Sto posto se slažem s kritičarima programa svih hrvatskih TV postaja na Veliku Gospu, kao i danima prije i poslije 15. kolovoza. Ama baš sve su bile pune hodočasnika, misa, propovijedi, prigodnih izljeva pobožnosti vjernika i izjava za što će se oni sve moliti.
Količina nametljive pobožnosti bila je teško podnošljiva (kao što je neprobavljiva količina domoljubne patetika u državne praznike). Posve neumjestan je pak ton svih emisija – svi su novinari i novinarke, bez i jedne iznimke, ”izvještavali”, i to u Dnevnicima, o ”udarnoj vijesti” da je ”na taj dan Blažena djevica Marija dušom i tijelom uznesena na Nebo” i da je papa Pio XII. 1. studenog 1950. godine svečano i obvezatno za sve katolike ”proglasio, objavio i odredio” da je ”božanski objavljena istina da je bezgrešna i uvijek Djevica Marija Bogorodica – nakon završena tijeka zemaljskoga života – dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu”.
Hvala na dodatnom satu kateheze na javnoj televiziji – u Informativnom programu, gdje mu nije mjesto, jer gledateljstvo koje prati dnevnike ima pravo na informacije.
Posve neumjestan je pak ton svih emisija – svi su novinari i novinarke, bez i jedne iznimke, ”izvještavali”, i to u Dnevnicima, o ”udarnoj vijesti” da je ”na taj dan Blažena djevica Marija dušom i tijelom uznesena na Nebo” i da je papa Pio XII. 1. studenog 1950. godine svečano i obvezatno za sve katolike ”proglasio, objavio i odredio” da je ”božanski objavljena istina da je bezgrešna i uvijek Djevica Marija Bogorodica – nakon završena tijeka zemaljskoga života – dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu”
Informacija to nije. To je, da podsjetim, dogma koju je papa Pio XII. proglasio koristeći se prvi put definicijom papinske infallibilitas (nezabludivosti) donesene na Prvom vatikanskom saboru (1870. godine) – i to unatoč prosvjedima iz nekatoličkog svijeta, ali i katolika koji za tu ”božansku istinu” naprosto ne mogu pronaći ni jedan temelj u Svetom Pismu ni u svjedočenjima prvih kršćanskih stoljeća (nauk o uznesenju nalazi se tek u apokrifnim pismima iz 6. stoljeća). Takvi kritički katolici te dvije dogme ne mogu smatrati katoličkima (sveopće važećim), već ih smatraju rimskom teologijom.
Iz nekih reakcija na društvenim mrežama na moju kritiku ekscesivne prisutnosti hodočašća, misa, pobožnosti i sl. na javnim televizijskim postajama zaključila sam da su ljudi skloni dobrostivo oprostiti novinarima i novinarkama što su se dali upregnuti od urednika, koji očito škilje na Kaptol (ili Ksaver), gdje je – tako neki tvrde – prva adresa za kadrovsku politiku javnih medija.
Osobno vjerujem da urednici unaprijed pretpostavljaju što Kaptol želi i po geslu ”Ja mislim da ti misliš”, kao ”posluh koji preduhitruje zapovijed” (vorauseilender Gehorsam) kroje programe, a vjerojatno je da netko i spekulira da bi mu se Kaptol mogao odužiti za tu uslugu i promicati mu karijeru.
U svakom slučaju, bilo bi dobro da iznad urednika još netko bdije i brine se za to da – kao na drugim (inozemnim) postajama – Velika Gospa, kao i Božić, Uskrs, Duhovi, Tijelovo – ostanu ondje gdje im je mjesto – u religijskim programima.
Novinari nisu vjeroučitelji, niti to moraju biti. No, kad se već u Informativnom programu razglaba o značenju i sadržaju Velike Gospe, onda bi u cilju korektnog informiranja trebalo prenijeti punu istini o dogmi zbog koje se Velika Gospa slavi kao veliki blagdan.
A puna istina zahtijeva barem neku natuknicu o tome da dogma nije utemeljena u Svetom Pismu (bez obzira na to što tumači crkvenog naučavanja tvrde da nema ”izravnog spomena”, nego da je sadržaj dogme ”implicitno” biblijski utemeljen, u anđeoskom pozdravu ”Milosti puna…”).
Povrh toga, branitelji dogme će reagirati kao izvjesni gospodin Viktor Verić: ”Zar … o Marijinu uznesenju u Bibliji ne piše ništa? (…) točno je da ne piše, ali – pa što onda?”
Tako odbrusi svim nevjernim Tomama i nastavlja zaista originalnim argumentom: ”Biblija opisuje događaje samo do određenog trenutka povijesti (konkretno, Djela apostolska završavaju s izvještajem o Pavlovu zatočeništvu koje je trajalo od 61. do 63. godine). Ako se, kao što je vjerojatno slučaj, uznesenje dogodilo nakon toga, posve je logično da u Bibliji o tome neće biti ništa.”
Dakle, za Viktora Verića je Biblija ipak historiografija, ali kao svaka historiografija nepotpuna – a ono što se dogodilo nakon izlaska iz tiska određene historiografije historiograf – sasvim razumljivo – nije mogao premijeniti, pa ni zapisati. ”I drugih (povijesnih!?) događaja nema u Bibliji, a ipak su se dogodili”, rezonira spomenuti gospodin. A po toj priprostoj logici ponašaju se i novinari.
To je, da podsjetim, dogma koju je papa Pio XII. proglasio koristeći se prvi put definicijom papinske infallibilitas (nezabludivosti) donesene na Prvom vatikanskom saboru (1870. godine) – i to unatoč prosvjedima iz nekatoličkog svijeta, ali i katolika koji za tu ”božansku istinu” naprosto ne mogu pronaći ni jedan temelj u Svetom Pismu ni u svjedočenjima prvih kršćanskih stoljeća (nauk o uznesenju nalazi se tek u apokrifnim pismima iz 6. stoljeća). Takvi kritički katolici te dvije dogme ne mogu smatrati katoličkima (sveopće važećim), već ih smatraju rimskom teologijom
Presudni argument tek slijedi: Viktor Verić podsjeća na činjenicu da ”Biblija nije jedini izvor vjerskih istina….”. To je točno za katolički nauk: ”Dužni smo se držati i Predaje”.
Zašto? Zato što je sv. Pavao već upozorio svoje kršćanske zajednice na poštivanje predaje: ”Stoga, braćo, čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom riječju, bilo pismom” (2 Sol 2,15).
Treba li tog komentatora podsjetiti da predaja na koju cilja apostol Pavao nije identična s predajom u dogmatskom smislu: apostol Pavao upozorava na svetost predaje zbog koje je on zapisao i naučavao što je čuo od braće. Cjelokupna predaja je obimna i složena i zahtijevala je (a zahtijeva i dalje) pozorno razlučivanja vjerskih istina od pučkog vjerovanja, parcijalnih istina i vjerovanja pojedinih skupina, sekti, heretika, karizmatika i sl.
Dar razlučivanja Sveti Duh očito nije jednako podijelio svima, iako se u Crkvi razvijao nauk o doktrinarnoj funkciji Crkve; (Crkva – Mater et Magistra naslov je enciklike pape Ivana XXIII.). Ona bi trebala pomagati ”razlučivati duhove”, raspršiti magle i nejasnoće tumačenja i naučavanja.
Doktrinarnu službu vrše ljudi od krvi i mesa, ne uvijek odveć nadahnuti i nadareni – zato ne treba od nje očekivati perfekciju. Tako su za krunske svjedoke vjerske istine o Marijinom uznesenju duhom i tijelom izabrali npr. svetog Bernarda iz Clairvauxa, koji nije mogao drukčije zamisliti Marijin kraj ovozemaljskog života i njegovog učenika Anselma.
Kraj Marijina ovozemaljskog života zamislili su ovako: ”Žena koja je primila Krista u svoje krilo ne može podleći smrti i truleži”.
O tome sveti Bernard govori u svojem govoru o ”Vodovodu” i govoru o ”Dvanaest zvijezda”, a u to je bio uvjeren i sveti Augustin. I tko ne bi rado vjerovao u to da je Marija prvi Čovjek, prvi smrtnik koji je smrću samo prethodio i utirao put nama: U Djevici se uzdigla sama ljudska narav nad besmrtne duhove.
Glasovi iz prošlosti – nadahnuti nadom da smrt ipak nema zadnju riječ – ulijevaju vjeru u obećanje kojem čovjek od srca rado vjeruje. Ljudski, simpatično, ali prvo treba vidjeti kojeg su duha i mentaliteta ti krunski svjedoci.
Sv. Augustin, kojem je sav stvoreni svijet manihejski dijeli na dobro i zlo, militantni poticatelj križarskih ratova sv. Bernard (”U smrti pogana kršćanin žanje slavu, hvali i uzdiže Krista…”) propovijedao je pozivajući vjernike u križarske ratove dok je spjevao himne Blaženoj Djevici Mariji.
Doktrinarnu službu vrše ljudi od krvi i mesa, ne uvijek odveć nadahnuti i nadareni – zato ne treba od nje očekivati perfekciju. Tako su za krunske svjedoke vjerske istine o Marijinom uznesenju duhom i tijelom izabrali npr. svetog Bernarda iz Clairvauxa, koji nije mogao drukčije zamisliti Marijin kraj ovozemaljskog života i njegovog učenika Anselma
Sada se pitam kojim kriterijima crkveno učiteljstvo mjeri sukladnost predaje s pravom vjerom i što je prava vjera – kad nam komuniciraju predodžbu o svijetu koji je zastario, prevladan, u raskoraku s razvitkom nauka o čovjeku. Ne možemo više zastupati moderno shvaćanje o čovjeku i vjerovati u nauk Crkve kad se zasniva na zastarjelim temeljima.
Ima i drugi argument: Crkva zahtijeva od vjernika lojalnost svojoj službi naučavanja – magisteriji – kako izvanrednom (onome čijom snagom pape formuliraju dogme), tako i redovnom (kojima se služe svi mjesni biskupi u zajedništvu s papom).
Umjesto euforičnog pljeskanja neki katolici pitaju je li pretenzija Crkve biti učiteljicom i imati pravo zahtijevati neograničenu vjernost utemeljena i ako jest, na čemu se zasniva.
A kao učiteljica su i Crkva i crkveni učitelji pokazali da nipošto ne mogu inzistirati na nepogrešivosti – namjerno ne kažem na ”nezabludivosti” (jer nju treba zajamčiti Sveti Duh). Pogriješili su i griješe – Crkva kao celina i pojedini njezini članovi.
”Prava vjera je ona koju Crkvu vjeruje i naučava” glasi katehetski odgovor. I kad bistrija djeca uočavaju kako se radi o cirkularnom zaključku, diskusija se u pravilu presiječe (mutatis mutandis vlastito iskustvo: željela sam, ”posve skromna i ponizna”, zapitati hrvatsku teologinju i profesoricu dogmatike sr. dr. Nelu Gašpar iz Rijeke kako treba shvatiti njezinu misao u Glasu Koncila (20. 8.) da ”vjernici spontano prepoznaju Marijinu ulogu” (to je zacijelo na liniji hrvatskog mariologa tijekom Drugog vatikanskog sabora Karla Balića, koji je (prema GK, 20. 8. 2017.) ”osjetljiv vrjednovatelj vjerskoga osjećanja naroda Božjega”, koji je navodno rekao: ”Dok teolozi raspravljaju, Božji narod vjeruje”.
Ja je ne prepoznajem ni spontano ni nakon dužeg razmišljanja. (Odgovor od profesorice nisam dobila – vjerojatno i neću).
”Vjerovanje priprostog puka” kao kriterij čistoće vjere. Upravo je to vjersko osjećanje bilo jedan od glavnih Balićevih dokaza za definiranje pojma ”uznesenja” (Dinko Aračić).
To ne znači ništa drugo nego da službena Crkva pučko vjerovanje smatra non plus ultra teologije, iako se crkveni magisterij mogao već uvjeriti u to kako pučko vjerovanje veselo i neopterećeno miješa činjenice i mitove, njeguje vjerovanje s većim ili manjim primjesama praznovjerja, brka svoje želje i Božja obećanja.
Možda se i na jednom od teoloških fakulteta u vašoj zemlji pronađe pokoji profesor/ica, student/ica ili znanstveni suradnik/znanstvena suradnica s dovoljno kičme da se usudi reći: Velika Gospa – ništa protiv. Gospa je velika i bez mitologiziranja i nebiblijskih epiteta. Gospa je velika i ako je umrla kao svaki drugi smrtnik. Štujemo je u onoj mjeri u kojoj nam to dopušta naša zdrava pamet.
Posebna tema su propovijedi na dan Velike Gospe – 2017., ili 2016. ili 2015. Svejedno.
Teme su uvijek iste, naglasci također – svaki biskup ima svoje ”specijalitete”. Kardinal Bozanić udara po diktaturi tržišta, biskup Košić opsjednut je Maršalom i komunistima, đakovački pastir u biskupiji u kojoj je odliv mozgova naročito vidljiv i dramatičan žaluje zbog ”bijele kuge” i patnje drugih zapostavljenih slojeva, svi ”šamaraju” političke elite – i svi se zavjetuju i obvezuju narod ugledati se u ličnost čiji primjer mora slijediti, s čijeg ”puta ne smije nikada skrenuti”
Teme su uvijek iste, naglasci također – svaki biskup ima svoje ”specijalitete”. Kardinal Bozanić udara po diktaturi tržišta, biskup Košić opsjednut je Maršalom i komunistima, đakovački pastir u biskupiji u kojoj je odliv mozgova naročito vidljiv i dramatičan žaluje zbog ”bijele kuge” i patnje drugih zapostavljenih slojeva, svi ”šamaraju” političke elite – i svi se zavjetuju i obvezuju narod ugledati se u ličnost čiji primjer mora slijediti, s čijeg ”puta ne smije nikada skrenuti” (ne mogu a da se ne sjetim refrena koji je prije 35 godina znalo napamet svako vrtićko dijete): Maršalu osim drugih grijeha prebacuju kult ličnosti.
Kult ličnosti je i crkveno nastojanje vratiti Crkvu po svojoj fizionomiji, svojoj doktrini i svom odnosu prema svijetu u prošlost, pretvoriti je u Stepinčevu crkvu.
Zasnovati Crkvu danas, kad niz mjesnih Crkvi prolazi kroz Čistilišta kritičkih upita o ponašanju u prošlosti zbog niza objelodanjenih grijeha, optužbi zbog šutnje kad je hijerarhija trebala – a nije – glasno vikati, na Stepinčevu crkvu osuđuje je na stagnaciju i neplodnost.
Biskupske propovijedi potvrđuju staru učeničku mudrost: Svako ispitno pitanje možeš usmjeriti prema slonovoj surli ili crkvenom mišu.
Još tekstova ovog autora:
- 75. godišnjica kraja rata – prigoda za kritički osvrt
- Otvoreno pismo kardinalu Vinku Puljiću
- Kršćanstvo i koronakriza, osvrt na tekst Tomáša Halíka
- Poruka nesolidarnosti hvarske procesije Za Križen
- Narcisoidno potrošačko društvo ide k solidarnom drugarstvu
- Zahvala izvršnoj vlasti za neizigravanje povjerenja glasača
- Život u cijeloj Europi će se stubokom promijeniti
- Cijena bolje budućnosti je razračunavanje s prošlošću
- Pokret Me Too upozorava i na mračne strane svetosti
- Što piše a što ne piše u Papinom dokumentu o Amazoniji?
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.