Bilo mi je jako važno nakon prestrašnog, ne samo jednog u nizu, skandaloznog govora sisačkog biskupa Vlade Košića u petak u Šibeniku, na proslavi Dana grada, kada je rigao vatru na sve nas novinare koje naziva sotonama (ali neću više o ispadima Košića; dovoljno smo za danas zatrovali eter samim njegovim spominjanjem), jučer u ovom istom gradu doživjeti djelovanje Duha Svetoga koji je izlio svoje darove, osobito dar mudrosti, ne samo nad novim dalmatinskim vladikom nego i nad episkopima Srpske Pravoslavne Crkve koji su ga 24. svibnja 2017. izabrali da naslijedi vladiku Fotija koji je postao episkog zvorničko-tuzlanski.
Mi kršćani pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću. Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati ‘’Oče naš’’ dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti ili čak namjere nasilja i osvete? ‘’Oče naš’’ uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva, koje ne samo da isključuje svako nasilje nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti
Iguman (starješina) manastira Krka gospodin Nikodim Kosović (36), rođeni Zadranin, u subotu predvečer u svom je manastiru prihvatio službu vladike, a jučer u stolnoj crkvi eparhije u Šibeniku je ispovjedio vjeru kršćansku i rukopoložen je kao prvi Dalmatinac za dalmatinskog vladiku nakon 106 godina. Predodređen je, u to sam uvjeren i za taj ću se pothvat silno moliti, ne samo da dosegne slavu velikog vladike dalmatinskog Nikodima Milaša (po kojem je dobio crkveno ime) već i da ostvari zaista proročku, ako ne i herojsku misiju obnove ove, kako sam već jednom napisao, voljene, izranjavane, ali prelijepe Dalmacije.
Nikodim Kosović je bio izbjeglica; on i sestra su ostali siročad. Sestru, čije su suze ganule sve koji su bili na liturgiji ili su pratili prijenos, posvojili su dobri, predobri Novosađani, a Nikodim je svoj duhovni put započeo pod plaštem velikog odgojitelja i teologa, čovjeka izuzetnoga kršćanskog srca, vladike bačkog Irineja Bulovića, da bi školovanje, nakon sjemeništa u Sremskim Karlovcima i teološkog studija u Solunu nastavio specijalizacijom u Rimu (gdje bi trebao doktorirati na papinskom sveučilištu Gregorijana), služio kao đakon u Šibeniku, a nakon toga kao profesor i kao iguman u manastiru Krka.
Predvodeći liturgijsko slavlje u Šibeniku, patrijarh srpski gospodin Irinej je nekoliko puta zavapio ”Dosta je bilo mržnje!” te zadao, točnije, precizirao zadatak vladike Nikodima: popraviti ono što je sila zla razorila, obnoviti vjeru preostalog naroda, vratiti ljude koliko god bude moguće, zaustaviti one koje bi otišli.
Nije nimalo lak posao okrijepiti Božji narod da ostane ovdje. I, da, ponovimo, obnoviti ono što je sila zla uništila.
A zadatak nije lak jer se nove mržnje bude, pa bismo s patrijarhom mogli ponoviti: Daj, Bože, da to ostane samo na riječima.
Nikodim je u svom prvom govoru ispružio ruku prijateljstva i mira većinskom narodu, jer u Kristu Gospodinu ”nema više Srba i Hrvata”, u svima je prisutan sam Bog na način da smo svi mi ”ikone Božje”, na Njegovu smo sliku i priliku stvoreni.
Nikodimov zadatak nije lak, ali nada se nazire. Srpska Pravoslavna Crkva prepoznaje duh i znakove vremena i po treći nam puta šalje autentičnog svjedoka Evanđelja (nakon imenovanja Porfirija Perića mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim te Jovana Ćulibrka vladikom pakračko-slavonskim). Siguran sam da će nam se dogoditi poker asova kada na proljeće 2018. bude izabran nasljednik pokojnog vladike Lukijana u istočnoj Slavoniji.
Nikodim, baš kao njegova braća u episkopatu Porfirije i Jovan, želi upravljati ne vlašću, nego ljubavlju, želi okupljati, biti mostograditelj i obnovitelj. On, koji se smatra ”nedostojan” i ”malen u svemu”, kao da je fratar iz družine Franje Asiškoga – obećava služiti najmanjima, pripadati svima. I ta njegova gesta mora ostati zapamćena ne samo nama novinarima nego u prvome redu katoličkim (nad)biskupima koji se više ne smiju ponašati kao da su pravoslavni Srbi u Hrvatskoj neka društvena anomalija, već dokaz da je projekt etničkog čišćenja Hrvatske propao, ili da mora propasti ili da ćemo se svi skupa truditi da propadne, ma koliko sada ja bio optužen za naivnost i romantizam.
U ime Katoličke Crkve brata u episkopatu su jučer u Šibeniku pozdravili nadbiskup splitsko-makarski Marin Barišić i šibenski biskup Tomislav Rogić. I lijepo ih je bilo vidjeti sabranima na liturgiji. Ti biskupi imaju zadatak pomoći vladiki Nikodimu.
Gospodo, jer ja u mržnju ne vjerujem! Mi svi zajedno moramo mržnji reći – dosta je bilo!
Iguman (starješina) manastira Krka gospodin Nikodim Kosović (36), rođeni Zadranin, u subotu predvečr u svom je manastiru prihvatio službu vladike, a jučer u stolnoj crkvi eparhije u Šibeniku je ispovjedio vjeru kršćansku i rukopoložen je kao prvi Dalmatinac za dalmatinskog vladiku nakon 106 godina. Predodređen je, u to sam uvjeren i za taj ću se pothvat silno moliti, ne samo da dosegne slavu velikog vladike dalmatinskog Nikodima Milaša (po kojem je dobio crkveno ime) već i da ostvari zaista proročku, ako ne i herojsku misiju obnove ove, kako sam već jednom napisao, voljene, izranjavane, ali prelijepe Dalmacije
Jer ja vjerujem da je Nikodim Kosović dar Duha Svetoga, teološko mjesto koje nije nacija i nacionalni ponos, već pomirenje i oprost, kao ključne zadaće koje su zadane ovim crkvenim zajednicama na epohalnom govoru pape svetog Ivana Pavla II. u rujnu 1994., na zagrebačkom hipodromu.
“Ne podsjeća li nas Koncil da je Crkva ‘sakrament ne samo prisnog jedinstva s Bogom, nego i jedinstva cijelog ljudskog roda? (usp. Lumen gentium, 1). U ovim krajevima, danas stavljenim na toliku kušnju, vjera mora ponovo postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove, poput rijeka koje protječu ovim zemljama. Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosansko-hercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav. Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama Istočne, Centralne i Zapadne Europe. Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju.
To posebno moraju ostvariti dvije kršćanske Crkve, Istočna i Zapadna, koje upravo u tim krajevima oduvijek žive zajedno. U toj metafori rijeka možemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku.“
Taj put “jedinstva i mira“, gospodo katolici svih crkvenih adresa, taj put bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti, reče Papa, “nitko ne smije izbjegavati“.
I to, kaže Papa, nije imperativ samo vjere, već prije svega razbora, koji prethodi vjeri: “Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima? Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe? I sam zemljopisni položaj balkanskih zemalja nameće se kao graditelj mira, jer su te zemlje obavezan prolaz između Bliskog istoka i Srednje Europe.
Upravo zbog toga u prošlim je stoljećima ovdje cvjetala trgovina, razmjena raznih dobara i poduzetništva i to sve na dobrobit i blagostanje svih. U toj perspektivi nalazi se i budućnost Balkanskog poluotoka.
U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moći će se suočiti s mnogim problemima i riješiti ih.
Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir!”
Bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak, ti, Crkvo u cijeloj Hrvatskoj (mi katolici, pravoslavni, protestanti, mi djeco Božja, mi Abrahamova ćeljad), pozvani smo jednim kategoričkim moralnim imperativom.
Nikodimov zadatak nije lak, ali nada se nazire. Srpska Pravoslavna Crkva prepoznaje duh i znakove vremena i po treći nam puta šalje autentičnog svjedoka Evanđelja (nakon imenovanja Porfirija Perića mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim te Jovana Ćulibrka vladikom pakračko-slavonskim). Siguran sam da će nam se dogoditi poker asova kada na proljeće 2018. bude izabran nasljednik pokojnog vladike Lukijana u istočnoj Slavoniji
“Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, svaki put kada usne izgovore molitvu ‘Oče naš’. Tim nas je riječima Krist učio kako se trebamo obraćati Bogu. ‘Oče’, riječ slatka, ali i vrlo zahtjevna!”
Ako nam je dakle Bog Otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. To nam govore Irinej i Nikodim. Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje.
Mi kršćani pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću.
Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati “Oče naš” dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti ili čak namjere nasilja i osvete?
“Oče naš” uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva, koje ne samo da isključuje svako nasilje nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti.
Radi se o društvu shvaćenom kao jedna velika obitelj u kojoj se pojedinci i grupe osjećaju, bez ikakve diskriminacije, kao poštovani i voljeni.
Vrijeme je da ne samo svi mi kršćani već i svi ljudi “dobre volje” u Hrvatskoj i regiji postanemo promicatelji međusobnog oproštenja i pomirenja.
Zato, dobrodošao i Bog te blagoslovio i poživio, brate biskupe, vladiko Nikodime, vjesniče jedne bolje i poželjne Hrvatske, tvoje Hrvatske!
Još tekstova ovog autora:
- Messiju 1,2 milijuna £ tjedno? Dajte barem 10 kuna Autografu
- Hrvatice i Hrvati: a da se mrzite nježno?
- Kava i kolači: Hajmo ispisati našu teologiju oslobođenja
- Imamo li izlaz iz toksičnih odnosa? Priča o jednom karakteru
- Što Lulina pobjeda u Brazilu govori nama i cijelom svijetu
- Možemo li zagrliti neprijatelja? Ja sam pokušao
- Deset metaka za Dragu Pilsela, zbog poštovanja Srba
- U Bogu su Blago Zadro i prvi ubijeni Srbin u Vukovaru isti!
- Slušam Bozanića i boli me glava. 25 godina me skoro boli!
- Pavlinić je volio Crkvu. Bozanić, pak, nije volio Pavlinića
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.