Drago Pilsel
Ništa novo neću vam u ovoj kolumni priopćiti. Uostalom, o ovoj temi smo mnogo puta pisali na Autografu. Posljednja je to učinila kolegica Vesna Teršelič (”Pokažimo pijetet prema svim žrtvama ratova”).
Naime, na mjestima stradanja nema priznanja ili kajanja onih drugih. Vesna se pita: ”Što bi susjede ubijenih iz druge skupine koji ne dolaze na ‘njihova’ komemorativna okupljanja jer su druge nacionalnosti ili vjere, potaklo na priznanje patnje drugih? Što bi im olakšalo da polože ruže za Srbe, Hrvate, Rome ili ljude neke druge pripadnosti ubijene u različitim zločinima?”
Znate da me ova tema jako zaokuplja i da sam, premda Hrvat iz Argentine, premda iz obitelji u kojima je bilo i ustaša i suradnika Gestapa, premda mi se rođeni otac pedesetih motao oko Pavelićeve nogavice s revolverom oko pojasa, možda doživotno, obilježen tako što sam u ljeto 1995. stao uz preostale Srbe nakon ”Oluje”, bilježio njihove muke, a neke od njih i sahranjivao.
Zato vas želim pozvati, još jednom, da razmislimo što nam je činiti da nam čin kajanja za vlastite grijehe i čin žaljenja za žrtve drugih postane normalni dio naših života.
Razmislimo malo.
Za zločine u ”izbrisanome selu” Briševu kod Prijedora u BiH u kojemu je u dva dana, 24. i 25. srpnja 1992., u posljednjem ratu ubijeno 67 Hrvata do sada nitko nije odgovarao, upozorio je u nedjelju na obljetnicu pokolja svećenik Boris Ljevak. Misu zadušnicu u nedjelju je u mjestu Briševu predvodio biskup banjolučki Franjo Komarica pred oko 200 prognanih Hrvata, a prethodno su položeni vijenci te su zapaljene svijeće za žrtve zločina koji je počinjen u ovome malome mjestu smještenom između Prijedora i Sanskog Mosta.
”Danas s tugom i sramom gledamo na žrtve i one čija su egzistencijalna pitanja, unatoč zločinima i ratu, ostala bez adekvatnog odgovora i bez vjere”, pišu biskupi. S višegodišnjim odmakom, posebno je sramotna činjenica da je dugo vremena svima nedostajao pogled na patnje i žrtve drugih, napisali su malo prije 75. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata (prošle godine) njemački katolički biskupi u povijesnom iskoraku objavivši da su njihovi prethodnici sukrivci za taj rat
Nakon rata u Briševo se nije vratio nitko od oko 400 Hrvata koliko ih je živjelo prije rata u ovome mjestu, a obnovljeno je tek nekoliko kuća. ”Briševo je najstradalije mjesto u BiH. Za taj zločin još nitko nije odgovarao iako svi znaju tko je počinio te zločine. Sve su to bili civili”, rekao je župnik Ljevak, pozivajući da se konačno rasvijetle ti zločini koje su počinile snage 5. kozaračke brigade i 6. krajiške brigade Vojske Republike Srpske. Smaknute su čitave obitelji Briševa.
Po njegovim riječima najviše boli što je ovo ”izbrisano selo” zaboravljeno od vlasti, a niti su procesuirani odgovorni. ”To je strašno. Ti ljudi i taj zločin je zanemaren. Ne postoji sluha da se rasvijetli istina o stradanju tih ljudi niti da im se makar iskaže pijetet bilo da su lokalne, entitetske ili državne vlasti”, dodao je Ljevak.
Ili o ovomu: u subotu 24. srpnja župnik Župe rođenja BDM Dino Rupčić je predvodio procesiju od župne crkve do groba posmrtno pokopanih žrtava iz roda Ivezića ponad crkve u kojoj su sudjelovale brojne udruge sa svojim stjegovima. U grobnici su položeni ostaci 24 ekshumirane žrtve, od kojih je najmlađa Jakov imao samo tri godine, a najstarija Boja Ivezić 79 godina. U grobnici se nalaze i četiri neidentificirane žrtve kao i devetoro žrtava koje potražuju obitelji i Uprava za zatočene i nestale RH. Boričevljani su se raselili od Aljaske do Argentine.
Ante Beljo je kazao da je tu, u Boričevcu, prije 80 godina ”izvršen genocid nad hrvatskim narodom”. Nije, naravno, to bio genocid. Beljo govori gluposti, ali veliki je to bio zločin.
Ako govorimo o genocidu, onda je to ono što su ustaše učinile Srbima u NDH, pak smo se protekle subote spominjali dijela genocidnih radnji koji su se dogodile na Baniji.
Dana 24. srpnja, zbog toga što se ustaški zulum bio ozbiljno razmahao (najteže je bilo u samoj Glini) Vasilij Gaćeša je okupio prvu grupu banijskih partizana u Šamarici kod Jovina Groba. Oni su vodili brigu o životu izbjeglog naroda iz Vlahovića, Grabovca, Drenovca, Šušnjara i Luščana. U tu svrhu organizirali su rad pekara, mlinova, vodili su straže, uredili zemunice i osiguravali druge potrebe za život u šumi. Nekoliko dana kasnije ustaše su, ne samo radi odmazde, već kao dio smišljenog plana istrebljenja Srba, u Banskom Grabovcu masakrirali 1.285 ljudi, privedenih s cijele Banije.
”Nismo se mi ovdje okupili samo zbog te šačice hrabrih ustanika, već i zbog žrtava ovog kraja. Okupili smo se zbog 1.285 Srba s ovog područja, tadašnjeg kotara Gline, a danas većim dijelom područja grada Petrinje, kako ih ne bismo zaboravili i kako bismo prenosili znanje o njima iz generacije u generaciju. To bismo mi činili i da su stradali od potresa, poplave ili gladi.
Posebna nam je potreba da to činimo zato što su stradali od onih koji su po zločinačkom i genocidnom naumu krenuli u istrebljenje pripadnika srpskog naroda, Židova, Roma, antifašista i komunista. To moramo činiti kako oni koji žele sve to negirati ili potisnuti u zaborav, ne bi dobili priliku da relativiziraju karakter zločina ili ondašnjeg režima, da buduće generacije ne bi bile odgajane u duhu te relativizacije. Sve kako današnja djeca u školama, kroz medije ili druge načine s time ne bi poistovjećivala časnu želju svakog naroda za svojom slobodom”, istaknuo je predsjednik SNV-a i saborski zastupnik Milorad Pupovac.
Spomenuli smo se nedavno Srebrenice. Doći će uskoro i spomen žrtvama ”Oluje” i nakon nje. Tu mislim i na ogromnu seobu naroda koju smatram katastrofom za sve nas u Hrvatskoj. Pak bi se trebalo, u duhu principa koji se zagovaraju ovom i drugim ovakvim kolumnama, iz Beograda poručiti da je velika bol i za one koji su ubijeni na teritoriju koji su kontrolirale Martićeve snage premda je bilo pod nadzorom UN-ovih snagaučja, da je veliko bilo i zlo kada su srpske snage osnutkom RSK potjerali golemo mnoštvo Hrvata sa tog područja. Pamtimo sve te strašne slike… Pamtimo, npr., zločin u Dvoru, učinjen pred nosom snaga Danskog bataljuna…
Jer ovo vam želim istaknuti: Na obilježavanje godišnjice ustaškog zločina u Banskom Grabovcu nisu došli samo mještani okolnih sela. Vijence i cvijeće položili su antifašisti iz Međimurja, Novske, Brezovice, predstavnici bošnjačke nacionalne manjine Sisačko-moslavačke županije i drugi, ali ni Milanovića ni Plenkovića ni Jandrokovića ni njihovih izaslanika tamo nije bilo.
Ante Beljo je kazao da je tu, u Boričevcu, prije 80 godina ”izvršen genocid nad hrvatskim narodom”. Nije, naravno, to bio genocid. Beljo govori gluposti, ali veliki je to bio zločin. Ako govorimo o genocidu, onda je to ono što su ustaše učinile Srbima u NDH, pak smo se protekle subote spominjali dijela genocidnih radnji koji su se dogodile na Baniji
Gospode dragi! Dokle će trajati ovo krivo ponašanje?!
Dokle ćemo prezirati žrtve ”onih tamo”?
”Danas s tugom i sramom gledamo na žrtve i one čija su egzistencijalna pitanja, unatoč zločinima i ratu, ostala bez adekvatnog odgovora i bez vjere”, pišu biskupi. S višegodišnjim odmakom, posebno je sramotna činjenica da je dugo vremena svima nedostajao pogled na patnje i žrtve drugih, napisali su malo prije 75. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata (prošle godine) njemački katolički biskupi u povijesnom iskoraku objavivši da su njihovi prethodnici sukrivci za taj rat.
Dakle, dragi moji čitatelji i drage čitateljice: Što možemo i moramo učiniti?
Priznati tuđu patnju! Kajati se za grijehe počinjene s ”naše strane”.
Ali danas vas pozivam na još jedan iskorak. Da ne viđamo više žrtve samo kao srpske, hrvatske, bošnjačke, romske, albanske, talijanske, slovenske, mađarske, crnogorske, makedonske… nego da shvatimo da je dosta više toga brojanja koliko naših, koliko njihovih, jer su to sve naše žrtve.
Mi smo svi Božji tako da su sve žrtve Božje, u Bogu su. Od Boga smo stvoreni i njemu se imamo vratiti.
Enciklika pape Franje Fratelli tutti (odjeljak 253.) navodi riječi iz pisma biskupa Hrvatske biskupske konferencije objavljenoga 1995. godine u povodu 50. obljetnice završetka Drugoga svjetskoga rata. Ukratko: svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. ”Tu ne može biti ni etničkih ni konfesionalnih ni nacionalnih ni političkih razlikâ”.
Nema, ponavljam, razlikâ, ako na žrtve gledamo očima koje promatraju Isusovu muku i smrt na križu ili ako ih promatramo van Evanđelja.
Zastanimo, ljudi, ponašajmo se sućutno i empatično.
I nemojmo se dati obeshrabriti niti kada se mnogi ponašaju neljudski niti kada se zaboravlja na dobrotu niti kada se politički prvaci i državni predstavnici natječu u bezosjećajnosti.
Ne treba živjeti samo za sebe, već valja i drugima biti od koristi.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Javna isprika Aleksandru Stankoviću (i čitateljima)
- Doći će dan kada će i Sinod SPC-a znati pisati saopštenja
- Evo zašto je Goldsteinova knjiga o revizionizmu toliko važna
- Dafinka je bila i ostala prorok i protagonist naše slobode
- U našim temeljima je i čestitost odvjetnice Dafinke Večerine
- Markovina je hraknuo na episkopa Ćulibrka i osramotio se
- Stepinac, katolički kler i njihov odnos prema NDH (6)
- HDZ-ova priča je završena iako još ne teče odjavna špica
- U pomoć, biskupe Košiću, hapse nam Skeju!
- Kako gledam na ”Oluju” i zašto su sve žrtve moje
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.