Edit Stein kao kolektivna snaga združenih anonimnih glasova

Jasminka Domaš, ”Izabrana – život Edith Stein”, Bet Israel -Litteris, Zagreb, 2017.

Pogovor je težak žanr jer mu je zadatak ukazati na razvoj ideja koje su dovele do nastanka knjige i nagovoriti čitatelje da nakon intenzivnog druženja sa živom materijom teksta, dok su još zaneseni štivom, nastave čitati, a samim time i promišljati onkraj zavodljive ljepote napisanog, kako bi u pročitanome prepoznali neke za njih važne, intimne povode i poticaje i potom se odvažili na jednu od najopasnijih pustolovina – onu koja istražuje dubine osobnog.

U tom smislu bilo bi poželjno izdvojiti linije razvoja građe u odnosu na dinamiku rasprave o temeljnim filozofskim (u ovom slučaju i teološkim) konceptima koji su u podlozi autoričina književno-esejističkog zahvata.

Dakako, to nije moguće učiniti a da prethodno ne osvijestimo specifične društveno-povijesne i kulturne okolnosti koje su dale ”sudbinski” okvir odabranoj temi, pa time omogućile i fikcionalni zahvat u biografsku građu u čijem je središtu život Edith Stein. Nadalje, potrebno se zapitati o kakvom je tekstu riječ i koji je točan omjer ”sastojaka” koje je suptilno, kao apotekarskom vagom odmjerila i zastupila Jasminka Domaš u knjizi pod naslovom ”Izabrana”.

Je li to biografija, kako bi sugerirala generička oznaka u podnaslovu knjige koja čitateljima obećaje da će doznati nešto (više) o životu Edith Stein?

Ako je riječ o životopisu, njega nije moguće čitati samo u jednom ključu: jer intelektualni životopis poznate filozofkinje u trenutku kad je njen pepeo zasniježio dvorištem koncentracijskog logora Auschwitz pomiješan s pepelom drugih žrtava nacističkog progona Židova počinje svjedočiti kolektivnu snagu združenih anonimnih glasova.

Je li to biografija, kako bi sugerirala generička oznaka u podnaslovu knjige koja čitateljima obećaje da će doznati nešto (više) o životu Edith Stein?

Kad i Edith pred duhovnim sestrama, bosonogim karmelićankama, kao pred nijemim svjedokinjama kaže svojoj biološkoj sestri: ”Hajdemo Rosa, idemo za naš narod”, tada je ona svjesna da je poistovjećena s drugim žrtvama i da kreće na put ”obezimenja” gdje će anonimnost njihova stradanja ipak svjedočiti na tribunalu povijesti u ime jednog čitavog naroda.

Kad bi bila riječ o hagiografiji, tada bi životopis redovnice Terezije Benedikte od Križa, koju je 1998. godine Ivan Pavao II. proglasio svetom, svjedočio u doslovnom i metafizičkom smislu put preko praga doma jedne u dom druge vjeroispovijesti.

Međutim, to ni u kojem slučaju ne može biti tradicionalni životopis svetice, pogotovo ne ”preobraćenice”, jer dinamika životnoga puta ”Izabrane” odražava profetsko-mistički odnos judaizma i kršćanstva.

Kao što zamjećuje Joseph Redfield Palmisano u knjizi koja se bavi značenjem empatije za židovsko-kršćanski dijalog i poveznicama između filozofskih promišljanja Abrahama Joshue Heschela i Edith Stein, upravo ”profetsko-mistički” odnos između vjera pokazuje se od velike važnosti za suvremeni međureligijski dijalog (usp. Palmisano 2012:3).

Iz tih premisa sagledana, knjiga Jasminke Domaš otkriva svoj skriveni transrodni ”genus”: ta vješto pisana proza koja se odijeva u ruho prividne lakoće i jednostavnosti svoje književno-rodno utemeljenje gradi na klizištu između granica i ostvaruje se po dekonstrukcijskom ”zakonu žanra” gdje – deridijanski rečeno – odrednice jednoga žanra uvijek već pripadaju onomu drugome i na taj ga način kontaminiraju.

”Izabrana” je književno djelo i ostvaruje svoje najveće umjetničke uzlete kada dovodi čitatelje u nedoumicu, kad ih tjera da u toku čitanja propituju kanonizirano navodeći ih da čitaju u tradiciji već dobro poznat oblik filozofsko-teološkog dijaloga te da aktiviraju mehanizme uživljavanja primjerene književnosti.

Tako je, na primjer, osobito dojmljiva gradnja atmosfere u ”prizoru” kad Edith odlazi u posjet obitelji gdje je čeka majka Auguste kojoj treba priznati ono što već cijela obitelj zna:da je promijenila vjeru. Razgovor majke i kćeri je intimna salonska scena s tragičnim nabojem nepomirljivih obiteljskih razilaženja u stavovima, ali jednako tako i alegorijski pokušaj skiciranja težine međureligijskog dijaloga u kojem se vjersko razmimoilaženje pokriva metaforom odlaska iz doma.

Ocrtati vremenski dijagram Edithine ”konverzije” kao prelaska preko praga obiteljskog doma nije tako jednostavno kako bi se na prvi pogled moglo zamisliti, jer se i ne radi o uobičajenom izlasku iz jednog da bi se zakoračilo u drugo.

Možda bi bilo najprimjerenije pristupiti tome problemu kao konceptu perpetuiranog ostanka – kroz napuštanje – pri čemu je dinamika konverzije zapravo dinamika pasivne sinteze gdje se Edithine karakterne osobine (a samim time i etičnost njenih odluka) ulančavaju na način da jedno ”sada” naizgled slijedi iza drugog ”sada” u složenom međudjelovanju ”retencijske prošlosti i protencijske budućnosti”.

Knjiga Jasminke Domaš otkriva svoj skriveni transrodni ”genus”: ta vješto pisana proza koja se odijeva u ruho prividne lakoće i jednostavnosti svoje književno-rodno utemeljenje gradi na klizištu između granica i ostvaruje se po dekonstrukcijskom ”zakonu žanra” gdje – deridijanski rečeno – odrednice jednoga žanra uvijek već pripadaju onomu drugome i na taj ga način kontaminiraju

Zapravo tu nije riječ o fiksnim i uzajamno odijeljenim biografskim točkama, o fazama koje bi se mogle doseći i potom napustiti, nego o vibrantnom temporalnom polju u kojem se čitav život Edith Stein ostvaruje kao praktična intencionalnost usmjerena prema drugima – odgovorna i etična.

Fenomenološki, Husserlovom filozofijom potaknuta koncepcija Edithina života utemeljena je na kontinuitetu prošlog, sadašnjeg i budućeg. Takva svijest o vremenu otvara mogućnost da se predmete iskuša u njihovoj specifičnoj, jedinstvenoj zornoj datosti. Ipak, mudroslovlje Edith Stein, izgrađeno na fenomenološkome postamentu Husserlove filozofije, razvija svoje vlastite, samosvojne teze, i to već u doktorskome radu koji govori ”O problemu empatije”, a tiskan je 1917. godine.

Psihofizička jedinka, prema Edith Stein, konstituirana je sviješću istodobno kao ”življeno tijelo” ( Leib) – kao ono ”tijelo koje smo” i koje osjeća iznutra, ali i kao fizičko tijelo (Körper) koje može biti percipirano izvana.

Osjeti su stvarne sastavnice svijesti: ne mogu biti jasno razlučeni jedan od drugoga, ne izviru iz čistoga ”ja” i nikad ne preuzimaju cogito-oblik, odnosno nisu sami sebe svjesni. Prostorno su locirani negdje na razdaljini od ”ja” i te lokacije osjeta porazmještene su u življenome tijelu.

S druge strane, čisto ”ja” ne može biti locirano, ali sve što možemo osjetiti u odnosu na naše tijelo i na ono što ga okružuje dano je tako da se čini da ne postoji razmak između osjeta i čistoga ”ja” kao ”nulte točke orijentacije”.

Stein ukazuje na razliku između prostora življenog tijela (Leib), čija je nulta točka orijentacije ”ja”, i vanjskog prostora, čija je nulta točka življenja tijelo, a zaključuje da, premda su osjeti locirani u življenom tijelu, vanjski podražaj ne može stupiti u kontakt s ”ja” nego samo s fizičkim tijelom (Körper).

U trećem poglavlju rada ”O problemu empatije” koje se bavi tvorbom psihofizičke individue, gdje je posebno je zanimljiv odjeljak posvećen ”tranziciji u strano”, gdje je ”strana slika svijeta modifikacija naše vlastite slike svijeta”,  pri čemu je empatijsko suosjećanje preduvjet mogućnosti konstituiranja naše osobnosti, a uspostava zbiljskog vanjskog svijeta ostvaruje se intersubjektivnim iskustvom (usp. Stein (1917.) 1989:38-88).

Ukratko, nameće se zaključak da je odabir fenomenološkoga filozofskog pristupa usmjerio Edith Stein prema njenom budućem ”poslanju” kao duhovnom pozivu svjedočenja mogućnosti otjelovljavanja empatije.

Tijelo mučenice – u kršćanskom smislu shvaćeno kao tijelo svetice – naknadno se može opisati kao ”oživotvorena empatija”. Poslije smrti življenog tijela ”Izabrane” i smrti njenog mučeničkog fizičkog tijela ostvaruje se s jedne strane filozofski cilj kao radikalno provedena praksa promišljanja, a s druge strane može se tvrditi da se ostvaruje naum Više instance dajući povod nastavku dijaloga između vjera.

U okolnostima u kojima je postalo jasno da se više nije moguće osloboditi iz ”zamke rata” Edith Stein kao židovska filozofkinja i katolička redovnica nastoji ponuditi javnosti primjer svojeg osobnog iskustva življenja empatije.

U autobiografskom djelu pod naslovom ”Život u jednoj židovskoj obitelji” izvlači na površinu sjećanja i prizore iz vlastita djetinjstva i čista i otvorena srca, s edukativnom namjerom, nudi ih svojim čitateljima nadajući se da će u njima potaknuti promjenu slike svijeta.

Pretpostavka kojom se nepokolebljivo vodila u svojim postupcima Edith Stein i koju je svojim životom oprimjerila utemeljena je na tezi da svaki pojedinac može pripadati različitim zajednicama i da može davati i primati od svake a da ne iscrpi svoju životnu energiju. Životna snaga pojedinačnog bića pritom pridonosi oblikovanju zajednice, ali tu zajednicu smije se procjenjivati jedino vraćanjem na doprinos pojedinca.

Ukratko, nameće se zaključak da je odabir fenomenološkoga filozofskog pristupa usmjerio Edith Stein prema njenom budućem ”poslanju” kao duhovnom pozivu svjedočenja mogućnosti otjelovljavanja empatije

Otvorenost za druge konstituira se odnosom prema sebi, a težina Drugoga odmjerava se u ”najdubljoj točci”, u lokaciji svijesti gdje ”ja” donosi odluke o svojim činovima i pretvara to mjesto u ”mjesto slobode”.

Mogli bismo reći da je to bilo ujedno i mjesto Edithine konverzije, ali samo ukoliko tu konverziju ne protumačimo kao konkretno preobraćenje iz jedne vjere u drugu vjeru, nego kao transformaciju perspektive vezanu uz pogled iz ”mračnog kuta duše” za koji Jasminka Domaš kaže da se u Talmudu spominje na čak četrdeset i šest mjesta kad je riječ o pojmu stranca.

Zamjena pozicije promatrača i promatranog povlači za sobom promjenu slike svijeta.

Ta promjena je progresivno susretanje s nepoznatim koje može utjecati na zajednicu, ali samo kao individualni primjer, kao intimni događaj pathosa življenog tijela u kojem se iskazuje Heschelov argument da u dinamizmu odnosa čovjeka i Boga Bog ne stoji izvan domašaja ljudske patnje.

U knjizi ”Proroci” Joshua Heschel spominje Edith Stein posredno je citirajući preko Maxa Schelera. Heschel prenosi navod koji glasi: Ja nisam ”jedno s akrobatom; ja sam samo s njim” i posredništvom Edith Stein dolazi do definicije pojma unyo sympathetica kao usklađivanja ljudske privatnosti i božanske brige. Heschel piše: ”Pojedinac se ne osjeća združenim s božanskim Bićem, nego emocionalno poistovjećenim s božanskim pathosom. Jedinstvo u svijesti, jedinstvo volje i iskustva, osobe i inspiracije dobro izražava samu bit proročkog duha” (Heschel, 1962:409).

Navod kojim se poslužio Heschel, a prije njega Max Scheler u knjizi ”Bića i oblici simpatije”, objavljenoj 1928. godine, dio je poglavlja iz disertacije Edith Stein u dijelu u kojem se kritički osvrće na Lippsa govoreći o empatiji i osjećaju jedinstva (Stein, 1917., 1989:16).

I Scheler i prethodno Stein kritiziraju Lippsov pojam ”estetske empatije” za koji Lipps pronalazi primjer iz cirkusa opisujući potpuno uranjanje promatrača u akrobata, identifikaciju gledatelja s izvođačem koju karakterizira unutartjelesna reprodukcija akrobatovih pokreta.

Danas neuroznanstvena istraživanja potvrđuju ove Lippsove intuitivno dobivene zaključke, ali Scheler – opet posredništvom Stein – misli da te kolerirane ”motorne impulse”, čije postojanje niječe, izvodi fikcionalno ”ja” koje ostaje kao fenomen odvojen od individualnoga ”ja”, pri čemu se pažnja pasivno fiksira na fikcionalno ”ja”, a time i na akrobata (usp. Scheler 1928., 2008:18).

”Izabrana” je književno djelo i ostvaruje svoje najveće umjetničke uzlete kada dovodi čitatelje u nedoumicu, kad ih tjera da u toku čitanja propituju kanonizirano navodeći ih da čitaju u tradiciji već dobro poznat oblik filozofsko-teološkog dijaloga te da aktiviraju mehanizme uživljavanja primjerene književnosti

Fikcionalno ”ja” raduje se poistovjećivanju i kad bismo ga umnožili i podigli na razinu zajednice, pokazalo bi se da je fikcionalno uigravanje u kolektivni identitet opasnost za svaki kolektiv.

Na osobnom nivou postaje predmetom uvida (ali i na razini na kojoj se zajednica procjenjuje vaganjem etičkog odabira pojedinca) ”mi” postaje predmetom empatijskog uživljavanja, ali – reći će Edith Stein – ne kroz osjećaj jedinstva, nego kroz iskustvo drugih.

Takvo iskustvo drugih (i konverzija na drugu vjeru kao odmjeravanje iskustva) dobiva kontrapunkt u odvažnoj mirnoći polaska na put stradanja koje je ujedno put svjedočenja pojedinca ”za svoj narod”.

Proročki duh Edith Stein ne žudi poistovjećenju s božanskom instancijom, nego putem emocionalnog jedinstva s uzvišenim pathosom pronalazi svoj korijen u nebu. O toj ukorijenjenosti na književno dojmljiv način govori ”Izabrana” Jasminke Domaš.