Dvadeset i pet samrtnih godina Bosne i Hercegovine

Kad uveče krenete na počinak, male su šanse da će vam u snove doći scene kako neki ljudi sa žutim ili crvenim šljemovima grade autoputeve po prostranstvima Kine.

Međutim, daleko od snova i na javi, statistike kažu da se svakog sata u Kini izgradi u prosjeku sedam stotina metara autoputa. Jedanaest i po metara u minuti. Pa neka svako tko se probudi izračuna koliko su kilometara na dalekom Istoku napravili marljivi Kinezi za jednu noć.

Do 1988. godine nije bilo pravih autoputeva u Kini. Te godine pušten je u promet autoput Šangaj – Jiading u dužini od 20 kilometara. Četvrt stoljeća kasnije, 2013. godine, Kina je imala mrežu od 118 hiljada kilometara autoputeva. I sitnicu od 300 hiljada mostova.

Danas Kina ima toliko autoputeva kao kad biste 325 puta spojili Sarajevo i Zagreb preko Broda.

Svašta se može uraditi u 25 godina.

Sredinom decembra 2020. isteklo je četvrt stoljeća od potpisivanja mira u BiH. Imali smo teoretski sasvim dovoljno vremena da napredujemo. Niko od bosansko-hercegovačkih zvaničnika nije se, međutim, usudio javno pohvaliti šta su to lijepo i trajno ostavili potomstvu i istoriji? Niko ništa ne govori jer nema šta kazati, a ništa ne ostavljaju jer su sve uništili ili uzeli.

Neko će reći da nije korektno porediti Kinu i Bosnu i Hercegovinu. Tačno, i ne treba. Bolje je onda pogledati šta se postiglo u Jugoslaviji od 1945. do 1970. i kako je napredovalo jugoslovensko postratno društvo, a kako naše?

Sredinom decembra 2020. isteklo je četvrt stoljeća od potpisivanja mira u BiH. Imali smo teoretski sasvim dovoljno vremena da napredujemo. Niko od bosansko-hercegovačkih zvaničnika nije se, međutim, usudio javno pohvaliti šta su to lijepo i trajno ostavili potomstvu i istoriji? Niko ništa ne govori jer nema šta kazati, a ništa ne ostavljaju jer su sve uništili ili uzeli

Bez obzira na to što postoji fatalna sličnost u ključnim pitanjima, lako je vidljiva bolna razlika u napretku Jugoslavije poslije 1945. i Bosne i Hercegovine iza 1995. godine. Jedni su letjeli naprijed i visoko, drugi vukli natrag i u provaliju.

Kao i Bosna i Hercegovina, socijalistička Jugoslavija je stvorena na okrvavljenom pepelu poslije žestokog bratoubilačkog rata. Nakon rata trebalo je izmiriti milione ljudi i usmjeriti ih k zajedničkom radu u opštu korist društva. Jugoslavija je, makar kratko, uspjela, BiH zasad još nije.

Vlast je 1945. imala zadatak da obnovi zemlju i sredi privredni život te da međunacionalnom harmonijom olakša stvaranje politički neslobodnog, ali stabilnog društva.

BiH je imala široke slobode i demokratiju, ali one nisu bile usmjerene prema obnovi, razvoju i harmoniji već prema obnovi razdora i razvoju mržnje, praćenim nehumanom otimačinom. Sloboda se brzo pretvorila u anarhiju, a zemlja u džunglu gdje vlada zakon jačeg i svirepijeg.

Neposredno po svršetku rata 1945. godine koristoljublje, egoizam i karijerizam nisu nestali, ali s proljeća 1945. godine ozakonjene su mjere protiv nedozvoljene trgovine i špekulacije, a od partijskog članstva se tražilo da se primjerno ponaša.

U BiH iza 1995. niti jedna institucija ili snaga nije sputavala kriminal i korupciju. Sveprisutan tokom rata, ovaj dvojac je postao dominantna pojava. Ohrabrivani i stimulisani, kriminal i korupcija na kraju su postali pouzdan sastavni dio sistema i kočničar i najmanjeg napretka.

Dok je bratska sloga u Jugoslaviji poletno, uz zajedničku pjesmu, vjeru u budućnost i nadu, stvarala i gradila čuda, Bosna i Hercegovina se na čudan način odlučila oduprijeti bilo kakvom napretku. Protiv sloge je počela raditi od prvog dana, pjesme uglavnom nisu bile pisane za hor već za soliste, a vjera u budućnost i nada se sistematski i morbidno ubija od kraja rata do danas.

Jugoslavija je iza 1945. postala veliki, moderan i primjeran socijalni i nacionalni projekat pa je doživjela značajan privredni rast i razvoj, a vodilo se računa da manje razvijene republike ostvare brži privredni rast.

I BiH je 1995. postala važan moderan međunarodni projekat, ali je on trebao korist donijeti prije svega strancima i stranim bankarima. Nažalost, nije bilo teško pretvoriti u svačiju koloniju jedan podijeljeni svijet koji radi protiv sebe i neprestano produbljuje vlastitu raspuklinu, očajnički prizivajući strance da mu pomognu. Zasad su oni dobro pomogli sebi.

Po svršetku Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji se posebno istakla omladina. Pruga Beograd-Zagreb obnavljala se danonoćno, a omladinska pruga Brčko-Banovići od 92 kilometra sagrađena je uglavnom mladim mišicama, tako nevidljivim ili sputanim iza 1995. godine.

Od aprila do novembra 1947. sagrađena je pruga Šamac-Sarajevo, duga 242 kilometra. Dvadeset i pet hiljada mladih je sa ove akcije otišlo na stručne kurseve u razne grane privrede, u kojima se jedan značajan dio i zaposlio.

Šest hiljada stranih omladinaca iz 42 zemlje učestvovali su u akcijama. Danas se mladi u Bosni i Hercegovini sve više odlučuju napustiti zemlju i tražiti posao vani.

Po ugledu na sovjetske petoljetke, aprila 1947. usvojen je ”Zakon o petogodišnjem planu razvitka narodne privrede Jugoslavije za period 1947-1951.” sa jasno određenim planovima. Planirao se porast industrijske proizvodnje za pet puta u odnosu na 1939. godinu, a poljoprivrede za jedan i po put.

Kad uveče krenete na počinak, male su šanse da će vam u snove doći scene kako neki ljudi sa žutim ili crvenim šljemovima grade autoputeve po prostranstvima Kine

Pet petogodišnjih planova smo propustili u BiH. Niko ne želi ništa planirati jer se planirano mora ostvariti. Lakše je krasti, uzimati kredite, lagati i trovati narod nego mu polagati račune za nerad, pustoš i pljačku.

Dizanje fabrika bio je nekad slatki izazov, a industrijalizacija je bila ozbiljno shvaćen imperativ. Od 1947. do 1974. industrijska proizvodnja rasla je u prosjeku oko 10 posto godišnje, a proizvodnja elektroenergije povećana je 34 puta.

Jugoslovenske fabrike koje su bile ponos države prodate su u BiH u vrijeme divlje i kriminalne privatizacije špekulantima za jednu marku ili neku drugu simboličnu cijenu. Nove gazde kupale su se u izobilju, a radnici skrhani nevjericom i gladi kupaju se u vlastitim suzama nemoći i tuge, gledajući kako ponovo umire jedan bolji svijet.

Dobrodošli u državu nepravde i bezakonja!

Zahvaljujući dinamičnom industrijskom razvitku čije su stope rasta u pojedinim etapama bile među najvećim u svijetu, sve do početka 60-ih godina osjećala se potreba za novom radnom snagom, na šta je uticao i ekstenzivni razvoj poljoprivrede.

U BiH se nije stimulisao razvoj pa se ekonomija svela na jeftin novac, zajmove i dugove gdje profitiraju pozajmljivači, a zemlja dobija status ekonomskog roba.

Jugoslovenske kompanije počele su osvajati svijet i vršiti kapitalne i skupe radove na više kontinenata, a na diplomatskom planu država je postala jedan od važnijih subjekata međunarodne spoljne politike.

Danas šačica kompanija iz BiH nastavlja u mnogo manjem obimu staru tradiciju, a na spoljnopolitičkom planu smo objekat bez ugleda i značaja.

U Jugoslaviji je KPJ bila garant nacionalne ravnopravnosti i harmonije, dok BiH nikad nije na vrhu imala nikakvu svemoćnu zajedničku spojnicu koja bi određivala ton i ritam. Sve je prepušteno jednonacionalnim partijama, tobože međusobno neprijateljskim.

Od svog osnivanja one predstavljaju udruženi zločinački poduhvat protiv države i ljudi. Tragedija zemlje se ogleda najviše u tome što ti isti ljudi redovno nagrađaju zločince za učinjeno zlo.

U obje zemlje nezadovoljstvo ustavnim pitanjima i rješenjima neprestano je tinjalo i nikad se nije razriješilo na zadovoljstvo svih. Srbiji nije bilo milo postojanje Vojvodine i Kosova, kao što Bosni i Hercegovini nije milo postojanje Republike Srpske.

Kad su krenule mučne rasprave o autonomnim pokrajinama, počeo je i suton Jugoslavije. U BiH se od 1995. godine svakodnevno raspravlja o potrebi postojanja Republike Srpske na dva potpuno suprotstavljena i nepomirljiva načina. To potpuno i fatalno truje odnose i atmosferu, ali savršeno pomaže i jednim i drugim da učvrste vlast, što je i smisao polemika.

Poslije Titove smrti Jugoslavija je praktično bankrotirala 1981-1982. godine jer više nije bila sposobna vraćati strane dugove. Odbačena je liberalno-demokratska alternativa, a kad je nacionalizam postao politički izraz socijalnog i svakog drugog nezadovoljstva zemlja se raspala.

Kao i Bosna i Hercegovina, socijalistička Jugoslavija je stvorena na okrvavljenom pepelu poslije žestokog bratoubilačkog rata. Nakon rata trebalo je izmiriti milione ljudi i usmjeriti ih k zajedničkom radu u opštu korist društva. Jugoslavija je, makar kratko, uspjela, BiH zasad još nije

Bosna i Hercegovina od 1995. do danas živi kao u vrijeme samrtnih godina Jugoslavije i nikako ne izlazi iz tog začaranog vrtloga i ropca. Kad bismo se barem mogli nekako vratiti u 1945. godinu, da ne živimo stalno u 1991. godini!

Objašnjenje zašto ukrug hodamo po ivici beznađa je vrlo jednostavno: Jugoslavija je vjerovala u snagu zajedništva pa se 1945. okrenula radu, razvoju, ekonomiji i budućnosti. Svaka žetva plodova rada i entuzijazma davala je novu snagu za nove pobjede. Bolne teme koje dijele ljude, a kojih je bilo na pretek, ostavljene su potpuno po strani. Kad su došle na dnevni red bilo je kasno.

U Bosni i Hercegovini kao da smo kolektivno hipnotisani pa se neprestano bavimo upravo bolnim i razjedinjujućim temama: ratom, zločinima, nacijom, religijom, ustavom, potrebom ukidanja Republike Srpske…

I pošto svako čuva, brani i obožava svoje nacionalno vodstvo, ono se bez velikih napora učvršćuje na vlasti, umjesto da je napusti kako bi ljudima konačno svanulo.

Bilans posljednjih 25 godina u Bosni i Hercegovini je porazan i tragičan. Još je tragičnije što ne izvlačimo pouku i što nije nemoguće da ćemo i u dolazećim godinama praviti temelje života u živom pijesku.

Naš put u ponor odvija se u skladu sa neumoljivim pravilima i logikom, jer slučaj odavno ne stanuje u Bosni i Hercegovini. Prokletstvo istorije na najgori način sustiže žitelje zemlje koju istorija i sudbina nisu nimalo štedjele, ali i zemlje koja na raskršćima istorije zna otići u pogrešnom pravcu.

Dodatna nevolja je što ona tvdoglavo ponavlja da je na dobrom putu i kad joj se dobronamjerno ukaže da to nimalo nije tačno.

Poželimo joj zato više pameti i bolje ljude.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• O Ukrajini će se uskoro govoriti kao o novoj Palestini
• Pretužno je da su glavni nosači zla u BiH isključivo mladi
• I ZAVNOBiH i Dayton mogu od BiH napraviti ozbiljnu zemlju
• Mat Ukrajini u dva poteza
• B-H izbori: dobili smo što smo tražili i zaslužili
• Nacija i antinacija kao profesija i veliki biznis
• Ilijada i Travnička hronika u Sarajevu
• U vezi Rezolucije Bundestaga o BiH: jedno moje ”hm”
• BiH je zemlja koja mnogo sanja, a živi nepodnošljivu javu
• Zašto je Charles de Gaulle i dalje opasan i nepoželjan?

» Svi tekstovi ovog autora