U četvrtak 7. veljače sam donio, kao osvrt dana, komentar na objavu (privatnog) pisma članova Hrvatske biskupske konferencije (HBK) patrijarhu srpskom, gospodinu Irineju, što je IKA učinila u srijedu 6. veljače (a u petak 8. veljače i na engleskom jeziku). Tu sam objavu nazvao ”diverzijom” i ”atentatom na ekumenizam”. Pismo je potpisano 18. studenog 2018.. Predsjedniku HBK Želimiru Puljiću itekako je bilo poznato i jasno da se susret predstavnika HBK i vladika Srpske pravoslavne crkve (SPC), održanom 17. siječnja 2019. u Požegi, organizirao, među inim važnim razlozima, i kako bi se tražilo rješenje za ”poteškoće” o kojima članovi HBK govore u rečenom pismu. Naime, jer je u Požegi dogovoren način riješavanja problema i prestanak nabacivanja optužbama. I Puljić je bio u Požegi.
Donijeli smo link na pismo HBK patrijarhu, ranije smo donijeli i Požešku izjavu.
Jučer smo u rubrici Abrahamova djeca objavili cijelo pismo HBK, premda je to presedan (da u toj rubrici donesemo ružne ili polemičke tekstove), a danas počinjem sa serijom komentara o posljedicama akcije HBK (ne još i sa cjelovitom analizom toga pisma: polako, treba to učiniti studiozno, sveobuhvatno i maksimalno precizno).
Dakle, najotvorenije: ako nas žulja, a žulja, Domovinski rat, možemo li oprostiti Srbima? Moramo! Ali pritom valja reći i neke druge istine kao što je ona o ubijanju Srba u Vukovaru u ljeto 1991. Koječega još bi valjalo priznati
Pismo je pušteno u javnost kako bi se ona mobilizirala uoči ”Stepinčeva” (spomendan preminuća zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, 10. veljače, o kojem se stalno s katoličke strane u Hrvatskoj laže i mitologizira) jer su članovi HBK u defanzivi: a) em ih je nokautirala odluka pape Franje da Stepinčevu kanonizaciju stavi ako ne ad acta onda barem za neka bolja vremena, kakva?, ona u kojima će, kako je napisao kardinal Državni tajnik Svete Stolice Pietro Parolin nadbiskupu Želimiru Puljiću (Vatikan, 8. travnja 2015., Broj: 3342/14/RS): ”postojati klima dijaloga (…) bez tenzija i polemika”!; b) em su na susretu članova HBK s papom Franjom u Vatikanu 12. studenog 2018. hrvatski biskup pokisli kao purani u kalonici kada im je Papa na pitanje hoće li Stepinac postavi svetim lakonski odgovorio ”nadam se”; c) em ne uspjevaju zainteresirati ”hrvatski puk” oko Stepinčeve ”stvari” jer Hrvati i nisu baš tako blesavi kao što pretpostavljaju na Kaptolu i na Ksaveru pa znaju da se Stepinca forsira iz čisto ideoloških motiva (da papa Ivan Pavao II. nije tražio ”antikomunističkog junaka”, budimo iskreni, prosječno inteligentan i debelo kompromitirani Stepinac nikad ne bi postao blaženikom, a o štancanju ”čuda” u režiji Kongregacije za kauze svetaca bolje da i ne govorimo).
Laže se na način na koji laže postulator Juraj Batelja: da je Stepinac sustavno trovan i zračen (o tome sam sve već rekao i na ovome portalu). Laže se na način na koji se lagalo sinoč na HTV1 u filmu Nike Kostanića o Stepincu: da je Tito tražio potpunu samostalnost RKC u Hrvatskoj od Svete Stolice (i o tomu sam na Autografu već pisao). Mitologizira se na način na koji to čini biskup Škvorčević u istom filmu: da je Stepinac bio najveća antinacistička ”faca” tadašnje Europe, ma nemoj: pored ”lava od Münstera”, nadbiskupa i kardinala blaženog Clemensa Augusta von Galena? Ili se mitologizira kao što mitologiziraju Kostanić i ona ”stručnjakinja” sa Hrvatskih studija tvrdnjom da je spašavanje Kozaračke djece u Sisku ”najveća humanitarna akcija u WWII”. Kajgod! Ovako bih mogao do sutra, ali nije tema ove kolumne.
Ono što želim naglasiti je da je puštanje pisma HBK patrijarhu u javnost prava diverzija i atentat na ekumenizam jer je namjera onoga koji je pustio pismo bila sabotirati proces normalizacije odnosa HBK i SPC odlučno započet u Požegi.
Napisao sam da ću se baviti posljedicama puštanja pisma u javnost. U svom prvom očitovanju (za Večernje novosti od subote) glasnogovornik SPC-a, vladika Bački Irinej Bulović, s pravom kaže da ima hrvatskih biskupa koji su ”ustaški nastrojeni”. Premda se može smatrati spornom njegova izjava, ako je točno prenesena, da je takvih većina u HBK, svakako šutnja većine članova HBK, taj zakon omerte (kakav nažalost postoji i u hijerarhiji SPC-a), jest problem. Tako će biti problem ne ograde li se članovi HBK od užasnih riječi kojih je izgovorio sisački biskup Vlado Košić (jedan od tih ”ustaša” u HBK), u subotu u Kutinskoj Slatini i u nedjelju u Budaševu, na račun SPC-a.
Mitologizira se na način na koji to čini biskup Škvorčević u istom filmu: da je Stepinac bio najveća antinacistička ”faca” tadašnje Europe. Ma nemoj: pored ”lava od Münstera”, nadbiskupa i kardinala blaženog Clemensa Augusta von Galena? Ili se mitologizira kao što mitologiziraju Kostanić i ona ”stručnjakinja” sa Hrvatskih studija tvrdnjom da je spašavanja Kozaračke djece u Sisku ”najveća humanitarna akcija u WWII”. Kajgod!
Košić je kazao za patrijarha (u subotu) da je ”javni tužilac” (asocijacija na Jakova Blaževića, tužioca u montiranom procesu protiv Stepinca) te da se ”može zaključiti kako se na jasan način sugerira iz odgovora HBK da srpski patrijarh širi mržnju i izaziva nove sukobe” (SIC). Odnosno, da članovima HBK ”ne mođe biti sugovornik patrijarh SPC-a ni SPC (kao takva) koji nisu ljubitelji istine ni kršćanske ljubavi”. Jučer pak Košić članove SPC naziva ”lažovima”, ”jugokomunističkim ostacima”, onima koji ”rovare protiv blaženika i Katoličke crkve” (SIC).
Još ću jednom citirati dio zajedničke požeške izjave koju smatram ključnom: ”Izrazili smo uvjerenje kako ni jedna strategija, usmjerena protiv drugog čovjeka, naroda ili Crkve ne može biti uspješna, jer nije u skladu s Božjim naumom o čovjeku i njegovom pobjedom nad zlom i smrću, ostvarenoj u Isusovoj ljubavi na križu”. Još i ovo valja prenijeti: ”Svjesni smo da međusobnim optuživanjem, manipuliranjem povijesnom istinom, interpretacijom ratnih događaja za dnevno-političke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri, ostajemo zarobljenicima prošlosti i gubitnicima u sadašnjosti”.
Biskup Košić se, po ne znam koji put, prikazuje kao netko tko zaista mrzi pravoslavce i SPC. Zamislite, bio je predsjednik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog! Pa to je kao da Drakulu imenujete pročelnikom Zavoda za transfuzijsku medicinu. Srećom je sada na čelu toga Vijeća požeški biskup Antun Škvorčević (bio mi je profesor ekleziologije i općenito govoreći mislim da je korektan čovjek), zainteresiran za ekumenizam i dijalog.
No, hoće li se biskup Škvorčević usuglasiti s kolegom Košićem oko njegove ocjene patrijarha i SPC-a u cjelini? Ili ovako: kako će Škvorčević izaći sada pred ljude SPC-a koji se stvarno trude oko ekumenizma u Hrvatskoj, pred mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim Porfirijem Perićem i kolegom na terenu, vladikom zapadno-slavonskim Jovanom Ćulibrkom, ako ih se naziva ”lažovima”, onima koji ”nisu ljubitelji istine ni kršćanske ljubavi”, ”jugokomunističkim ostacima”, oni koji ”rovare protiv blaženika i Katoličke crkve”?!
Ono što je očito, premda treba biti podcrtano, jest da se članovi HBK u pismu patrijarhu pozivaju na pismo HBK od 1. svibnja 1995. (promoviram ga od 1995. u mojim kolumnama i drugim nastupima), a osobito na ove rečenice toga pisma:
”Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”
Košić i gomila drugih propagandista koriste situaciju u kojoj ne postoji objektivna slika o ponašanju Alojzija Stepinca u Drugome svjetskome ratu. A ona, između ostalog, ne postoji ne samo zbog obostrana optuživanja već i zbog namjere Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj da bude ekskluzivni tumač i branitelj tzv. hrvatskih nacionalnih interesa, pri čemu postoji stalna potreba za neprijateljem koji tu državnost, navodno, ugrožava i ne priznaje
a da je cijeli ton pisma patrijarhu čista negacija citiranog principa iz pisma koje sam gore naveo, princip koji se oslanja na propovijed pape Ivana Pavla II. izrečene na zagrebačkom hipodromu 11. rujna 1994. U noj je ponovio da su oprost i pomirenje zadaća sine qua non za katolike i druge na Balkanu.
Dakle, umjesto da promoviraju pomirenje i oprost, biskupi na povratku iz Rima, ljuti što im je papa Franjo (kojeg, by the way, nisu pozvali u Hrvatsku!!!) rekao malo morgen oko žorbe sa Stepinčevom kanonizacijom, bjesne na patrijarha i na SPC. Samo optužuju, optužuju i optužuju, pri tome i manipuliraju (ali o tome u najavljenoj analizi pisma).
Ukratko: idiotski, ne-kršćanski, antikoncilski, huliganski ispad… kao ovih majmuna koji su nasrnuli na vaterpoliste Crvene zvezde na splitskoj Rivi!
Košić i gomila drugih propagandista koriste situaciju u kojoj ne postoji objektivna slika o ponašanju Alojzija Stepinca u Drugome svjetskome ratu (ona jučer prikazana u filmu na HTV1 svakako nije objektivna slika). A ona, između ostalog, ne postoji ne samo zbog obostrana optuživanja već i zbog namjere Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj da bude ekskluzivni tumač i branitelj tzv. hrvatskih nacionalnih interesa, pri čemu postoji stalna potreba za neprijateljem koji tu državnost, navodno, ugrožava i ne priznaje.
Sinoć u zagrebačkoj katedrali Josip Bozanić opet kaže da se traži ”istina o Stepincu”, a tereti Beograd i SPC (indirektno), što se ne daje hrvatskoj strani potrebna dokumentacija. Halo, kardinale, čega se bojite i zašto ne želite objaviti Stepinečev dnevnik kojim raspolažete? Vama je do istine? Ne vjerujem.
Idealni neprijatelj su, naravno, Srbi. Pitanje kanonizacije kardinala Stepinca se pokazalo kao novi povod za oživljavanje takvih stavova, a ne kao povod za sagledavanje svih relevantnih činjenica i istinskog akademskog dijaloga.
Srbi se terete da kriminaliziraju sam pojam hrvatske države (tu podvalu kolegama iz Srbije Radmili Radić i Nikoli Koljaninu je učinio čak i rektor HKS-a Željko Tanjić, o čemu sam također pisao). Stepinac je suđen, kažu katolici propagandisti, prvenstveno zato što je na početku i na kraju rata rekao da Hrvati zaslužuju imati svoju državu.
Prozivanja Srba da su po definiciji protivnici hrvatske državnosti (što ovih dana opet ponavlja Košić) skandalozan je udarac ispod pojasa ekumenizmu, odnosno dokaz da hrvatski katolici ne vjeruju Srbima pravoslavnima, iliti dokaz, još važniji, da je Vatikan u pravu kad zaustavlja Stepinčevu kanonizaciju jer su odnosi zatrovani i jer bi brza kanonizacija egzaltirala već ionako nabrijane hrvatske katoličke hipernacionaliste, a pravoslavne na dugo vremena onemogućila u procesima normalizacije odnosa s Hrvatima.
Kako će biskup Škvorčević izaći sada pred ljude SPC-a koji se stvarno trude oko ekumenizma u Hrvatskoj, pred mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim Porfirijem Perićem i kolegom na terenu, vladikom zapadno-slavonskim Jovanom Ćulibrkom, ako ih se naziva ”lažovima”, onima koji ”nisu ljubitelji istine ni kršćanske ljubavi”, ”jugokomunističkim ostacima”, oni koji ”rovare protiv blaženika i Katoličke crkve”?!
Do punog izražaja opet dolazi simbioza hrvatskog ekstremnog nacionalizma i nastojanja RKC da se, kako je upozorio dr. Milan Koljanin u jednom radu, pokaže nevaljalost SPC-a. Podsjetimo, ustaše i RKC su se trudili da se, po svaku cijenu, proširi njihova organizacija i uveća svoje stado stotinama tisuća novih vjernika.
Takav odnos crkve i države jasno je definiran već prilikom prve posjete nadbiskupa Stepinca Paveliću, odmah po njegovom dolasku u Zagreb 16. travnja 1941., o čemu je ostala bilješka u nadbiskupovom dnevniku. Pavelić je odgovorio ”da želi u svemu ići na ruku Katoličkoj crkvi”, rekao je da će istrijebiti ”starokatoličku sektu” koja nije drugo nego ”društvo za rastavu žena” (stav koji je Stepinac, kao kum operacije desetkovanja starokatolika, zdušno podržavao). Rekao je, nadalje, da neće biti tolerantan ”prema srpsko-pravoslavnoj crkvi” jer to za njega nije Crkva, nego politička organizacija.
Iz svega je nadbiskup dobio dojam da je poglavnik ”iskreni katolik” i da će Katolička Crkva u NDH imati slobodu u svom djelovanju iako se nadbiskup ne podaje iluziji da bi sve moglo ići bez poteškoća.
Što god vikali Košić i njemu slični, koliko god se pjenili hrvatski biskupi i članovi klera, ostaje i dalje istina da je Stepinac Hrvatima i ”njihovoj crkvi” (s obzirom na to da nacionalisti govore o ”Stepinčevoj crkvi”) – nacionalni svetac. Rad mješovite komisije je pokazao da je Stepinac instrumentaliziran za nacionalnu religiju, pa i s ciljem da se kod nas uljepša nedostojna prošlost.
Prošlost u kojoj su Hrvati nad Srbima poveli genocid uz blagoslov crkvenih prvaka, uz pomoć dijela klera i hijerarhije RKC.
Gospodo članovi HBK: želite li vidjeti znakove pomirenja od strane SPC-a? Započnite vi prvi korakom, jer tako nalaže Evanđelje, i priznajte moralnu krivicu za taj genocid, baš onako kako je Karl Jaspers 1946. tražio od sunarodnjaka da prihvate moralnu krivicu za sve užase nacista. Mogu vam o tomu ako treba održati i predavanje.
Prestanite s optuživanjem, sabotažama, niskim udarcima i sa zaluđivanjem građana Hrvatske.
Dosta je bilo mržnje! Vama je počela nova sezona pljuvanja po SPC-u? Papa Franjo i ja vam kažemo da je to relikt prošlosti.
Ono što želim naglasiti je da je puštanje pisma HBK patrijarhu u javnost prava diverzija i atentat na ekumenizam jer je namjera onoga koji je pustio pismo bila sabotirati proces normalizacije odnosa HBK i SPC odlučno započet u Požegi
Budite zreli i odgovorni. Vratite se tekstu iz Požege ili ako hoćete, vašem pismu iz svibnja 1995. Ne bude li vam dovoljno, imate hrpu govora raznih papa Hrvatima.
”Sadašnje tragične podjele i napetosti ne smiju biti uzrokom zaborava da mnogi elementi ujedinjuju narode koji su danas u ratu. I zato je hitno i nužno sakupiti sve ono što ujedinjuje – a to nije malo – i time graditi nove perspektive bratske solidarnosti. Mir na Balkanu – to posebno želim istaći u ovom trenutku patnje – nije utopija! Dapače, mir se nameće kao perspektiva povijesnog realizma!” Znate li čije su to riječi? Svetog Ivana Pavla II. (na homiliji 11. rujna 1994., Zagrebački hipodrom).
Bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak pomirenja ti, hrvatski biskupe, pozvan si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, u savjesti svakog odgovornog pojedinca.
Dakle, najotvorenije: ako nas žulja, a žulja, Domovinski rat, možemo li oprostiti Srbima? Moramo! Ali pritom valja reći i neke druge istine kao što je ona o ubijanju Srba u Vukovaru u ljeto 1991. Koječega još bi valjalo priznati.
Tražiti oprost i sam oprostiti – tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima ukoliko se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Hrvatska je u neredu, mora se sabrati, preispitati!
- Patagonija me omamila, teška srca se vraćam u Hrvatsku
- Misli o mom bratu Porfiriju iz Patagonije, mjesto spokojstva
- Pismo teologu, prof. Hafizoviću: jao, Mani, mani se Biblije
- U čemu griješe Zoran Pusić i Antifašistička Liga RH
- Razmišljanje o nestalom bratu: Kako se to voli domovina?
- Deset godina borbe protiv mediokretenizma
- Kako govoriti o Izraelu i Palestini? Svakako ne navijački!
- Deset godina Autografa: Mi smo služitelji bolje budućnosti
- Peter Kuzmič – prorok, a ne lik iz Markićkine papazjanije
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.