U srijedu, 21. studenoga 2018., Europska komisija je odbacila prijedlog talijanskog proračuna za 2019. godinu i time otvorila proces pokretanja postupka protiv Italije zbog prekomjernog državnog duga koji bi mogao ugroziti stabilnost eurozone.
Istoga dana potpredsjednik talijanske Vlade Matteo Salvini je ironično komentirao i na upit kako će Vlada odgovoriti na pismo iz Bruxellesa odgovorio: ”Pismo iz Bruxellesa? U redu, sad čekamo i pismo Djeda Mraza”.
Uporaba ironije nije primjerena ozbiljnoj politici ili, bolje reći, ona je primjerena onima koji nisu na vlasti, dok bi oni na vlasti morali pažljivo voditi računa da izbjegavaju ironiju, a pogotovo onu koja je banalna, trivijalna, lošeg ukusa i odražava primitivizam autora. Doduše, ironija je korištena i još uvijek se koristi u javnim raspravama, pogotovo u parlamentima, ali i ovdje vrijedi latinska poslovica: ”Quod licet Jovi, non licet bovi” (”Što je dozvoljeno Jupitru, nije dozvoljeno volu”).
Europska komisija odbacila je prijedlog talijanskog proračuna za 2019. godinu i time otvorila proces pokretanja postupka protiv Italije zbog prekomjernog državnog duga koji bi mogao ugroziti stabilnost eurozone
Winston Churchill bio je poznat po uporabi ironije u svojoj političkoj komunikaciji, ali iza njega je stajala bogata intelektualna produkcija, hrpe knjiga, članaka, intelektualnih rasprava, salonskih debata u kojima, čak i kad je ironija korištena, nikada nije uslijedila represija prema sugovorniku.
Salvinijeva ironija nije takvog tipa. Iza Salvinija ne stoje nikakve hrpe knjiga, članaka, tek nezavršeni studij političkih znanosti, a zatim i povijesti, sve to napušteno nakon šesnaest godina studiranja. Iza njegovog partnera, drugog potpredsjednika Vlade i lidera Pokreta 5 zvijezda Di Maia, stoje nezavršeni studij tehnike i isto tako nezavršeni studij prava.
Problem je u tome što su Salvini, Di Maio i njihove ekipe od trenutka kada su počeli raditi na proračunu za 2019. i kada su u srpnju poslali njegov prvi nacrt Europskoj komisiji, odbijali svaku raspravu s Komisijom; tek sada talijanski premijer Conte traži susret s Junkerom da mu ”objasni” što Italija zapravo hoće.
Talijanska Vlada je uporno odbijala sve pregovore s Europskom komisijom i sada ironizira na račun Komisije koja je samo dosljedno primijenila pravila donesena nakon velike dužničke krize i grčkog bankrota i koja ih sada hoće primijeniti na zemlju eurozone čiji bi debalans u financijama ugrozio ekonomiju i ostalih članica eurozone.
Europski povjerenik Dombrovskis procjenjuje da će javni dug Italije u sljedeće dvije godine porasti na 131 posto BDP-a, svaki Talijan već sada duguje oko 37.000 eura, a realizacija ovakvog proračuna koštat će svakog Talijana tisuću eura godišnje više samo zbog porasta kamata.
No talijanska Vlada, iako njen predsjednik Giuseppe Conte i njen ministar ekonomije Giovanni Tria uporno ponavljaju kako oni traže dijalog s Komisijom, nije dosad ništa učinila da do tog dijaloga dođe.
Naprotiv, dovršila je svu proceduru oko usvajanja proračuna, poslala o tome obavijest Europskoj komisiji i sada, kada su na pomolu i moguće sankcije koje bi mogle koštati Italiju i 3 milijarde aura godišnje, naknado traži dijalog – ili fingira želju za njim.
Talijanska Vlada uporno je odbijala sve pregovore s Europskom komisijom i sada ironizira na njen račun, iako je ona samo dosljedno primijenila pravila donesena nakon velike dužničke krize i grčkog bankrota
A u međuvremenu potpredsjednici Vlade Salvini i Di Maio ponavljaju kako Italija neće odstupiti, kako će ostati postojana na svojem putu usprkos ”birokratima iz Bruxellesa”. Ali ta pravila, koje sada primjenjuje Europska komisija, donesena su i uz suglasnost Italije onda kada Italija nije bila predmet rasprave, već je to bila Grčka.
Kada je donošen nacrt proračuna, žuto-zelena Vlada je uporno uvjeravala javnost da Italija neće doživjeti nikakvu lošu reakciju EU polazeći od potpuno pogrešne procjene situacije da je Italija jedna od osnivača EU, pa je prema tome, za razliku od Grčke, ”too big to fail” – previše velika da bi propala.
Druga pogrešna pretpostavka bila je da talijansko gospodarstvo nije u tako lošem stanju, jer u bankama leži velika privatna štednja koja svjedoči o ”zdravlju nacije”.
I treća pogrešna pretpostavka bila je da se Europska unija neće usuditi pokrenuti sankcije protiv Italije, jer je ona ionako u krizi – a uskoro će i europski parlamentarni izbori (u svibnju sljedeće godine), pa će se pobjedom suverenista promijeniti politička klima i stroga pravila koja sada vrijede.
Možda će se ovo posljednje i dogoditi, ali u međuvremenu odbijanje svakog dijaloga i inzistiranje na njemu sada, post festum je samo daljnja proizvodnja lažnih vijesti – ništa drugo nego još jedan primjer fake newsa.
Europska unija je doživljena kao slaba sada kada francuski predsjednik Macron i Angela Merkel gube podršku u svojim vlastitim zemljama, a razgovori o Brexitu pokazuju koliko je teško izaći iz Unije na ovakav način.
Sve to znači da su Salvini i Di Maio prišli Europskoj uniji s figom u džepu očekujući da ih podrže njihovi ”prirodni” saveznici na koje oni računaju: Orbanovi Mađari, Kaczinskijevi Poljaci, Austrijanci, baltičke zemlje, Bugarska i Rumunjska.
EU je dosada svojim brojnim kompromisima otklonila perspektivu rata iz Europe, a Salvini i Di Maio žele baš takvu Europu likvidirati, jer njihova vizija politike nije nužni kompromis radi ostvarenja ”općeg dobra”, već politika kao rat
Ali ništa od toga. Bez obzira na to što će biti sutra i hoće li se Unija raspasti ili neće i ova pravila su plod mnogih kompromisa, a ako se ni njih ne poštuje, tada globalni kaos nastupa i u Europi.
Politika i jest područje kompromisa, a pogotovo svjetska politika. Europska unija je dosada svojim brojnim kompromisima otklonila perspektivu rata iz Europe, a Salvini i Di Maio žele baš takvu Europu likvidirati, jer njihova vizija politike nije nužni kompromis radi ostvarenja ”općeg dobra”, već politika kao rat, zapravo politika kao revolucija u kojoj oni ruše staru vlast i sve ono što smatraju starim da bi ostali sami na vlasti i poveli opći rat i protiv drugih i protiv svog vlastitog naroda – u njegovo ime.
Politika je, htjeli mi to ili ne, kompromis, a ne rat. Tko ne umije razmišljati u tim kategorijama, od Salvinija i Di Maia do Trumpa, zapravo je destruktor mira u korist rata svih protiv sviju.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Uskrsnuće EU-a i izazovi pred Hrvatskom
- Simulacija demokracije: hrvatska izborna farsa
- Izborne kalkulacije u polukonsolidiranoj Hrvatskoj
- Glavno pitanje: što da se radi?
- Klerikalizacija Hrvatske u sjeni
- Milanović povlači crtu između barbarstva i civilizacije
- Kako se riješiti uhljeba nakon koronavirusa?
- Pandemija neoliberalnog kapitalizma
- Demokracija i solidarnost na kušnji
- Glavno pitanje: što da se radi?
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.