Nastranu što vlastima u kulturi, a nitko se kao vlast u kulturi ne hvali nekakvim tradicijama i kontinuitetom i ne voli čuti priče o diskontinuitetu kao jedinoj društvenoj konstanti u BiH, ne trebaju ”Novi izraz” i ”Život”, dva časopisa koja u BiH imaju rijetko bogatu tradiciju, nego im je sad izgleda na odstrel došlo i Društvo pisaca. Novi se predsjednik Društva već suočio s njegovom financijskom, tj. društvenom marginalizacijom. Ne treba im njegovo djelovanje, ne trebaju im ni književne manifestacije nazvane ni po najuglednijim bošnjačkim piscima, ako već ne vole one s ”vlaškim imenima”, ne trebaju im, eto, ni Sarajevski dani poezije, institucija koja je desetljećima obilježavala i ovu zemlju i Sarajevo.
No, da sve u književnom životu grada ne bi bila žabokrečina, opet se potrudio, pogodite tko, da – Sidran, čovjek koji svoj ”dugi odlazak” obilježava šminkanjem vlastitog lika i djela u čvrstu uvjerenju da se to radi diskreditiranjem drugih, ponajprije kolega pisaca te stvarnih i simboličkih punktova kulture.
Kako ga nisu smirili, tj. zadovoljili ni svi stanovi koje je dobio, ni sisanje svih mogućih nacionalnih, stranačkih ili tajkunskih sisa, podjednako goraždanskih, tešanjskih, Kusturičinih ili reisovih…, to sad udara na sve živo i izgleda ne misli popustiti ili dok ne umre ili dok mu se barem cijela Kotlina, ako već ne i sâm Nobelov komitet, ne pokloni.
Premda je cijeli rat bio na stranačko-nacionalnoj sisi, tj. na Marlborou i viskiju dok je zemlja krvarila, on bi sad odaslao u svijet sliku o sebi kao o nacionalnom aktivistu, lideru (…) A kad su ga, doživljavajući ga kao takvoga, pojedini ipak zamolili za pomoć i intervenciju, kako to obično bude u ratu, pa i najbliskiji mu predratni prijatelji, bio je bijedna kukavica ili, kako se to u raji kaže, pizda
Recentnu stvaralačku impotenciju Abdulah Sidran kompenzira svakodnevnim pisanjem cirkularnih pisama što ih odašilje članovima PEN-a. A kad se toga malo zasiti, onda se bavi ljudima koji su eminentni u svojoj struci i opanjkava ih ili politički diskreditira. Novi je skandal izazvao u vezi s Društvom pisaca BiH gdje je također imao potrebu popravljati noviju povijest i uljepšavati svoju sliku u njoj, pa je za osnivanje Društva pisaca u ratnim godinama, izjavio: ”Napravili smo spisak pisaca koji ispunjavaju književne kriterije, i svi su morali potpisati povelju da se u BiH provodi agresija i nasilje, da mi pišemo na bosanskom jeziku…” A onda su to, koji dan potom, neki pisci pročitali i odlučili izaći iz tog i takvog Društva pisaca.
E sad da vidimo kako s tim stvari stoje? Ispod te Sidranove izjave, kako je prenosi Oslobođenje (26. lipnja 2014., str. 26-27), objavljena je i Programska povelja Društva pisaca BiH iz 1993. i odmah sam prepoznao da je to povelja koju sam svojedobno ja pisao. No, nisam shvatio zašto je objavljuju sad i ovdje kad tu stoji upravo sve suprotno od onoga što Sidran tvrdi.
Najposlije, a Sidran to ne zna, jer vjerojatno tada nije bio pri sebi, tj. nije bio trijezan, to nije povelja koju su pisci potpisivali ulazeći u Društvo pisaca, jer takvo što (povelja!) tada nije ni postojalo. To objavljeno je Povelja ratnog kongresa bh. pisaca. No, niti Sidran niti njegovi mediji to ne znaju.
Sidran se u toj stvari, naime u stvari pisanja Povelje, kod Bošnjaka, ako je tada uopće bio trijezan, daleko manje pitao od Alije Isakovića ili Nedžada Ibrišimovića, koliko god da je Sidran sa svojim prijateljima iz podzemlja (o čemu svjedoči i Goran Simić, Oslobođenje, 5. srpnja 2014., str. 29), interesno već bio ”zaklapio” (sarajevski izraz!) atraktivne prostore Doma pisaca.
A što se tiče govora o tome da smo potpisivali da ”mi pišemo na bosanskom jeziku”, to se iz Povelje (dok se pisala zvali smo je i Deklaracija) ne vidi niti bi to dopustili Radanović, Šantić, Vešović, Ivanković, Marjanović, Kordić, sve da su drugi (Bošnjaci) bili i netolerantniji od rigidnog Sidrana. Zanimljivo je da mu jezik Povelje, koju sam ja tada napisao, nije smetao i nije izgledao ”ustašoidan”, kako se poslije izjašnjavao o suvremenom hrvatskom jeziku.
Kolegama koji su zbog Avdine rečenice izašli iz Društva moram reći da se Avdo doista zvanično ništa nije ili veoma malo pitao, ali da je vjerojatno, kao i većina u tadašnjem Sarajevu, vodio neku paralelnu minder-politiku – jest. I važno je da je to priznao (i neka samo nastavi), jer je time objasnio i otkuda mu tolika moć zbog koje je hodao okolo i govorio ”Moćan sam, moćan sam”
Da, išao sam sve ovo još jednom provjeriti u svojemu dnevniku ”700 dana opsade” i nigdje, u konstruktivnom smislu – nigdje Abdulaha Avde Sidrana. A što se tiče njegova zaplotničkog djelovanja, neka on sam i dalje o njemu govori kao što se, evo, izdao na tribini Društva pisaca, a novine koje ga, za razliku od nekoć – ”sad prate” (podsjećam one sa slabijim pamćenjem da je ranije odbio te nekoć ugledne novine govoreći: ”Oslobođenje me nije dobro pratilo”; usp. Oslobođenje, 11. 4. 2012., str. 3), neka ga samo vjerno prenose. Dragocjeno svjedočenje za definitivnu sliku A. S.
I kad pomislite da se o Avdi Sidranu nema više što reći i kad povjerujete da je sve što vam drugi o njemu kažu mračna istina, npr. da je propio novac koji mu je reis dao da uredi grobove roditelja, on sam o sebi kaže gnusnije stvari nego bi ih bilo tko drugi, pa i najveći njegov dušmanin, a koje on posvuda paranoično vidi, o njemu bio u stanju smisliti.
Premda je cijeli rat bio na stranačko-nacionalnoj sisi, tj. na Marlborou i viskiju dok je zemlja krvarila, on bi sad odaslao u svijet sliku o sebi kao o nacionalnom aktivistu, lideru, angažiranu intelektualcu, nekome tko se pitao i tko je odlučivao. A kad su ga, doživljavajući ga kao takvoga, pojedini ipak zamolili za pomoć i intervenciju, kako to obično bude u ratu, pa i najbliskiji mu predratni prijatelji, bio je bijedna kukavica ili, kako se to u raji kaže, pizda. Uh, koliko samo o tome ružnih svjedočenja ima…
Kolegama koji su zbog Avdine rečenice izašli iz Društva moram reći da se Avdo doista zvanično ništa nije ili veoma malo pitao, ali da je vjerojatno, kao i većina u tadašnjem Sarajevu, vodio neku paralelnu minder-politiku – jest. I važno je da je to priznao (i neka samo nastavi), jer je time objasnio i otkuda mu tolika moć zbog koje je hodao okolo i govorio ”Moćan sam, moćan sam”.
Zar mu je tako malo što je (bio!) dobar pisac nekih scenarija i nekih pjesama… Ne, jer njega zanima novac! Novac u velikim količinama! Onaj koji je pošteno zaradio pišući scenarije za Kusturicu, a danas se mora ponižavati i tog istog redatelja, kad je cijela (njegova, Sidranova) nacija službeno protiv njega, moliti za usluge… A tako bi taj Avdo, tako uspravno, kao monument, odživio svoje zadnje dane, tako bi uspravno umirao, a… A, vidi vraga… Nije mu dano… I onda su svi, svi osim njega krivi!
Zamislite tako malog čovjeka koji se najednom osjeća moćnim da ima potrebu svoju moć hraniti jednako tako i istovremeno stihovima posvećenim šefu policije, šefu kriminalnog podzemlja i predsjedniku Stranke. Malo previše, zar ne? Ta ulizivačka njegova moć i okretanje glave od dojučerašnjih prijatelja, te izobilje Marlboroa i viskija vjerojatno su mu za njegovih dugih mamuranja pred vlastitim ogledalom davali lažnu sliku o vlastitoj važnosti i moći. Prvi put, dakle, bilo je dana i dana, čak mjeseci da se nitko nije zajebavao na Avdin račun?!
Danas, kad ne može više pisati, pa vlastitu sterilnost kompenzira etiketiranjem ljudi i kojekakvim objedama, a na plaćenim tv-nastupima zamuckuje i stenje kojekakve gluposti o jeziku npr. usput se pritom, kao nesvršeni student Filozofskog fakulteta, hvali da je diplomirao jezik, jer je jezik koji on zna bio na nižim (prvim) godinama studija; danas kad je u čaršiji manji i daleko nevažniji od vlastite slike o samom sebi, misli da može mijenjati prošlost Društva pisaca, PEN-a ili književnog života u zadnjih 20-ak godina, kao što pred vlastitim ogledalom (pred kim još?) kuša mijenjati sliku o sebi. Proizvođenje ”ljepše prošlosti” nije uspjelo ni mnogo uspješnijim manipulatorima od Avde Sidrana, koji se čak i tu pokazao malim, sitnim, sitno-pilićarskim.
Da, on bi danas, kad nema Nedžada Ibrišimovića i Alije Isakovića, da se ipak nešto pita ili da se u stvari književnosti pita o svemu. Pa, stoga valjda, u ANUBiH opanjkava kolege, potencijalne kandidate; ili – vratio bi se u PEN da odlučuje, a u Društvu pisaca će uskoro prodaja kuće na moru u vlasništvu Društva pisaca, pa bi opet malo (malo više!) da se pita…
Vjerojatno frustracija nekoga tko se nikad i nigdje nije pitao. A i zašto bi? A i otkud mu najednom ta želja? Zar mu je tako malo što je (bio!) dobar pisac nekih scenarija i nekih pjesama… Ne, jer njega zanima novac! Novac u velikim količinama! Onaj koji je pošteno zaradio pišući scenarije za Kusturicu, a danas se mora ponižavati i tog istog redatelja, kad je cijela (njegova, Sidranova) nacija službeno protiv njega, moliti za usluge…
A tako bi taj Avdo, tako uspravno, kao monument, odživio svoje zadnje dane, tako bi uspravno umirao, a… A, vidi vraga… Nije mu dano… I onda su svi, svi osim njega krivi!
Još tekstova ovog autora:
- Loši đaci loših učitelja
- Netko u Europu, netko na barikade
- Misliti i živjeti navijački
- A što tek reći o srpskim medijima? Tuga, jad, bijeda
- Sveznalice nečitanja
- Vjernici u hramu diktature
- Visoki predstavnik – čuvar političkog gradilišta
- ”Akobogda” politika
- Rusofobija, islamofobija…
- Grijeh religijskih struktura
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.