Andrej Šimić
Evropa. Još nije, traži se. Nedostaje joj povjerenja same u sebe, ali i povjerenja zapadnog i ne-zapadnog svijeta u nju. Razumljivo, obzirom na ratobornu prošlost njenih naroda jednih prema drugima, a još ratoborniju prema ostatku svijeta. Međusobno smo se zvjerski klali, kao sumanuti ubijali vjekovima i vjekovima. Iscrpilo nas je to. I ubijanje umori čovjeka. Kako i ne bi!
Iako neki danas smatraju drugačije, ipak nema dvojbe da je dovoljno smrti ispisano u povijesnim knjigama Evrope, sigurno ne sve, ali možda je i bolje tako. Ne znam bi li išta promijenilo da je ama baš svaka smrt zapisana, ali već i to što je zabilježeno svakome ljudskom stvoru moralo bi dostajati da osvijesti količinu muke, patnje, užasa i smrti potrebnih da ubijanje umori Evropu.
Ovo ”umori” igra je značenja – smrt nas je umorila, samo da na kraju ne budemo umoreni!
Onomad je rečeno da zbog dotad neviđenih razaranja velikog svjetskog rata, ali i prijašnjih ratova i sukoba, ali i onih budućih, starome, podijeljenom kontinentu potrebno je tražiti nekakve okupljajuće, zajedničke interese, ciljeve, svrhe i vrijednosti, jedno zajedničko sutra. Valja htjeti mir. Jedino to može biti početak, put i svrha bilo koje i svake ujedinjene Evrope.
Dogovoreno je da se počne od ekonomije i gospodarstva, krene prema političkom, u neko dogledno vrijeme prema nadnacionalnom, kulturno se valjda podrazumijevalo, a zatim dalje prema svakom drugom zajedništvu kako se već prilike i svijest o evropskom biću bude rađala i ćutila kroz osjećaje pripadnosti, identiteta, u konačnici kroz sveukupnost evropskog građanskog kolektiva.
Pitanje je života i smrti ne zaboraviti da je svo to ekonomsko, političko, nadnacionalno, vrijednosno i svako drugo zajedništvo uzrokovano potrebom, željom, žudnjom i nužnošću za mirom; poradi mirotvorstva smo se okupili i to je esencijalni i egzistencijalni razlog evropskog zajedničkog postajanja i postojanja.
Sve ostalo poželjna je nadogradnja, ali i takoreći prirodni slijed zajedništva. U sadašnjim neprilikama alternativa ne postoji. Zaboravimo li na to, prestanemo li disati mirotvorni zrak, nestat će i Evrope.
Danas, obzirom na to koliko smo izloženi posljedicama rata u Ukrajini, ljuljaju se naši mirotvorni temelji. I to ih ljuljamo mi sami.
Evropska proturječja, između ostalog, posljedica su nedostataka evropske svijesti, ali i savjesti koju je, čini se, potrebno podsjetiti na vlastiti početak – Evropa, mirotvorna zajednica!
Naime, svijest gradi i proširuje savjest, a sjećanje Evrope prožeto je daleko više ratom nego mirom. Kakva li je evropska savjest? Kakva god bila, manje ili više iskrena, nedovoljno ponizna, premalo empatična, nehumana, nespremna priznati vlastita posrnuća kroz iskupljujuće djelovanje, nevoljna odreći se povlaštenosti na račun drugih…
Evropa je u prilici da kao budući nadnacionalni kolektivni identitet, vlastitu svijest i savjest formira bez tvrde sile, bez osvajačkog i pokoravajućeg pendreka, kako je to prečesto znala činiti u svojim prethodnim životima.
Jer evropska svijest i savjest formira se između ostalog i kroz povjerenje, ne samo naše nego i ostatka svijeta u nas. Dosta se govori o evropskom identitetu. U njegovu korijenu može biti isključivo mir, samo potrebno je vrijeme kako bi taj identitet zaživio.
Još se ne ćuti među narodima i narodnostima kao vrijednost, ni s čim se ne izdvaja kao nekakva autentičnost. Nažalost. A to mislim u najpoželjnijem smislu i značenju. Naprosto se evropski identitet još nije ukorijenio na način kolektivnog sebstva kao Mi.
Još je Evropa konop s puno krajeva. Ne mislim samo na formalne članice. Neophodno je otvoriti oči za čitav evropski prostor. Međutim i puno, daleko šire, za čitav euroazijski prostor. Jer utjecaji suvremenog svijeta, još više onog sutrašnjeg svijeta koji nam neminovno dolazi u susret, koji je zapravo već tu, naprosto nadilaze, ne čak više teritorijalne već transcendiraju i kontinentalne granice.
Za sada svi taj konop vuku prema onome za što smatraju da im nedostaje i na što misle da imaju pravo. Ali kada je posrijedi njezin temelj, mir kao takav – Evropa kao mirotvorni pokretač – tu uzmicanja ne smije biti, potrebno je iz sve snage vući zajedno.
Tomu sada nije tako. Danas se koristi retorika koja govori o Evropi kao ratnom prostoru, retorika koja otvoreno i eksplicitno navija, da ne kažem agitira za rat. U nevjerici slušamo šta izlazi iz usta predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen i njenog šefa diplomacije Josepha Borella. Borellova objava na nekoj društvenoj mreži kako ovaj rat pobjedu mora izvojevati na bojnom polju je van svake pameti.
A šefica komisije, Von der Leyen, obraćajući se prije neki dan Evropskom parlamentu, ali zapravo obraćajući se svima nama, građanima Evrope, kaže da Ruska Federacija vodi rat protiv našeg energetskog sektora, rat protiv naše ekonomije, rat protiv naših vrijednosti, rat protiv naše budućnosti.
Šta reći na ovo? Ovo govore šefica Evropske komisije i šef evropske diplomacije. Pa šta to znači? Jesmo li mi u ratu s Ruskom Federacijom? Da ili ne? Ako nismo, namjeravamo li krenuti u rat? Ako jesmo, hoće li Joseph i Ursula ići u taj rat koji takvom žestinom prizivaju? Tko je u naše ime odlučio da se ide u rat?
Pa koju su školu diplomacije ovi pohađali? Jesu li ih tako učili? Koja i kolika nepromišljena budaletina smišlja ova obraćanja i ove govore? Diplomacija je sve suprotno od izrečenog. Ovo je krajnje neodgovorno, da ne upotrebim neku težu riječ.
Zar nije upravo zbog evropske nasilne prošlosti prema sebi, ali i prema ostatku svijeta, žudnja za mirom bila motiv formiranja? U protivnom, sve je bila laž i obmana od samog početka.
Ne smijemo se dati uvući u ratno kolo, u lažno i prijetvorno dobročinstvo gdje je naš odgovor na rat još rata, još oružja, još ubijanja. U svakom smislu i značenju naša namjera mora biti nenasilna, naša odluka mora biti antiratna, naš doprinos mora biti mir, naša inicijativa mora biti mirotvorna. Samo i isključivo mir. Ništa drugo. To mora biti Evropa.
Rat žele vlasnici rata i oni koji ratom šire osvajački utjecaj, svoju razarajuću moć, a usput pune vlastite i džepove svojih plaćenika, izvođača rata. Nisu ti i takvi na borbenim položajima, u rovovima, ne ginu oni i njihova djeca, mi ćemo biti ti koji će gubiti glave i živote, mi smo ti koji će nestati.
A vlasnici rata, kada se jednoga dana rat okonča, predstavljat će sebe tobože kao mirotvorce i posrednike u mirovnim pregovorima. Od ubijanja ljudi vlasnici rata stvorili su posao, ali još i gore, stvorili su način života Evropa se u Ukrajini može braniti samo i isključivo mirom. Nikako drugačije. Oko mira smo se okupili i zarad mira smo se počeli okupljati.
Odustajanjem od mira, odustajemo od sebe, odustajemo od evropskog zajedništva, zajedništva koje ima neviđen planetarni potencijal jer Evropa se nalazi na razmeđu svjetova.
Možda još nedovoljno glasno, ali dovoljno da se čuje, i biva sve glasnije: kraljevstvo za glas mira, kraljevstvo za mir!!! Moramo početi vikati.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Kad ”Oluja” prođe, a život postane sjećanje
- Hoće li se ministar Ivan Malenica pomiriti s pravdom?
- Naša tuga – pristali smo na ružni svijet
- Ministar pravosuđa Malenica jači od pravde!
- Ako neće Ivan Malenica mogao bi Andrej Plenković
- Šta ministar Ivan Malenica radi u Kninu?
- Ustaški logor Jasenovac – kameno mjesto, kameni ljudi
- U ratnim okolnostima šutnja je poput metka
- Dan kada su došli po Mir
- Gorani, Srbi i Hrvati, htjeli su mir. Nisu htjeli rat