Mirko Mlakar
Na susretu s članovima Papinskoga instituta za vanjske misije (PIME), upriličenom povodom 150. obljetnice revije Mondo e Missione (Svijet i misije), papa Franjo govorio je o geografskim i egzistencijalnim periferijama te o ratovima o kojima se gotovo uopće ne govori, prije neki dan izvijestio je portal Vatican News. (OVDJE i OVDJE).
U svijetu obilježenom brojnim ranama – i s previše sukoba koje mediji gotovo ili potpuno ignoriraju – razlog koji potiče na ostvarivanje glasila poput Mondo e Missione jest biti glas onih bez glasa, upozna(va)ti s ljepotom i bogatstvom razlika, kao i s izopačenostima, nepravdama i nejednakostima, te svima reći da je bolji svijet moguć, kada pružamo ruku svakom bratu i sestri, rekao je Papa na audijenciji.
Podsjećajući na povijest revije (koja se do 1969. zvala Le Missioni Cattoliche), istaknuo je aktualnost te misionarske inicijative koja promiče Crkvu koja izlazi (Chiesa in uscita – Crkva odlazeća ad gentes) te je dometnuo da ”kad izlaziš, ostaješ mlad, ako samo sjediš, ako ne izlaziš, vrlo brzo ostariš”.
I danas su reportaže i izravna svjedočanstva najkarakterističnije obilježje revije koja izvještava s mjesta i situacija o kojima malo tko govori – o geografskim i egzistencijalnim periferijama. U svijetu u kojemu je komunikacija naizgled skratila udaljenosti, te su periferije i dalje potisnute na rub, uz umnožavanje ideoloških granica, istaknuo je rimski biskup.
Prema Papinim riječima, Mondo e Missione samo je jedan od načina kojim se PIME stavlja ”na stranu onih koji nemaju pravo govoriti ili ih se ne čuje, na stranu najsiromašnijih, potlačenih manjina, žrtava zaboravljenih ratova”, te svih onih koji rade odozdo, tiho i ustrajno, kako bi izgradili svijet prožet solidarnošću i pomirenjem.
”Danas smo svi zabrinuti, i dobro je da je tako, zbog rata ovdje u Europi, pred vratima Europe i u Europi, ali ratova ima već godinama”: više od deset godina u Siriji, Jemenu, Mjanmaru, Africi… ”Na njih se ne misli jer nisu iz kulturne Europe”, a ”zaboravljeni su ratovi grijeh, grijeh je tako ih zaboraviti”, rekao je Franjo.
Mondo e Missione obilježen je i zadaćom podsjećanja kršćanskih zajednica na to da ”gledaju li samo sebe, gubeći hrabrost izići i svima donijeti Isusovu riječ, na kraju izumiru”.
Odnosno, zadaća je ”pokazati kako nam se evanđelje, u susretu s različitim narodima i kulturama, ponovno predaje svakoga dana u svojoj novosti i svježini”, a i ”uspostavlja (se) dijalog i prijateljstvo s onima koji ispovijedaju druge vjere, prepoznajući se kao djeca jednoga Oca. Jer stvarnost se bolje vidi s periferije”, smatra Papa.
Često se misionarima na periferijama dogodilo da otkriju da je Duh Sveti tamo stigao prije njih i stoga postaje važno ”dati glas mladim i rastućim Crkvama”, zajednicama koje danas izražavaju nove i obećavajuće dinamike, poslušne Duhu, zaključio je papa Franjo.
Njegove riječi, među ostalim, navode i na propitivanja kada su i koliko Katolička Crkva i druge vjerske zajednice doista ”glas onih bez glasa”, a koliko su i kada duhovni trbuhozborci ili odjeci svojih državnih i drugih moćnika, primjerice, mecena.
Osim toga, geografska periferija zacijelo itekako gleda u tzv. Stari kontinent i u njegov odnos prema ratu koji se sad vodi na istočnom rubu kontinenta koji još uvijek nije (u potpunosti) izgubio poziciju središnjeg, barem u kulturno-civilizacijskom smislu. Uostalom, nije li kršćanstvo povijesno mediteransko-europsko čedo, prvi susjed još dviju objavljenih (monoteističkih) religija: židovstva i islama?
Dakako, u golemim planetarnim područjima, koja su u europocentričnim projekcijama periferijska, europske prakse nisu prva i posljednja misao. Ali, ako je i u Europi – cjelini iz koje su u prošlom stoljeću bila zapaljena dva interkontinentalna, svjetska klanja – rat tolerirani način rješavanja konflik(a)ta, zašto tako i dalje ne bi postupali i oni koji nemaju toliko (međunarodnopravno) sređene odnose i navodno manire civilizirane, civilizatorske čak?
Kako će se razriješiti sukob na europskom tlu mogao bi biti ako ne orijentir, a ono opravdanje, ne samo za, primjerice, Kinu kao novu supersilu, nego i za ponašanje desetaka država i stotine naroda Afrike, Južne Amerike i Azije, sve s njihovim rastućim crkvama.
Europa nije ”zaboravila” na ratne metode, teško će i periferija, ostatak ekumene. A to je dodatni razlog da stari i mladi oglašavaju, tj. u svijet izlaze s riječima i djelima o tome kako je drugačiji svijet potreban i moguć, zapravo nužan u uvjetima kad nije sigurno da će i mladi ili zreli doživjeti starost.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ukrajina: Pomicanje Božića i promicanje zabrana
- U potrazi za pravoslavnim Titom, Naserom i Nehruom
- Sinod SPC-a ”kanonizira” Milorada Vučelića
- Srpski patrijarh i Crnogorci zavolješe se javno?