Nebojša Zelić
Petnaest godina prije nego što će Edward Snowden predati tajne dokumente koji dokazuju masovno nadziranje američkih tajnih službi The Guardianu i The Washington Postu i time postati najpoznatiji svjetski zviždač Hrvatska je dobila svoju najpoznatiju zviždačicu.
Za razliku od mladog informatičara koji je dobio uvid u jednu od kontroverznijih operacija američke tajne službe, hrvatska heroina bila je skromna bankovna službenica koja je imala uvid u račun žene predsjednika i znala je da predsjednik javnosti laže o svojoj imovini.
Ankica Lepej, bankovna službenica Zagrebačke banke, odabrala je taj podatak dati novinama, konkretnije Jutarnjem listu.
Naravno, nije ovaj slučaj tako velik da zatrese svijet. Hrvatska nije Amerika, slučaj prikrivanja dvjestotinjak tisuća njemačkih maraka autokrata jedne državice nije toliko skandalozan kao masovni nadzor države koja se predstavlja kao svjetionik demokracije. (Doduše, i taj je autokrat koristio svoje tajne službe za prisluškivanje novinara, ali i to je nešto što se od njegovog načina vladanja moglo očekivati).
Ali bio je to čin iznimne hrabrosti u kojem je Ankica Lepej, jednako kao i najpoznatiji svjetski zviždač, svoju moralnu savjest i ulogu građanke stavila ispred propisanih pravila i svoje uloge u instituciji u kojoj je radila.
Niti ona niti Snowden po zakonu i pravilnicima koji uređuju njihovo radno mjesto nisu smjeli odati podatke koje su dali novinarima, ali su kao građani osjećali da moraju to učiniti, da je to moralno ispravno, da je to njihova građanska dužnost. Oboje su zbog toga izvrgnuti progonu i institucija u kojima su radili i zakona države.
Institucionalno i zakonsko uređenje mora prihvatiti zviždanje kao čin koji ispravlja nepravilnosti i koji se može očekivati od svakog zaposlenika institucije. O individualnoj dužnosti zviždanja možemo pričati samo kada stvorimo uvjete za sigurno zviždanje
Snowden je morao pobjeći iz Amerike i trenutno živi u Rusiji. Ankica Lepej ostala je bez posla i bila je primorana prodati svoj stan da bi osigurala egzistenciju i do svoje smrti od posljedica korone, prošli tjedan, živjela je u Zagrebu kao simbol rijetke građanske časti ove države koja zbog raširene i dubinske korupcije polako tone i nestaje.
U državi u kojoj biti dobra građanka znači šutjeti i busati se u nacionalistička prsa i ako je moguće devedeset i prvom, Ankica Lepej rijetka je pojava koja utjelovljuje onu staromodnu, čak i antičku, ideju da je dobra građanka ona koja se bori za moralnu savjest i uvažavanje zakona od strane svih u svojoj političkoj zajednici.
Možda nema građanski časnije titule od zviždačice, zviždačice su sol demokracije i svjetlo vladavine zakona.
Etika se tek nedavno počela ozbiljnije baviti moralnim pitanjima vezanim uz zviždanje.
Dugo je ta rasprava bila u ograničenoj domeni poslovne etike i odnosila se na radnje kojom zaposlenik neke organizacije ili institucije ukazuje ne neke nepravilnosti u radu te organizacije ili institucije koje bi mogle imati štetne posljedice.
Klasični primjer toga su ukazivanje na neke nepravilnosti proizvoda koje bi mogle štetiti zdravlju ili sigurnosti kupaca.
Naravno, pojam se kasnije proširio na bilo kakvo ukazivanje nepravilnosti ili odavanje informacija koje su bile skrivene od javnosti, a javnost ima interes da zna te informacije čak i ako one ne izazivaju direktne štete po živote građana.
Fenomen zviždanja je tako probio granice poslovne etike i postao predmet izučavanja generalno praktične filozofije – od etike do filozofije politike.
Filozofi će naravno pokušati definirati pojam i tu će dolaziti do nekih razilaženja oko toga tko spada u zviždače. Jedan od kriterija će svakako biti je li osoba zaposlenik organizacije u kojoj je dobila pristup informacijama koje je odlučila iznijeti u javnost.
Prema tom kriteriju jedan od najpoznatijih zviždača Julian Assange to u stvari nije zato jer je on stvorio kanal kroz koji su zviždači mogli djelovati dok Snowden i Lepej to sigurno jesu.
Naravno, to ne umanjuje herojstvo Assangea već samo ograničava pojam da bismo mogli ispravno adresirati pitanja dužnosti zviždanja.
A upravo to je pitanje koje su filozofi postavili – ”Postoji li dužnost da se zviždi?” (Nedavno je i objavljena knjiga istog naziva talijanskih filozofa Emanuele Ceve i Michelea Bocchiola).
Ako zviždanje promatramo isključivo kao individualni čin, nešto kao građanski neposluh, onda teško da možemo reći da građani imaju dužnost zviždati.
Posljedice zviždanja mogu biti vrlo negativne po živote ljudi, kao što ih je osjetila i Lepej, i teško je očekivati da će svi građani moći podnositi takve terete.
Za razliku od mladog informatičara koji je dobio uvid u jednu od kontroverznijih operacija američke tajne službe, hrvatska heroina bila je skromna bankovna službenica koja je imala uvid u račun žene predsjednika i znala je da predsjednik javnosti laže o svojoj imovini
Upravo zato Ankica Lepej i jest moralna heroina – učinila je više od toga što joj je bila dužnost. Učinila je nešto što je iznad očekivanja, nitko je ne bi krivio da to nije učinila, nitko je ne bi moralno osuđivao da je šutjela i rekla da kao službenica ne smije odavati bankarske tajne.
Možda bismo mogli očekivati od građana da imaju dužnost zviždati ako su posljedice onoga što znaju i što se prikriva strašno štetne po živote drugih ljudi. Ali to nije slučaj niti kod Lepej niti kod Snowdena.
U oba se slučaja radilo o prikrivanju informacija koje su od javnog interesa i u slučaju Lepej o činu jednog oblika političke korupcije (koja je širi pojam od davanja mita i nepotizma).
Dakle, ako zviždanje shvatimo kao herojski individualni čin onda, osim u slučajevima s ekstremnim posljedicama, to nije dio naše građanske dužnosti već ostaje nešto što čine rijetke moralne heroine među nama.
Međutim, ako shvatimo zviždanje kao jednu od najsnažnijih prepreka političkoj korupciji i očuvanju javnog interesa tada trebamo prestati na to gledati kao na herojski individualni čin i okrenuti se prema institucionalnoj zaštiti zviždačica.
Borba protiv korupcije, osim nadzora, inspekcija i političke odgovornosti (onoga što u Hrvatskoj nema), treba uključiti uvjete u kojima institucije potiču svoje zaposlenike na zviždanje i zakone koji ih štite nakon tog čina.
Institucionalno i zakonsko uređenje mora prihvatiti zviždanje kao čin koji ispravlja nepravilnosti i koji se može očekivati od svakog zaposlenika institucije. O individualnoj dužnosti zviždanja možemo pričati samo kada stvorimo uvjete za sigurno zviždanje.
Ono što dugujemo Ankici Lepej je stvoriti društvo u kojem će njezin čin biti nešto što imamo pravo očekivati i od drugih.
I u puno boljem društvu nego što je Hrvatska sada uvijek će postojati oni koji će biti iskvareni, ali barem možemo stvoriti uvjete koji će poticati i štititi one koji ih u tome žele spriječiti.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ima li veze moj račun za grijanje s agresijom na Ukrajinu?
- Slučaj Dragana Umičevića pokazuje bešćutnost hrvatske države
- Može li nasilje biti opravdano?
- Je li Operacija Trajna sloboda uopće mogla osloboditi žene?
- Zlo negiranja genocida
- Ima li ideologije u komunalnim pitanjima?
- Do kada ćemo raditi ono što moramo, a ne što želimo
- Hrvatska nije sposobna građanima garantirati pravo na vodu
- Možemo li izvući neke pouke iz nedostatka cjepiva?
- HDZ-ovci kao u odnosu mafijaša iz Palerma
