Jedna je hrvatska diplomatkinja – zove se Elizabeta Mađarević, prva tajnica u hrvatskoj ambasadi u Berlinu – razotkrila, nehotice, stanje duha u Hrvatskoj. Na svojem je blogu propagirala hrvatske ljepote i čistoću hrvatske rase, ”bijela lica” i odsustvo migranata, dakle rasno čisto društvo koje je spremno dočekati baš takve goste iz Njemačke.
Kako je moguće, pitanje je sad, da se jedna subalterna diplomatska službenica usudila tako nešto napisati i objaviti – jer iznošenje stavova na društvenim mrežama jednako je objavljivanju u javnosti – iako je kao diplomirana politologinja morala znati što je to rasizam i bjelački suprematizam.
Odgovor je, nažalost, porazan, ali ne samo za nju – nego za sredinu iz koje je potekla, za stanje duha u zemlji, za razotkrivanje političkog mainstreama, diktature jednoumlja u nacionalističkoj orkestraciji i za ponašanje postkomunističkih ”ketmana”, individua koje javno zastupaju demokratske, liberalne principe, ali ostaju visceralno odani nacionalističkim, rasističkim i, u krajnjoj liniji, fašističkim vrijednostima i principima.
Jedna je hrvatska diplomatkinja razotkrila, nehotice, stanje duha u Hrvatskoj: na svojem je blogu propagirala hrvatske ljepote i čistoću hrvatske rase, ”bijela lica” i odsustvo migranata, dakle rasno čisto društvo koje je spremno dočekati baš takve goste iz Njemačke
Česlav Miloš je pisao o komunističkim ketmanima, ideolozima koji znaju da je ono što propovijedaju krivo i loše, ali baš zato, da sakriju ono što doista misle, postaju gorljivi zagovornici totalitarne ideologije.
Mislili smo da je s ketmanima gotovo s padom komunizma i da se idejna borba sada vodi demokratskim dijalogom. Ali to je bila samo iluzija.
Suvremeni ketmani, rođeni iz pepela komunističkog poretka, ostaju ketmani i odgajaju nove ketmane, koji se pokrivaju ideološkim plaštem liberalne demokracije, da bi njihova prava priroda došla na vidjelo tek u nekom incidentu, kao što se to dogodilo Elizabeti Mađarević.
Da bi ispala revna i odana vrijednostima svojih šefova – a svaki ketman zna da njegovi pretpostavljeni također skrivaju svoju pravu prirodu i da svi glume likove koji se javno deklariraju kao demokrati, ali – zagrebi malo ispod kože hrvatskog demokrate (kako je govorio Lenjin za sovjetske komuniste) – i otkrit ćeš velikohrvatskog nacionalista, rasista i, na kraju, i fašista hrvatskog tipa s pozdravom ZDS i neobuzdanom željom da svoju zemlju oslobodi od Srba, Cigana, homoseksualaca, emigranata, ateista i smutljivaca svake vrste koji zagađuju zdrav narodni organizam.
Dakle, Elizabeta Mađarević nije napravila ništa drugo do iznošenjem svojih rasističkih stavova podilazila mainstreamu, jednoumlju koje sada ne djeluje otvoreno kao nekada u komunističkom režimu, već se bazira na ketmanovskoj taktici: svi se zaklinjemo u liberalnu demokraciju, a zapravo priželjkujemo totalitarno, fašističko ili teokratsko društvo u kojem neće biti mjesta za ”drugačije”.
Elizabeta Mađarević je samo bila previše revna jer ono što je pisala jamačno se sviđalo i njenim šefovima, inače to ne bi ni radila. A znala je da se to moralo svidjeti ne samo jednom dijelu hrvatskih emigranata koji žive u Njemačkoj već i mainstream političarima u zemlji, koji su na vlasti i u čije se licemjerje može svatko uvjeriti jednostavnom štih probom, od upita o umjesnosti pozdrava ZDS do otvorene revizije i manipulacije povijesti i suvremenosti u kojoj živimo.
Naravno, kada je to razotkriveno, ne preostaje ništa drugo nego to negirati, jer ipak i naši ketmani na vlasti znaju da je njihovo ”srce i duša” u raskoraku s načelima suvremene Europe i njene političke tvorbe, Europske unije, u koju se zaklinju i od koje očekuju manu s neba.
Kako je moguće, pitanje je sad, da se jedna subalterna diplomatska službenica usudila tako nešto napisati i objaviti – jer iznošenje stavova na društvenim mrežama jednako je objavljivanju u javnosti – iako je kao diplomirana politologinja morala znati što je to rasizam i bjelački suprematizam
Stoga je pokrenut mehanizam da se slučaj svede na osobnu odgovornost, na počinjenu ”pogrešku”, isto kao što predsjednica Republike smatra da je ustaški poglavnik Ante Pavelić počinio ”pogreške” u svojoj političkoj karijeri, umjesto da osudi, bez ”ako” i ”ali”, ustaški režim i sve njegove sadašnje poklonike u institucijama vlasti, religije, u sportu i masmedijima.
To što se sada pojavio slučaj diplomatkinje Elizabete Mađarević samo je vrh ledenog brijega. Tako i bivši ministar Lovro Kuščević pravda Pavelićevu fotografiju u svojoj kući za iznajmljivanje turistima kao zabunu, jer da je riječ o njegovom djedu ili pradjedu, što on zna, a koji ima samo jednu manu – da prokleto sliči poglavniku NDH.
Zato je i trebalo vremena da se osudi djelovanje ove diplomatkinje u usponu njezine karijere.
Ali zato se svojevremeno to isto Ministarstvo vanjskih poslova obrušilo, vrlo efikasno i bez oklijevanja, na jednu drugu, također mladu diplomatkinju koja je tamo negdje oko 2010. u hrvatskoj diplomatskoj misiji pri Svetoj Stolici nesmotreno jednoj prijateljici, novinarki, povjerila notornu činjenicu – da su stanarine u Rimu nerealno visoke.
Novinarka je to objavila u jednom visokotiražnom ženskom časopisu i represivni mehanizam Ministarstva vanjskih poslova odmah se pokrenuo: diplomatkinja je smjesta opozvana i vraćena u zemlju, iako nije ništa loše govorila o zemlji u kojoj je bila akreditirana – Svetoj Stolici -, već se ta njena konstatacija koja ”vrijeđa zemlju primateljicu”, kako je pisalo u dispozitivu odluke o opozivu i razrješenju, zapravo odnosila na Talijansku Republiku, zemlju susjednu Svetoj Stolici.
No ova mlada diplomatkinja – nećemo joj spominjati ime iz obzira prema njoj, jer ona još uvijek radi u toj kući – nije se pomirila s tom arbitrarnom ocjenom, već je pokrenula sudski postupak protiv Ministarstva zbog neopravdanog šikaniranja.
I, začudo, uspjela je i sudskim putem je morala biti vraćena na posao. Ne, doduše, u hrvatsku misiju pri Svetoj Stolici, jer je to mjesto već bilo popunjeno, već u hrvatskoj diplomatskoj misiji baš u onoj zemlji koju je navodno uvrijedila svojom ocjenom o nerealnim stanarinama – dakle u Italiju.
Odgovor je, nažalost, porazan, ali ne samo za nju – nego za sredinu iz koje je potekla, za stanje duha u zemlji, za razotkrivanje političkog mainstreama, diktature jednoumlja u nacionalističkoj orkestraciji i za ponašanje postkomunističkih ”ketmana”, individua koji javno zastupaju demokratske, liberalne principe, ali ostaju visceralno odani nacionalističkim, rasističkim i, u krajnjoj liniji, fašističkim vrijednostima i principima
Tada je Ministarstvo promptno reagiralo – doduše, poslije je otkriveno da je iza toga stajao suptilni naum da se oslobodi mjesto u hrvatskoj misiji pri Svetoj Stolici za suprugu jednog diplomata koji je trebao postati ambasador u Rimu, a pošto mu je i žena diplomatkinja, a muž i žena ne smiju raditi u istom diplomatskom predstavništvu, na taj način je to pravilo lukavo zaobiđeno.
Jedino što tadašnji vrh Ministarstva nije računao s tvrdoglavošću mlade diplomatkinje koja je trebala biti žrtveni jarac za oslobađanje radnog mjesta za suprugu budućeg ambasadora.
A onda je stvar postala bespredmetna kada je predsjednik Republike Ivo Josipović odbio prijedlog da baš taj diplomat otiđe za ambasadora u Rim.
Doduše, rečeni diplomat se skrasio u jednom drugom diplomatskom predstavništvu u trećoj zemlji, gdje, gle čuda, postoje dva hrvatska diplomatska predstavništva, pa je supruga mogla biti zbrinuta poslom u drugoj misiji u istoj zemlji, doduše ne baš u vječnom gradu, ali ipak značajnoj prijestolnici.
Evo, to je jedan primjer kada je Ministarstvo reagiralo brzo, dok je u slučaju Elizabete Mađarević trebalo nekoliko godina da se razotkrije njeno dodvoravanje nacionalističkom i rasističkom jednoumlju.
I time nanese neprocjenjiva šteta imidžu Hrvatske, koji je ionako u toj istoj Europi kojoj pripadamo, ketmanovski, i inače na prilično niskim granama.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Hrvatski patriotizam Zorana Milanovića
- Revizionizam i negacionizam u Italiji i hrvatski povijesni nehaj
- Imovina kao mjerilo sposobnosti hrvatskih političara
- Kako vjerovati političarima?
- Kako da Milanović vrati dignitet predsjedniku Republike
- Budućeg predsjednika birati u parlamentu ili ne?
- Raspad klijentelističko-koruptivne Hrvatske
- Izbori koji nisu ni slobodni, niti pošteni
- Sraz građanske i podaničke Hrvatske
- Kandidati za predsjednika teže diktatorskim ovlastima
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.