”Aja Sofija ne pripada samo onima koji imaju vlasništvo nad spomenikom, već također cijelom ljudskom rodu, stoga turski narod ima odgovornost da istakne ovu univerzalnost ovog spomenika.” (Ekumenski patrijarh Bartolomej I.)
Crkva svete Sofije u Konstantinopolu/Carigradu/Istanbulu je remek-djelo bizantske arhitekture koju je dao izgraditi car Justinijan koji je, prema jednoj predaji, imao viziju monumentalne građevine ”koje nije bilo od Adamovog vremena niti će je ikada biti”.
Crkva je posvećena 27. prosinca 537. godine. U svom govoru tom prigodom Justinijan je navodno ushićeno izjavio: ”Salamone, prevazišao sam te!” ponosan što je izgradio veličanstvenu baziliku koja je arhitektonskim savršenstvom, veličinom i ljepotom nadmašila židovski hram u Jeruzalemu, koji je Salamon dao izgraditi na mjestu na kojem se danas nalazi poznata džamija Al Aksa.
Izgradnja Aja Sofije je započela 532. godine uz angažman najboljih stručnjaka tog vremena. Radovima su rukovodili Artemije iz Trala, matematičar, arhitekt i graditelj te Izidor iz Mileta, glasoviti profesor geometrije. Pod njihovim nadzorom je radilo 100 pažljivo izabranih majstora i 10.000 radnika.
Najkvalitetniji građevinski materijal je dopreman iz svih dijelova Bizantskog Carstva, a posao je dovršen u rekordnom roku za manje od šest godina. S obzirom na monumentalnost i složenost gradnje, to se smatralo čudom pa je jedan suvremenik napisao da je to bilo moguće samo zahvaljujući ”Božjoj milosti i uz pomoć anđela”.
Anđeli ju nisu uspjeli sačuvati kada se 558. godine uslijed potresa urušila glavna kupola. Najpoznatiji bizantski graditelj 6. stoljeća Izidor Mlađi je izgradio novu, sedam metara višu glavnu kupolu kojoj se svijet nije prestao diviti sve do danas.
”Odluku o poništavanju statusa muzeja i vraćanju statusa džamije Aja Sofiji u Istanbulu, smatramo višestruko spornom. Smatramo da se ovaj čin ne može opravdati historijskim razlozima i potrebama muslimana, da je simbolički kontraproduktivan i da je civilizacijski štetan” (Enes Karić i Hilmo Neimarlija)
Aja Sofija (izvorno: Hagia Sophia) predstavlja sve do danas jedno od nasmjelijih arhitektonskih otvarenja, stoljećima je bila uzor bizantskom crkvenom graditeljstvu, a snažno je utjecala i na osmanlijsko graditeljstvo. Stručnjaci drže da njezin unikatno osmišljen prostor i raskošna unutrašnjost predstavljaju ”najvrednije ostvarenje bizantske arhitekture i s njom povezane dekorativne umjetnosti”.
Međunarodno proslavljeni arhitekt i teoretičar arhitekture svjetskog glasa Ranko Radović (vidi nagradu koja nosi njegovo ime) je u svojoj čuvenoj ”Antologiji kuća” potkraj 20. stoljeća na vrlo kreativan i produhovljen način pokušao odgonetnuti tajnu Svete Sofije. Radović piše:
”Veličina i sloboda, neka mirna razigranost unutrašnjosti Svete Sofije potpuno su u službi velikih religijskih ideja i uvjerenja: krov, kupola, nebo – ne stoje na osloncima ovozemaljskim i na konstrukciji nego je obrnuto – kao da je sve došlo s visina i s neba. Vjekovna tema i obsesija arhitekture i arhitekata – silna težina kuće i njenih materijala na ovoj građevini kao da je prvi put – zaboravljena i nestala”.
Hagia Sophia je osam stoljeća bila duhovno središte istočnog kršćanstva. Ona je čuvarica mnogih značajnih tragova Bizantskog Carstva, od njegova početka do kraja. Za pravoslavne kršćane ona ima jednako značenje kao što za katolike ima crkva sv. Petra u Rimu.
U crkvi su se odigrali mnogi događaji od velike važnosti za kršćanstvo i svijet, između ostalog i tri (zapravo četiri) crkvena koncila na kojima su pobijane ranokršćanske zablude i jasnije definirane doktrine koje su ušle u klasičnu povijest kršćanske ortodoksije.
Najpresudniji je bio događaj iz lipnja 1054. godine kada je papin izaslanik na oltaru crkve izopćio carigradskog patrijarha Mihaila i njegove istomišljenike. Četiri dana kasnije patrijarh je uzvratio istom mjerom te se tako pod krovom Svete Sofije kršćanstvo rascijepilo na istočno (pravoslavno) i zapadno (katoličko).
U ovom kratkom panoramskom povijesnom pregledu ne smijemo ispustiti i tužnu godinu 1204. kada su u Četvrtom križarskom ratu u pohodu na Carigrad zapadne (katoličke!) križarske bande neopisivim nasiljem, silovanjima i pljačkama stanovnika (koji su bili kršćani), crkve i grada toliko oslabile Bizant da su Turci kasnije lakše prodrli u Europu.
Osmanski vladar sultan Mehmed II. je 29. svibnja 1453. godine osvojio Carigrad, a samo dva dana kasnije Osmanlije pretvaraju najvažniju crkvu istočnog kršćanstva u džamiju te joj izvana dograđuju minarete, a u unutrašnjosti izvode znatne preinake.
Nakon raspada Osmanskog Carstva osnivač moderne turske države, legendarni vizionar Mustafa Kemal Ataturk, 1934. godine pokreće proces sekularizacije te unutar tog programa izdaje dekret kojim se crkva/džamija pretvara u muzej. On istovremeno ukida najviše vjerske i političke institucije islama, kalifat i sultanat te posvemašnjim distanciranjem od islama državu utemeljuje kao suvremenu demokratsku republiku.
Poslije pretvaranja u muzej u zgradi su otkriveni i restaurirani mnogi mozaici i arheološki ostaci starije Konstantinove bazilike te je time obogaćena njegova kršćanska baština.
Kemal Ataturk je tim potezom posebno naglasio svoj program sekularizacije Turske u čija temeljna opredjeljenja spada i odijeljenost religije od države. Hagia Sophia od onda postaje simbol za suživot različitih religija u miru. Odgovarajući strateškom geografskom položaju Istanbula muzej Svete Sofije je shvaćen i prihvaćen kao značajan most između Istoka i Zapada.
Hagia Sophia je od 1985. godine na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine te je zbog svoje arhitekture i povijesti najpopularniji muzej Turske koji privlači najviše turista. Samo u prošloj godini imao je više od 3,7 milijuna posjetilaca iz cijeloga svijeta.
Predsjednik Recep Erdogan je od samog dolaska na vlast (od 2003. do 2014. bio je premijer) sustavno pristupio reislamizaciji, što znači desekularizaciji (dekemalizaciji) turske države.
Uz podršku radikalnih nacionalista i konzervativnih islamista, uglavnom osmano-nostalgičara, on je Aja Sofiju (uz formalnu sudsku podršku) prošloga tjedna proglasio džamijom te ju tako vratio u ruke pobožnih muslimana kao njihovu bogomolju.
”Aja Sofija ne pripada samo onima koji imaju vlasništvo nad spomenikom, već također cijelom ljudskom rodu, stoga turski narod ima odgovornost da istakne ovu univerzalnost ovog spomenika.” (Ekumenski patrijarh Bartolomej I.)
To je nesumnjivo potez revanšističkog religijskog nacionalizma koji Tursku dodatno distancira od Europe i proširuje jaz između Istoka i Zapada.
Međunarodno ambiciozni Erdogan se posljednjih godina pokušava pozicionirati kao zaštitnik muslimana na Bliskom istoku, u centralnoj Aziji, na sjeveru Afrike pa čak i na Balkanu. Međunarodna zajednica bi se morala ozbiljno zabrinuti što je nakon pretvorbe crkve/muzeja u džamiju najavio i enigmatično-zastrašujuću namjeru ”oslobađanja” džamije Al Akse u Jeruzalemu. Što god to značilo!?
Nobelovac Orhan Pamuk, najpoznatiji turski pisac i konzistentan kritičar Erdoganove dekemalizacije Turske rekao je ovih dana kako ”Turska nakon ovoga više nije sekularna država” te kako Erdoganov religijski nacionalizam vraća Tursku šest stoljeća unazad.
Posljednjih tjedana smo čuli bezbroj izraza žaljenja u najblažoj formi, ali i oštrih protesta i upozorenja iz Washingtona, Brisela i Moskve, kao i od vodećih ekumenskih asocijacija i kršćanskih denominacija, koji su upućeni Erdoganu u nadi da neće ići do kraja u najavljenoj namjeri pretvaranja bivše crkve u džamiju.
Sve uzalud: Erdogan je usprkos svima i svemu postupio suverenistički u stilu otvorene provokacije civiliziranom svijetu.
Zaključimo izjavom Enesa Karića i Hilma Neimarlije, visoko cijenjenih sarajevskih teologa, profesora na Islamskom teološkom fakultetu, koji su neki dan u osvrtu objavljenom u Oslobođenju, ustvrdili:
”Odluku o poništavanju statusa muzeja i vraćanju statusa džamije Aja Sofiji u Istanbulu, smatramo višestruko spornom. Smatramo da se ovaj čin ne može opravdati historijskim razlozima i potrebama muslimana, da je simbolički kontraproduktivan i da je civilizacijski štetan.”
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Okreću li Nijemci leđa Bogu zbog (ne)vjere ili poreza?
- Zašto vjerujem u Boga? U što ja točno vjerujem?
- Što bi Martin Luther King učinio?
- Od američkog sna do američke noćne more
- Zašto je NATO bombardirao Beograd?
- Najvelikodušniji filantrop svijeta, Bill Gates, nije Antikrist
- Sjećanje na metz veghem ”prvi genocid dvadesetoga stoljeća”
- Žene kao (ne)pouzdani svjedoci Uskrs(nuć)a?
- Covid-19 kao duhovna poruka i ”veliki korektor”
- Treba izbjeći pogoršanje stvari i masovnu histeriju
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.