Svjetlana Hribar
Pišući o Art kinu Croatia, koje je u Rijeci postalo institucija i ozbiljnošću programa zaista kultno filmsko okupljalište, nisam mogla ne spomenuti iznenađenje odsustvom mladih na nekim važnim projekcijama, pogotovo ako su popraćene razgovorima s autorima.
U jesen prošle godine Art kino ponudilo je program pod naslovom ”Mi iz Praga, 1968.-2018.” Automatska asocijacija na prašku redateljsku školu, na generaciju filmskih redatelja koji su krajem šezdesetih studirali na kultnoj filmskoj akademiji u Pragu FAMU – nije ostavljala mogućnost da se te večeri ne nađem u Art kinu, pogotovo kad sam na plakatu vidjela da će i redatelji biti prisutni.
Ciklus je dobio naslov po televizijskom dokumentarcu Rajka Grlića, ”Mi iz Praga”, produciranom u Jugoslaviji 1971. godine, snimljenom nekoliko mjeseci prije ruske intervencije u Čehoslovačkoj 1968. U trideset minuta Rajko Grlić upoznaje gledatelje s kolonijom jugoslavenskih studenata na FAMU, a oni pak pričaju o svojim životima, željama, planovima…
Mladim filmofilima koji su se zaljubili u sedmu umjetnost odlazeći na motovunske festivale i tamo upoznali ili barem vidjeli Rajka Grlića – preporučila bih njegovu knjigu ”Neispričane priče”. Knjiga je koncipirana kao svojevrsni rječnik filma – Grlić abecednim redom, kao naslove poglavlja, donosi filmske termine – da bi pod tim stručnim abecedarijem ispričao svoj život
Svatko tko i malo poznaje povijest filma zna da su tadašnji studenti danas kultni redatelji svoje generacije, a zanimljivost riječkog ciklusa Art kina garantirali su filmovi Gorana Markovića, Srđana Karanovića, Rajka Grlića, Lordana Zafranovića i Gorana Paskaljevića – svi su se oni te prve večeri (osim Gorana Markovića, koji je bio negdje na snimanju) našli u Rijeci.
A dvorana – gotovo prazna. Mladih – tek tu i tamo! A nas koji smo po godinama bliže toj garnituri – tridesetak.
Večer je bila zanimljiva i ne mogu objasniti tako slab posjet!
Ali, što je – tu je!
Prepustila sam se užitku prisustvovanja njihovom susretu, prilici da ih čujem i vidim danas, ali i – prije pedeset godina, u Grlićevom filmu!
Kako desetljećima pratim rad spomenutih redatelja, zanimljivo mi je bilo vidjeti razvoj njihovih osobnosti u neposrednom, međusobnom kontaktu danas. Jer u razgovorima na takvim tribinama – onaj tko ima malo iskustva u slušanju – može jako puno doznati!
Što sam sve mislila slušajući ih – neka ne bude napisano, ali izlazeći iz kina slučajno sam čula komentar dvoje gledatelja koji su konstatirali: ”Ma lako je njima bilo studirati u Pragu! Grliću je tata bio profesor na faksu, a i Karanović dolazi iz takve familije!”
Kao da netom nisu odgledali film.
Nije se tada na FAMU upisivalo s blagoslovom roditelja (već uglavnom uz njihovo negodovanje), a niti je išta značilo porijeklo studenata iz Jugoslavije!
Rajko Grlić i Lordan Zafranović dobili su nagradu Hrvatskog filmskog saveza za svoje filmove prijavljene na natječaj, a nagrada im je bila stipendija za FAMU.
Način na koji Rajko Grlić priča te ”neispričane priče”, jezik koji koristi i duh kojim će omađijati čitatelja, lakoća prelaska s teme na temu a da nikad kao čitatelj ne izgubite nit – sve to čini ovu knjigu nečim što nećete posuđivati prijateljima, već ćete im reći: Nabavi sebi svoj primjerak!
S tim filmovima pristupili su audiciji, odmah su upisani na drugu godinu u klasu famoznog profesora Elmara Klosa, a u Pragu su zatekli Gorana Markovića i Srđana Karanovića, koji su već bili na drugoj godini i činili su im se nedostižno iskusni!
Budući da sam poznavala filmove Rajka Grlića, a želeći saznati ono ”iza slike”, kupila sam njegovu knjigu ”Neispričane priče” (izdanje Laguna, 2018.). Ponukana recenzijom Zdravka Zime paralelno i knjigu ”Sjećanja” Eve Grlić (Duriex, 2001.).
Mladim filmofilima koji su se zaljubili u sedmu umjetnost odlazeći na motovunske festivale i tamo upoznali Rajka Grlića – preporučila bih njegove ”Neispričane priče”. Knjiga je koncipirana kao svojevrsni rječnik filma – Grlić abecednim redom kao naslove poglavlja donosi i objašnjava filmske termine – da bi pod tim stručnim abecedarijem ispričao svoj život.
Asocijacije su moćno sredstvo kazivanja, a ovako posložene svakoga mladca koji se želi baviti filmom ne samo da neće odbiti već će i magično privući.
Način na koji Rajko Grlić priča te ”neispričane priče”, jezik koji koristi i duh kojim će omađijati čitatelja, lakoća prelaska s teme na temu a da nikad kao čitatelj ne izgubite nit – sve to čini tu knjigu nečim što nećete posuđivati prijateljima, već ćete im reći: Nabavi sebi svoj primjerak!
Ovom se želim vraćati!
Čim sam zatvorila poslednje stranice ”Neispričanih priča” započela sam čitati ”Sjećanja” Eve Grlić. Iako Rajko Grlić nije u svojim pričama ostavio ništa neobjašnjeno – progutala sam knjigu njegove majke koja je sve produbila i to kroz povijesni kontekst, danas tako aktualan.
Obiteljska priča, s obje strane, u ovoj je knjizi dobila ne samo fundament, već teče poput najnapetijeg filma, iako Eva Grlić – unatoč bavljenja novinarstvom – samu sebe nije vidjela piscem. Redigirala je i pomagala svom suprugu Danku Grliću koji je pisao stručne knjige i tu se, uz njen novinarski i urednički posao, iscrpljivala njena autorska imaginacija.
Zanimljivo je da se oboje – i majka i sin – u svojim knjigama, doduše ne često, prisjećaju istih događaja. I vide ih na isti način. To su očito bili važni, ako ne najvažniji trenuci njihovih života. Jedan je dolazak televizije u dom Grlićevih, čemu je Rajko dao veći prostor nego njegova majka, ali opis situacije u kojoj se pred televizorom okupljalo cijelo susjedstvo – identičan je.
Kad je devedesetih započeo još jedan rat na ovim prostorima, Eva Grlić se još jako dobro sjećala prethodnog, a iz obiteljskih priča i onog rata prije njega. Svoja ”Sjećanja” namijenila je unucima, djeci svoje kćeri Vesne Domany Hardy i sina Rajka Grlića, ostavljajući im riznicu iz koje će crpiti i njihova djeca
Drugi je smrt Danka Grlića koja je došla neočekivano. Strašno je da su tu vijest doznali ujutro na bolničkom hodniku, kad su mu došli u posjet…
Kad je devedesetih započeo još jedan rat na ovim prostorima, Eva Grlić se još jako dobro sjećala prethodnog, a iz obiteljskih priča i onog rata prije njega. Svoja ”Sjećanja” namijenila je unucima, djeci svoje kćeri Vesne Domany Hardy i sina Rajka Grlića, ostavljajući im riznicu iz koje će crpiti i njihova djeca.
S tugom sam se rastala od obje knjige padajući u napast da odmah krenem ”utvrđivati gradivo”! Toliko je ljudskosti u tim sjećanjima, s takvom snagom se Eva Grlić nosila s nedaćama koje se nisu (srećom) baš događale svakome u Jugoslaviji, a iz svega je izišla bez mržnje, s mnogo razumijevanja i humanim odmakom.
Rajko Grlić je prošao svoju kalvariju (iako se po rezultatu njegova rada to ne bi reklo), odustajući i vraćajući se profesiji, uvijek na prvom mjestu vodeći brigu o djetinjstvu, odrastanju i budućnosti svoje kćeri. Na tom putu bilo je svega, ali mržnje ni malo.
Zato ove dvije knjige treba čitati kao dva dijela istog života ili dva života i još nekih oko njih.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Važnost knjige ”Dobri ljudi u vremenu zla” Svetlane Broz
- Rijeka, prijestolnica industrijske arhitekture
- Starinska dvorana sa skučenom blagajnom
- Svaki dan u džungli – bez mačete!
- Dušan Prašelj: Golema energija i ljubav za primorski melos
- Kad naslov ubije temu
- Mala zemlja za veliki nered
- Mi i oni: Turizam na hrvatski način
- Nestao je spomen na Bernarda Bernardija!
- Uz godišnjicu smrti Daše Drndić: Žena za barikade
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.