLJUČIVOST znači prihvaćanje različitosti, a ne upisivanje u svoju stranku (usp. izjavu u emisiji ”Otvoreno” HTV1 od 18. svibnja).

Nenasilno razumijevanje uključivosti znači računati u društvu s onima koji NISU u našoj stranci i pokazati da umijemo živjeti s njima, s poštovanjem prihvaćati da dijelimo jedno zajedničko društvo. Dakle, da umijemo živjeti s ideološkim razlikama, a da te različite od sebe ne moramo poništavati etiketama kao što su zeleni, crveni, opasnost u borbi za biti ili ne biti.

Približava se drugi krug izbora, i sa svakim danom sve je nesnosnije podnositi zagađenje javnog prostora rečenicama koje se kod nas nazivaju kampanja. Kada kampanja obiluje poput ove etiketama koje, kako piše Nataša Govedić, ”masovno distribuiraju laž koja hini da je apsolutna istina” ona biva zloupotreba javne riječi i zloupotreba uha birača i biračica

Kao aktivisti za mir, ljudi koji su prepoznati u promicanju nenasilnog djelovanja kroz obrazovanje, mentoriranje, posredovanje u sukobima, slušamo uzastopno posprdno tumačene riječi aktivizam. U čemu je problem?

Zašto bi civilno društvo, kako je izjavio jedan predstavnik Domovinskog pokreta, u civiliziranom svijetu bilo normalna stvar, a eto kod nas je valjda špijunska ispostava plaćeničke agende.

Zašto se gaji tako loše mišljenje o Hrvatskoj, kao da se u ovoj zemlji ne može iznjedriti ”pošteni aktivizam”? I tko u njoj širi primitivizam i grubost, mi koji promičemo nenasilnu transformaciju sukoba ili oni koji u kampanji mašu uvredama, lažima i etiketama?

Tko u hrvatskom javnom prostoru ima više vremena i prilike u medijima raspojasati se, mi iz mirovnih organizacija ili politička elita koja se poput jaraca na brvnu svako nekoliko bode i bije pogrdnim riječima?

Upravo zato ćemo se zalagati da ne pobijedi nasilni diskurs populizma, da takav način ophođenja jasno i gromoglasno izgubi ove i svake buduće izbore kako bi moralnost politike pobijedila, kako bismo ponovno osvijestili da su pravednost i istinoljubivost vrijednosti kojima smo obavezni.

Snaga nenasilja je u neprihvaćanju laži i obmana. I istovremeno u umijeću da se ne postane kao nasilnik, da se izbjegne mimetika nasilja.

To će nam uspjeti, to možemo ako se držimo mudrosti kojom, kako kaže jedna crkvena pjesma, ”ne dopustimo da ogrubimo, u ova gruba vremena”.

Vidimo kako nam pred nosom mašu babarogama ”ljevičarsko – lezbijskog sindikalizma”. Pružamo otpor znanjem, promatranjem i razmišljanjem.

Omjer javljanja za riječ, predočen u jednoj polemici, u kojem rodoljubni predstavnik za dvadeset pet puta manje radi od navodno nekompetentnog aktivista govore tisuću riječi. Etikete i izbjegavanje konkretnih odgovora na konkretna pitanja znamo da su zamagljivanje.

Na pitanje o tome kako to da kandidat za gradonačelnika tvrdi da neki iz platforme Možemo! imaju gradske stanove, njegov mogući zamjenik odgovara kako ne zna, ali, parafraziramo, ”on je čovjek koji ne govori bez temelja”. Kome bi ovaj odgovor trebao biti dovoljan da povjeruje?

Isto vrijedi i za manjak obrazloženja zašto se mirovne aktiviste diskvalificira kao ”strane plaćenike” dok ista kvalifikacija ne vrijedi za desne udruge koje su plaćene iz inozemstva (Amerika, Poljska)?

Ne zaboravite, mi vas gledamo i slušamo. I mislimo svojom glavom. Po tome što rade i kako govore o drugima ocjenjujemo predstavnike stranaka. Po tome biramo, a ne po zastrašivanjima ili tvrdnjama koji nisu nikakvim argumentima potkrijepljeni.

U prvom krugu izbora 45 posto građana je reklo NE patroniziranju i DA gradu u kojem smo ravnopravni sugovornici lokalnoj vlasti. Ne biramo one koji nisu pokazali da imaju kapacitete surađivati na ravnopravnoj razini s građanima.

Omalovažavajući govor o aktivizmu je zapravo odsjaj tog omalovažavajućeg odnosa prema građanima glasačima. Jer tko su aktivisti ako ne oni građani koji se angažiraju za neko društveno pitanje u kojem prepoznaju deficite, bilo od strane države ili neke druge institucije.

Populizam nudi ono što ne tražimo, a što tražimo, ne pokazuje. Ne slažemo se da ijedna stranka bolje od nas zna što je dobro za našu djecu. Predstavnik platforme Možemo! dobio je 45 posto glasova. Tko još misli da ti roditelji ne misle da je upravo njegov program dobar za njihovu djecu?

A mi znamo da je za nas svakako dobro ne slušati i gubiti vrijeme na ideološke monologe. Dosta je bilo zamaranja strahovima koje se predstavlja kao da su činjenice. Oslobođenje od strahova treba, ali to se postiže drugačije, a ne bildanjem slike o neprijatelju. Ona je samo utvara, nije stvarnost. Strahovi se ne rješavaju diskriminacijom i dezavuiranjem.

S pozicije glasača i glasačica pišemo ovaj tekst, s pozicija razboritih i miroljubivih ljudi koji su u napasti da okrenu glavu od ove kakofonije. Ipak, ne okrećemo glavu jer smo svjesni svoje važnosti

Dvadeset godina vođen je grad tako da oba kandidata za gradonačelnika u drugom krugu izbora nude sebe kao pravu promjenu. Voda je došla do grla.

A što ako se u drugom krugu vodi bitka između nove generacije i starih elita? Pogledajte dobni prosjek platforme Možemo!.

Što ako su oni upravo ti mladi ljudi, nove generacije koje će konačno prekinuti s petljanjem predatora u politici, petljanjem koje traje već treće desetljeće, koje je otjeralo njihove vršnjake iz njihove domovine.

Nova generacija političara je potrebna ovom gradu. Kao što mu je potreban dijalog baš SVIH građana.

Za dogovor, koji i u Domovinskom pokretu zagovaraju, trebamo čuti jedni druge. I razgovarati bez fige u džepu. Bez etiketa koje kao trebaju ”raskrinkati” drugu stranu. Bez napada ad hominem, bez omalovažavanja zbog dobi. I svakako bez laganja.

Bez makijavelističkog nebiranja sredstva kojim se želi postići cilj. Nenasilno djelovanje prepoznaje se po tome što cilj nikada ne opravdava sredstvo. Treba u sebi raskrinkati neprijatelja u glavi. U svojoj glavi. Da bismo se čuli, trebamo se sresti.

Ne trebamo silenost u kojoj samo jedni misle da jedino oni znaju što je dobro za Hrvatsku i njenu djecu. Trebamo priznati ravnopravnost jedni drugima i u tome da svaki zna, i lijevi i desni što je dobro za našu djecu, jednako, promišljeno, jednako vrijedno i kompetentno.

Ista prava – iste dužnosti. To je ravnopravnost. Ravnopravnost – što prije, to bolje.

 

UKOLIKO VAM SE tekst DOPADA sam Volite NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA sam NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ Račun, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILČU NA Naj BROJU 060 800 333 HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE .

Još tekstova ovog autora:

• Ne gledaj mi noge – pogledaj me u oči
• Deveti tjedni IZBJEGLICAma! – prilika za popravni ispit
• Sve su puške tuđe – sve su žrtve moje
• Mogli bismo raspraviti o ljubavi prema neprijatelju
• Ukrajinska kriza je praćenje proizvodnje rata uživo
• U novoj 2022. – želimo vam građanske hrabrosti
• Demokracija mora živjeti od solidarnosti i povjerenja
• Važnost logike i mira, Ivana Đikića i Sanje Barić na primjer
• Katolička krivnja i teologija nakon grozote pedofilije
• Dobrodošli, Afganistanci, ali ne u licemjerne EU državice

» Svi tekstovi ovog autora