autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene

Autor: Željko Porobija / 12.03.2020. 1 Comment

Željko Porobija

Željko Porobija

Da se ne zavaravamo – jedan od razloga tvrdoglavog opstajanja religije jest i taj što mnogima ona na neki način pruža utjehu. Kad stojite nad lijesom svog prijatelja ili roditelja ili, još gore, djeteta – ideja da je vama predraga osoba sada u Allahovom dženetu ili naručju Isusovom može djelovati kao ljekoviti melem za napaćenu dušu.

I pitanje kojim vjernici često zaskoče ateiste jest: ”A što vi kažete onima koji žale za umrlim?”

Onda kad sam u posebno ironičnom raspoloženju na ovakvo pitanje odgovorim: ”Što ćete, prirodna selekcija”. Jer, u suštini je to pitanje prilično nezrelo i obično ga postavljaju oni koji se nisu nikada susreli s pravim žalovanjem. Možda su, u najboljem slučaju, samo tu i tamo nekome izrazili sućut.

”Bog koji sam niti uzrokuje niti sprečava tragedije, pomaže nadahnjujući ljude da pomognu … time što pozove prijatelje i susjede da olakšaju teret i ispune prazninu”

Ja sam se svojedobno kao pastor morao naći upravo u takvim situacijama – da ljudima koji su pretrpjeli neki neizmjerni gubitak pružim utjehu. Možda je ovo još ironičnije od mog maloprijašnjeg ”odgovora” – no ja sada kao ateist o žalovanju i utjesi govorim na temelju svog pastoralnog iskustva, odnosno, onih psiholoških fenomena koje sam bio zapazio tijekom svog rada kao pastor.

Usput rečeno, znam da internetom katkada i kruže tekstovi koje su pisali ugledni ateisti s dobro sročenim govorima za ovakve (ne)prilike, ali ja njih ovdje stvarno ne namjeravam uzimati u obzir i analizirati, ispravljati, poboljšavati i tomu slično.

Ovih sam se dana iznova susreo s knjigom rabina Harolda Kushnera Kad se dobrima dogodi zlo. Čitao sam je davno u engleskom izvorniku – tada više kroz naočale teologa kritički nastrojenog spram Kushnerove ideje Boga koji nije svemoćan. Sad sam je čitao u hrvatskom prijevodu (KruZak, 2017.) očima običnog čovjeka koji ne pokušava ožalošćenog (i sada već prilično ostarjelog) rabina učiti teologiji. Naprotiv, čak mi je bilo drago kad sam otkrio da u mnogočemu Kushner i ja mislimo zapravo isto.

On je načitani rabin koji svoju knjigu nije pisao na temelju onoga što je čitao, nego na temelju vlastitog prebolnog iskustva laganog i mučnog umiranja njegovog sina. Umiranja koje je trajalo godinama i u kojemu molitva, kako to zapravo i biva, nije donijela čudesno ozdravljenje.

Kushner dobro uviđa kako u takvim tragedijama nikako ne pomaže ideja da se zlo dogodilo zbog nečije krivnje, koliko god da bismo mi htjeli da je zlo uvijek samo reakcija na zlo.

Isto tako shvaća i kako zlo samo po sebi nema smisla, kako ono što smo kroz patnju eventualno i dobili (primjerice, bolje razumijevanje života) nije vrijedno sve te patnje.

Rabin je čak spreman i na ogromni teološki ustupak tvrdnjom da Bog nije svemoćan, da svijet naprosto ide svojim prirodnim tokom i da je u njemu nužno događanje tragedija (gotovo da bi čovjek sasvim prihvatio onu moju ironičnu s prirodnom selekcijom).

I onda negdje pred kraj knjige – koju od srca preporučujem i ateistima i osobito vjernicima – veli nešto što nam daje ključ i za odgovor kojega sam ja imao na umu: ”Bog koji sam niti uzrokuje niti sprečava tragedije, pomaže nadahnjujući ljude da pomognu … time što pozove prijatelje i susjede da olakšaju teret i ispune prazninu.”

Zamijetite dobro tko u ovom ulomku stvarno pomaže i na koji se način to čini. To su prijatelji i susjedi. Čime to pomažu? Dugim govorima o smislu patnje i o zagrobnom životu? To još nikoga nije utješilo, da se ne lažemo. Oni pomažu prije svega svojim suosjećanjem.

Da se ne zavaravamo – jedan od razloga tvrdoglavog opstajanja religije jest i taj što mnogima ona na neki način pruža utjehu. Kad stojite nad lijesom svog prijatelja ili roditelja ili, još gore, djeteta – ideja da je vama predraga osoba sada u Allahovom dženetu ili naručju Isusovom može djelovati kao ljekoviti melem za napaćenu dušu. I pitanje kojim vjernici često zaskoče ateiste jest: ”A što vi kažete onima koji žale za umrlim?”

Kad sam bio pastor, moj glavni dio posla oko nečije sahrane zbivao se prije i nakon ukopa. Tijekom samoga ukopa radio sam ono što se i inače radi – čitao tekstove iz Biblije, držao kratke i ne baš kvalitetne propovijedi, možda i retorički najslabije od svih mojih homilija. Razlog toj slabosti bio je i taj što nekada nisam ni znao što bih rekao. Još bolje, što nekada stvarno nitko ni ne zna što bi rekao, jer se tu nema što ni reći.

Svakako da sam kao pastor najviše volio kad sahranjujem neku staricu koja je ustrajala u vjeri i svjedočenju Isusa do posljednjeg životnog daha – ali morao sam stati i nad grobom novorođenčeta i nad grobom 19-godišnjeg mladića i nad grobom žene koja se ubila.

I ako imate imalo pameti u glavi, onda dobro znate da se tu nema što pametno za reći.

Niti se ustvari i treba nešto pametno reći.

Ljudi to odavno znaju, puno prije no što su se pojavile bilo kakve religije sa svojim verzijama utjehe – ono što nas jedino tješi u takvim strašnim okolnostima jest zagrljaj i konkretna pomoć naših bližnjih, kao i onih koji odjedanput ispadnu naši bližnji.

Ne pričam ja o žalovanju samo kao bivši pastor – dobro se sjećam kad je prije tri i pol desetljeća iznenada preminuo moj otac. Jako mi je značilo što je moj prijatelj iz susjedstva došao pomoći oko odijevanja. I što je moj najbolji prijatelj izašao sa mnom u šetnju te strpljivo slušao moju uglavnom nepovezanu priču. A nekako najviše pamtim nama ne baš bliskog obiteljskog poznanika koji je cijeli dan proveo sa mnom pomažući mi u cjelokupnoj pripremi za sahranu.

Nije bio osobito razgovorljiv, samo mi je u nekoliko minuta tijekom jedne vožnje njegovim fićekom ispričao da je kao mladić bio na Srijemskom frontu i da je doslovce gazio po leševima. Taj njegov prilično hladnokrvni odnos prema smrti – u kombinaciji s njegovim vrlo korisnim uslugama – cijeli me je dan prije sahrane držao u kakvoj-takvoj psihičkoj normali.

I svi oni prijatelji i susjedi koji su došli na sahranu, pa rodbina koja je doputovala iz Sarajeva – sve je to tješilo i pomagalo.

Ateisti su kad se radi o tješenju čak i u prednosti nad vjernicima jer nisu u opasnosti da moraju nešto reći. Ono ”Nemaš pojma koliko me je zaboljela smrt tvojega brata” ili ”Ja sam tu da ti pomognem na bilo koji način” vrijedi neizmjerno više nego ”Sad je tvoj brat na nebu s anđelima” ili, da citiram i Evanđelja (Ivan 11.23), ”Uskrsnut će brat tvoj” (izreka kojom su tadašnji farizeji izricali sućut ožalošćenima).

Ja sada kao ateist o žalovanju i utjesi govorim na temelju svog pastoralnog iskustva, odnosno, onih psiholoških fenomena koje sam bio zapazio tijekom svog rada kao pastor

Ateisti su i u prednosti što ne moraju tražiti neka suluda metafizička objašnjenja, poput ”Bog na ovaj način opominje svoju zajednicu da se pokajete na vrijeme” (to sam stvarno i čuo, pa vam prenosim).

Zaboravite sada na sve (kažu ljudi) jako pametne ateističke (i bilo čije druge) prigodne govorancije na temu utjehe. Ne morate se kao nevjernik osjećati nešto krivim i manjkavim, jer, eto, niste spremili poseban govor i pametno objašnjenje tragedije u kombinaciji s utjehom (2 u 1).

Dođite svojim ožalošćenim prijateljima, susjedima, rođacima i iskreno im pokažite svoju žalost zbog gubitka ili im pomozite u čemu god im je to potrebno.

I namjesto da pričate, puno više slušajte.

Neće to nikome izliječiti bol (ostaje ona katkad i zadugo), ali će sigurno pomoći da ju se podnese i da se život nastavi dalje.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

  • Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
  • Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
  • Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
  • Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
  • Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
  • Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
  • Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
  • Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
  • Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika
  • Crkva može biti sretna, Hrvati nemaju pojma o Bibliji

» Svi tekstovi ovog autora

Share this:

  • LinkedIn
  • Facebook
  • Twitter
  • Print

Filed Under: A/TEOBLOGIJA Tagged With: a/Teoblogija, ateisti, žaljenje, Željko Porobija

Comments

  1. Ivan Žignić says

    14.03.2020. at 20:54

    Spomenute trenutke neugode i šutnje govornika na pogrebima koji nastoje suosjećati sa onima koje pokušavaju utješiti – zbog gubitka svojih najdražih bližnjih – zapravo i sami ožalošćeni osjete kao nešto iskrenije nego u najboljim govorancijama. Izraz spontano suosjećanja – kako god bio nespretan – ocjenjujemo drukčijim mjerilima, ako je doista riječ o tom suosjećanju. I to ne samo kod velike većine ljudi (bez obzira na njihovu (ne)vjeru) nego i kod mnogih životinja, npr. kućnih ljubimaca koji hodočaste na grobove svojih pokojnih gazdi i skoro doslovno plaču-tuguju za njima. Vjernici ne mogu prisvajati sebi monopol za tu sposobnost suosjećanja. I ateisti moraju prihvatiti mogućnost da i vjernik može izraziti te iste osjećaje i to na svoj način kada npr. od srca zaželi da pokojnik i dalje živi u nekom boljem svijetu. Iako nema siguran dokaz da on postoji.

    Log in to Reply

Leave a Reply Cancel reply

You must be logged in to post a comment.

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT