Državni praznici nisu samo državni praznici političkoj kremi i građanima – oni su praznici i crkvenim dostojanstvenicima (pri tome ne mislim na njih kao na građane, nego upravo na crkvene autoritete).
Političari će predstavljati bilance svojih aktivnosti i ne trebamo se kladiti: bilance će biti sjajne, uspjeh do uspjeha. Kršćanstvo je u svojem hodu kroz povijesti i režime razvijalo sposobnost trezveno gledati na svjetovne stvari, procjenjivati ih, podjednako sub specie aeternitatis i sub specie humanitatis, u svjetlu pitanju o tome koliko političke aktivnosti pridonose općem dobru.
I, razumije se, kršćanstvo svoje poslanje u svijetu ne vidi u tome da hvali i blagoslivlja svjetovnu vlast samo zato što je na vlasti.
Ne može se dovoljno jasno reći da se Crkva smije miješati u politiku, štoviše, ona to treba i mora činiti. Jadna li je država u kojoj se Crkva tu ne miješa. Jadnih li ljudi! Jadni javni moral i teško onima kojima država nije mati, nego maćeha
U suprotnosti s apostolom Pavlom, današnji crkveni dostojanstvenici uglavnom ne vjeruju više da je ”svaka vlast od Boga, pa zato i zaslužuje lojalnost i posluh”.
Nadbiskup Stepinac je još načelno zastupao to uvjerenje i to mu nije činilo dobro jer izaziva sukob savjesti stiješnjene između lojalnosti i potrebne kritičnosti.
Kršćanstvo je u svojim počecima oponiralo svjetovnim vlastima koje su sebe uzdigle na razinu božanstava i opredijelilo se za žrtvu života, a protiv kulta države, vlasti i moći.
Uvijek će biti onih koji će o politiziranju crkvenih dostojanstvenika misliti otprilike ovako: ”Dragi biskupi, svećenici, prelati, kanonici… samo vi slavite svoje mise, održavajte svoje pobožnosti, propovijedajte vjernicima o Bogu i svijetu, ali, molimo vas, okanite se politike. Ona je naš posao i mi se razumijemo u nju!”
Ne može se dovoljno jasno reći da se Crkva smije miješati u politiku, štoviše, ona to treba i mora činiti. Jadna li je država u kojoj se Crkva tu ne miješa. Jadnih li ljudi! Jadni javni moral i teško onima kojima država nije mati, nego maćeha.
Politički angažman Crkve dio je kršćanske svijesti i poslanja. Crkva se ne miješa u politiku u cilju slabljenja državnih institucija ili da im konkurira u moći nad dušama građana. U najboljem slučaju kršćanske crkve raspolažu riznicom iskustava i mogu ih nuditi da bi se poboljšala kvaliteta života i suživota, upozorilo na štetnost neke odluke i njene moguće kobne posljedice, krive putove razvoja.
Iz toga blaga crpimo kad sudjelujemo u društvenoj i političkoj diskusiji. Vjerske institucije i vjernici mogu iz svoje perspektive, baš kao i umjetnici i književnici svojim senzibilitetima, neke probleme međuljudskih odnosa učiniti transparentnijima i upozoriti na dubinski aspekt.
U suprotnosti s apostolom Pavlom, današnji crkveni dostojanstvenici uglavnom ne vjeruju više da je ”svaka vlast od Boga, pa zato i zaslužuje lojalnost i posluh”. Nadbiskup Stepinac je još načelno zastupao to uvjerenje i to mu nije činilo dobro jer izaziva sukob savjesti stiješnjene između lojalnosti i potrebne kritičnosti
”I have a dream!” Martin Luther King, oličenje borbe protiv rasizma i simbol preokreta povijesnih dimenzija, sanjao je da će se jednom svijet okrenuti od nasilja ka čovjekoljublju, jer će njegova (baptistička) vjerska zajednica s drugima svijet uspjeti uvjeriti da radikalna ljubav prema Bogu polučuje radikalnu ljubav prema bližnjemu.
To je suština njegove najave ”I have a dream”.
Za osobe poput Martina Luthera Kinga, Dietricha Bonhoeffera i druge, u krajnjoj liniji i za papu Franju, nije dvojbeno: tko je pobožan, mora biti i politički aktivan u suzbijanju svakojake nepravde, crkveni glasovi moraju se daleko čuti, jer svijet s bolom registrira šutnju Crkve u ratovima i progonima, nema razumijevanja za povlačenje Crkve u takvim kritičkim trenucima na svoj, navodno ”iskonski” teren, u duhovnost.
Papa Pijo XII. se – kako se može iščitati iz njegovih dokumenata i osobnih očitovanja – teško kolebao oko toga je li mudrije i za ugrožene manje opasno kad Papa šuti ili svijet od njega kao Pape očekuje otvorenu riječ po cijeni patnje i smrti mnogih.
To je suština tragedije i nadbiskupa Stepinca: utvrditi da se odlučio kako se odlučio nije nepravedna kritika, poglavito ne klevetanje, nego trezveni pogled povjesničara, čiji je profesionalni zadatak osvijestiti ”naknadnu pamet”.
Kardinalu Bozaniću neće nitko moći zamjeriti kritičke riječi kojima je okarakterizirao aktualno stanje u Hrvatskoj i to pred okupljenom političkom kremom. Neće mu zamjeriti stil njegove propovijedi – jasnoću, bolje rečeno ”zakukuljenost” njegove poruke, neologizme kojima je aludirao na nešto što nije odveć jasno (”gospodarstvo i njegova sraslost s društvom“, ”narodna opstojnost”).
Ovoj zajednici pripadaju muslimani i protestanti, stranci i domoroci, vjernici, agnostici i ateisti. Koliko identiteta imaju stanovnici te zemlje, njezinih gradova i sela? Usuđujem se reći: nema jednog jedinog identiteta, čak je i pojam ”identitet” suviše statičan da bi mogao izraziti čovjekov život od rođenja do smrti. Na tom putu se uvijek iznova identificira ili ne identificira
Zahtijevao je ”državno suočenje s gospodarskim klijentelizmom” i nametnuo pitanje je li državno suočenje dovoljno (nije valjda da se država tek mora suočiti, a tek onda razmišljati o tome treba li ga ili ne treba iskorijeniti i na koji način).
Tek što sam se poveselila da kardinal zadire u bit stvari, u problematičnu stvarnost, u krivi smjer, u bezidejnost vodećih, kamo zemlja ide i je li put ispravan – eto odgovora iz Crkve: po njoj cilj mora biti očuvanje, zaštita ”hrvatskog/nacionalnog/identiteta”.
Nema se smisla zapitati je li to ”pitanje nad pitanjima” hrvatskog stanovništva – prečesto jedni pitaju, a drugi (u Crkvi) ne prestaju trabunjati o toj nebulozi.
Ljudi koji zemlji okreću leđa u potrazi za boljim životom ”nogama pobijaju” kardinalovo uvjerenje da je ”nacionalni identitet” krajnji cilj i lajtmotiv njihovih života.
”Hrvatski nacionalni identitet” zasnovan (samo) na kršćanstvu – jer kršćanska obilježja hrvatskim gradovima udarili su i Hrvati i nehrvati, katolici, Židovi (koliko je zagrebački Donji grad skup kamenih svjedočanstava židovske financijske, gospodarske, intelektualne i umjetničke moći otkriva se i ”dotepencu” koji otvorenih očiju šeta ulicama i iza oronulih pročelja otkriva skrivena svjedočanstva o estetici prošlosti)?
Ovoj zajednici pripadaju pravoslavni, muslimani i protestanti, stranci i domoroci, vjernici, agnostici i ateisti. Koliko identiteta imaju stanovnici te zemlje, njezinih gradova i sela? Usuđujem se reći: nema jednog jedinog identiteta, čak je i pojam ”identitet” suviše statičan da bi mogao izraziti čovjekov život od rođenja do smrti. Na tom putu se uvijek iznova identificira ili ne identificira.
No, sada nešto romantike: kardinal, kojemu se teško može vjerovati da ima sklonost prema romantici, odjednom otkrije ”dušu hrvatskog identiteta”. Njegov tajnik je očito duboko posegnu u povijest – u povijest kasnog 18. i početka 19. stoljeća, kad je, kao reakciju na ”hladni”, racionalistički klasicizam (ponovo) otkrivena ”duša”, ”dubina duše” i kad su romantičari ”u pjesmama i pripovijetkama, bajkama i mitovima otkrili ‘dušu naroda” (Johann Gottfried Herder) iz koje viri nešto toplije, ljupkije od francuskog esprita, ono što Nijemci izražavaju pojmom Gemuetlichkeit, a za koji nema adekvatnog pojma ni u kojem drugom indo-germanskom jeziku!
Demografija i obrazovanje, obitelj i gospodarstvo, povijest i politika – nadajmo se da će se u tom eklekticistički nabrojenom spektru polja na kojima država treba popraviti svoj rad negdje otkriti i ”duša hrvatskog identiteta” i da će biti dovoljno snage da se potakne demografska obnova, i uspjeh kurikularne reforme, i sanacija gospodarstva, itd., itd
Gemuetlich je gemuetlich i to je romantično: ima u tome rodoljublja, privrženosti malome i tijesnome krugu, obiteljske idile, sigurnosti ognjišta u nemirnim vremenima, nečega kao ”domovinska osjećajna terapija” (Mirko Tomašević, povjesničar književnosti).
Razumijem li dobro kardinalovu poruku, duša hrvatskog identiteta je ugrožena, a ”narodna opstojnost” rasklimana jer se zaboravila povijest. (Koja? Domovinskog rata? Ona se teško zaboravlja sada kad mnogi snose njene posljedice. Povijest 20. stoljeća – hrvatsku, komunističku, Titovu? Da on ne padne u zaborav brinu se upravo njegovi današnji neprijatelji).
Demografija i obrazovanje, obitelj i gospodarstvo, povijest i politika – nadajmo se da će se u tom eklekticistički nabrojenom spektru polja na kojima država treba popraviti svoj rad negdje otkriti i ”duša hrvatskog identiteta” i da će biti dovoljno snage da se potakne demografska obnova, i uspjeh kurikularne reforme, i sanacija gospodarstva, itd., itd.
Još tekstova ovog autora:
- Tito i jugonostalgija – potrebno je aktivirati uzajamnost
- Luther za katolike
- 80-godišnjica proglašenja NDH: Teško je prihvatiti činjenice
- Kongregacija za doktrinu vjere razara sebe i Papin autoritet
- In memoriam: Uta Ranke-Heinemann (1927.-2021.)
- Dok je obitelj u nevolji, Glas Koncila se bavi ratom spolova
- Kruh i ruže: 100. obljetnica Međunarodnog dana žena
- Ženski glas u Crkvi – u Hrvatskoj samo preko muškog
- Pitanje eutanazije oko kojeg će se uvijek lomiti koplja
- Slijepu mrlju percepcije imaju i mjesne crkve diljem Europe
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.