Prošlog četvrtka, 19. rujna 2019., Europski parlament usvojio je rezoluciju o ”važnosti europske memorije za budućnost Europe”. O važnosti sjećanja – memorije vode se brojne rasprave u okviru Vijeća Europe, a sada je ta rasprava ovom rezolucijom poprimila i oficijelne konotacije.
Rezolucija 2019/2819, za koju su glasali i hrvatski eurozastupnici, nije međutim na tragu onih rasprava koje su vođene i u okviru Vijeća Europe i na razini bilateralnih komisija povjesničara koje su nastojale utvrditi tri razine memorije o kojima treba voditi računa: prva je dijeljena memorija – mémoire partagée, oko koje postoji konsenzus i na kojoj se temelji i jednako tako dijeljena povijest.
To je upravo pokušala poslije Drugog svjetskog rata postići njemačko-francuska komisija povjesničara, a taj uzor slijedili su nizozemsko-njemački dijalog, poljsko-njemački dijalog povjesničara, češko-njemački dijalog, pa je na djelu bila čak i talijansko-njemačka komisija, koja je utvrdila temelje za zajedničku interpretaciju povijesnih zbivanja.
Prošlog četvrtka, točno 19. rujna 2019., Europski parlament usvojio je rezoluciju o ”važnosti europske memorije za budućnost Europe”. O važnosti sjećanja – memorije vode se brojne rasprave u okviru Vijeća Europe, a sada je ta rasprava ovom rezolucijom poprimila i oficijelne konotacije
Slovensko-talijanska komisija je također obavila svoj posao, jedino se na sprudovima nesposobnosti hrvatske politike nasukala hrvatsko-talijanska komisija povjesničara, koja hrvatskom zaslugom nikada nije privela svoj rad kraju da bi gotovo neprimjetno utihnula.
Naravno, osim ”dijeljene povijesti”, oko koje se može pronaći konsenzus među nekada ratom suprotstavljenih nacija, postoje još dva oblika povijesne memorije: podijeljena memorija – mémoire divisée, s povijesnim narativima koji polaze iz različitih vizura, ali koje odlikuje volja za prevladavanjem sukoba iz prošlosti i koja se manifestira kao poštovanje povijesti ”drugoga”. Iako se s tim pogledom ne možemo složiti, možemo ga uvažavati.
Konačno, na trećem je mjestu memorija koja dijeli – mémoire de division – sjećanje koje antagonistički potire sjećanje drugoga i koje odbacuje svaki dijalog.
Revizionistička interpretacija povijesti temelji se baš na takvoj djelilačkoj memoriji ne vodeći nimalo računa o razumijevanju drugoga ili o poštovanju one memorije drugoga koja ne antagonizira i suprotstavlja, u ovom slučaju narode i njihove prošlosti.
A baš to se dogodilo prilikom usvajanja ove neslavne Rezolucije Europskog parlamenta. Strani komentatori već su ju nazvali ”remek-djelom propagande”, a o kakvoj propagandi se tu radi vidi se iz tri bitne točke.
Prvo: sasvim je pogrešno u ovoj Rezoluciji navedeno da je pakt Molotov-Ribbentrop od 23. kolovoza 1939. uzrok izbijanja Drugog svjetskog rata i da je, dakle, odgovornost za izbijanje najrazornijeg rata 20. stoljeća podijeljena između Hitlera i Staljina, odnosno Sovjetskog Saveza.
Takva redukcija previđa da je Sovjetski Savez još od 1937. predlagao i uporno ponavljao Velikoj Britaniji i Francuskoj prijedloge za sklapanje jednog antinacističkog pakta protiv Njemačke, a s ciljem da se u njega uključi i zaštita Poljske i svih zemalja koje ugrožava nacistički ekspanzionizam.
Koji je, uostalom, sasvim jasno naznačen i obrazložen u Hitlerovom ”Mein Kampfu” još 1925. godine. I Velika Britanija i Francuska uporno su odbijale o tome uopće pregovarati sa Sovjetskim Savezom, da bi 1938. upravo te dvije zemlje legitimirale Minhenskim sporazumom komadanje Čehoslovačke povjeravajući europskom fašizmu, a posebno Hitleru, zadaću da uspostavi antisovjetski bedem ustupcima kao što je bila remilitarizacija Rurske oblasti iz 1936., aneksija Austrije i invazija Sudeta 1938. godine.
Revizionistička interpretacija povijesti temelji se baš na takvoj djelilačkoj memoriji ne vodeći nimalo računa o razumijevanju drugoga ili o poštovanju one memorije drugoga koja ne antagonizira i suprotstavlja, u ovom slučaju narode i njihove prošlosti. A baš to se dogodilo prilikom usvajanja ove neslavne Rezolucije Europskog parlamenta. Strani komentatori već su ju nazvali ”remek-djelom propagande”, a o kakvoj propagandi se tu radi vidi se iz tri bitne točke
Čak je i Poljska, početkom kolovoza 1939., odbila ponudu sovjetske vojne pomoći protiv Njemačke u slučaju rata koju je u Varšavu donio osobno ministar vanjskih poslova Molotov. Jedini je Winston Churchill od zapadnih lidera priznao tu pogrešku tako da je pokrenuo plan vojne pomoći Sovjetskoj Rusiji priznajući je kao saveznika u borbi protiv nacističke Njemačke, pri čemu je Sovjetski Savez podnio najveće ljudske žrtve (20 milijuna poginulih).
Ne mogu se pritom negirati zločini koji su počinili Sovjeti prema Poljacima u razdoblju od 1939. do 1941., među kojima se ističe pokolj u Katinskoj šumi, ali to ničim ne opravdava revizionističku tvrdnju da su za početak Drugog svjetskog rata podjednako krive Hitlerova Njemačka i Staljinov Sovjetski Savez.
Druga je revizionistička tvrdnja ove Rezolucije eksplicitno izjednačavanje nacizma i komunizma – ”apsolutnog zla 20. stoljeća” i ovog drugog totalitarizma koji, htjeli mi to priznati ili ne, potječe iz jedne druge kulture – one koja se afirmirala kroz razdoblje humanizma i renesanse, europsko prosvjetiteljstvo i Francusku revoluciju zahtjevima za ostvarenje slobode, jednakosti i bratstva među ljudima.
Nacizam je bio totalitaran u ideji i praksi uspostavljanja superiornosti jedne nacije i rase u ime koje je trebalo fizički likvidirati sve druge niže rase – Židove, Rome, Slavene.
Komunizam je bio totalitaran u svojoj praksi, kao što je i Francuska revolucija završila terorom i Termidorom, jer se pokušalo u ime ”dobroga” nametnuti silom sustav vrijednosti koji je bio protiv svake sile. Povijesna je tragedija što smo vidjeli da se u ime općeg dobra i za plemeniti cilj oslobađanja čovječanstva od okova mogu nanositi nepravde, vršiti nasilje vlasti i policije, ubojstva i teror.
Uostalom, povijest svjetskih religija jednako tako tragično svjedoči o izvitoperenoj borbi za dobro čovjeka i društva koja se preobraća u nasilje i teror raznih inkvizicija.
U ovom slučaju u ta dva totalitarizma imamo suprotstavljena dva principa: u prvome, nacizmu, teror se vrši nad ljudima zbog rasističke ideje likvidacije manje vrijednih rasa i pojedinaca, dakle zbog ”zlog cilja” samog po sebi.
U drugom slučaju zlo se čini zbog ”dobrog cilja”, zbog plemenitog cilja oslobođenja od opresije i ostvarenja slobode, zbog egalitarne ideologije koja je prisutna i u ranom kršćanstvu i zbog utopijskog ideala, koji razrađuje i Thomas More, kršćanski svetac i zaštitnik – političara.
Efekti izgledaju jednaki, ali je tragedija komunizma još veća: ovdje sredstva kompromitiraju plemeniti cilj; to je i najveći grijeh nesretne komunističke prakse, koja je kompromitirala onda i ljudsku nadu da je uopće moguće jedno pravedno društvo zasnovano na jednakosti ljudi i socijalnoj pravdi.
Rezolucija, suprotno demokratskim načelima da se država ne smije miješati u slobodu misli u znanosti i kulturi, zagovara državnu intervenciju baš na području društvenih znanosti. To je ogroman ustupak Orbanovoj ”iliberalnoj demokraciji”, nacionalizmu i novim tendencijama rehabilitacije povijesnog fašizma u tim zemljama, kao i ohrabrenje ”vječnom fašizmu” o kojem govori Umberto Eco. On smatra da se osudom komunističkog totalitarizma zapravo rehabilitira onaj drugi, fašistički totalitarizam, što i jest cilj novih fašista, koji su u ovoj, današnjoj Europi posvuda u usponu
Treća je revizionistička postavka ove Rezolucije što poziva države da formuliraju ”jasnu ocjenu o zločinima komunističkih režima”, čime se državama povjerava da se bave poviješću slijedeći liniju ove Rezolucije te se hvali zakonodavstvo nekih država članica koje se trenutačno odlikuju baš po tome što u njima jačaju autoritarne i nedemokratske tendencije, kao što su to Mađarska, Poljska i Ukrajina, u kojima je komunizam proglašen zločinom.
Na taj način Rezolucija, suprotno demokratskim načelima da se država ne smije miješati u slobodu znanstvenog istraživanja i kulturnog stvaralaštva, zagovara državnu intervenciju baš na području društvenih znanosti.
To je ogroman ustupak Orbanovoj ”iliberalnoj demokraciji”, nacionalizmu i novim tendencijama rehabilitacije povijesnog fašizma u tim zemljama, kao i ohrabrenje ”vječnom fašizmu” o kojem govori Umberto Eco.
On smatra da se osudom komunističkog totalitarizma zapravo rehabilitira onaj drugi, fašistički totalitarizam, što i jest cilj novih fašista koji su u ovoj, današnjoj Europi posvuda u usponu.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Mizerija hrvatskog parlamentarnog diskursa
- Bijeda politike – globalne i lokalne
- Kako dekontaminirati Hrvatsku?
- Ivekovići zaslužuju ući na velika vrata u povijest Hrvatske
- Milan Bandić, simbol šizofrenije hrvatske politike
- Vrijeme za ostavke, u Europi ali i u Hrvatskoj
- Viktimizacija kao politička smicalica HDZ-a
- Hrvatska neoliberalna dobna eugenika
- Hrvatska tone u klijentelizmu
- Bijeda politike – globalne i lokalne
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.