(Opaska uredništva: Zbog aktualnosti teme i nezastarjelosti ovoga teksta, ponavljamo članak našega kolumniste Ivana Markešića ”Hrvati u bošnjačkoj talionici” koji je izvorno objavljen u Vjesnikovoj rubrici Stajališta, 6. kolovoza 1994., str. 12-13).
Bošnjaci nisu samo Muslimani! Ta tvrdnja, ali i upozorenje prof. dr. Dragutina Raguža u tako naslovljenu tekstu (Vjesnik, Stajališta, 30. srpnja 1994.) izuzetno su važni, iako su prekasno stigli, a da i nisu teško ih je prihvatiti u doba već donesenih odluka.
Da ne bi bilo zabune zbog sadržaja teksta koji slijedi, unaprijed dajem svoje određenje u vezi s bosanskohercegovačkim Muslimanima, odnosno Bošnjacima: bez obzira na sve kušnje, nikada, pa ni u svome javnom djelovanju kao glavni tajnik HDZ BiH (od ožujka 1991. do studenog 1992.) nisam dovodio u sumnju postojanje muslimanskoga naroda kao posebnog naroda u svom etničkom, kulturnom i religijskom smislu i time jednog od konstitutivnih slavenskih naroda u Bosni i Hercegovini, pored Hrvata i Srba.
Ne pada mi na pamet da ironiziram ili dovodim u sumnju suvremena nastojanja Muslimana da nađu adekvatno ime za svoju narodnu pripadnost i da kodificiraju bošnjački jezik koji je prvorazredno političko pitanje.
”Zbijanje redova”
S druge strane, svatko, pa time i Muslimani Bosne i Hercegovine imaju pravo zvati se onako kako smatraju da je primjereno njihovom nacionalnom biću i to ime u danim povijesnim i političkim prilikama prezentirati domaćoj i svjetskoj javnosti.
Međutim, koliko god mi pokušavali danas o tome raspravljati, moramo poći od sljedećih činjenica: Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata država u kojoj žive tri i, bez obzira na brojnost, jednakopravna konstitutivna naroda koji su se na posljednjem popisu iz 1991. godine izjasnili da se zovu: Hrvati, Muslimani i Srbi.
U međuvremenu su, međutim, Muslimani, zahvaljujući ovom ratu i ”zbijanju vlastitih redova”, kad su vidjeli da od Jugoslavije nema ništa i da im je Bosna i Hercegovina ”matična domovina”, promijenili svoju već postojeću oznaku narodne pripadnosti Musliman u ime Bošnjak.
Također, zastupnici Skupštine Republike Bosne i Hercegovine (s gotovo svim zastupnicima hrvatskoga naroda iz Bosne i Hercegovine) na zasjedanju u Sarajevu 30. ožujka 1994. godine potvrdili su ovu odluku muslimanskih kulturnih, političkih i vjerskih udruga s retroaktivnim važenjem u Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, tako da u Ustavu Republike BiH nema više nacionalne oznake Musliman već jedino Bošnjak.
Riječ Bošnjak se, dakle, neće koristiti da bi se označila pripadnost Republici BiH, barem ne oficijelno, nego kao ime jednog od triju naroda Bosne i Hercegovine.
Tome se nitko nije protivio, osim što je hrvatski zastupnik Radoslav Dodig intervenirao kad je bilo govora o upotrebi imena jezika, s naznakom da se u tom slučaju jezik Bošnjaka ne može zvati bosanski već bošnjački jezik, što je sasvim ispravna primjedba (istina je da se najveći broj Muslimana /kako su se tada zvali/ na popisu pučanstva 1991. izjasnili da govore bosanskim jezikom).
Sve to ne treba imati neke dalekosežne negativne posljedice za hrvatski narod u Republici BiH, ako se opet na nekom skupštinskom zasjedanju ne prihvati neki novi prijedlog odluke koji se već sada sugerira da su, naime, Bošnjaci ”temeljni narod” Bosne i Hercegovine te iz toga izvoditi oznaku za državnu pripadnost.
Vratimo se sada tekstu dr. Dragutina Raguža.
Da nije bilo spomenute promjene narodnosnog imena (koju moramo prihvatiti kao takvu, jer nemamo je pravo mi mijenjati niti nekome davati ime) onda bi se moglo koristiti ime Bošnjak kao oznaka državne pripadnosti građana Republike BiH (Bošnjak – Hrvat, Bošnjak – Musliman, Bošnjak – Srbin), naravno ako bi to usvojila Skupština Republike BiH. Tada ne bismo imali ništa novo niti bolje u odnosu na današnju situaciju kada imamo: Hrvati Bosne i Hercegovine, Muslimani Bosne i Hercegovine i Srbi Bosne i Hercegovine.
Ako bismo prihvatili varijantu koju spominje i zagovara dr. Raguž, Hrvati Bošnjaci, Muslimani Bošnjaci i Srbi Bošnjaci, onda bi na taj način Muslimani bili, kako Raguž ispravno primjećuje, tamo gdje su bili prije odluke da se prozovu Bošnjacima.
Međutim, budući da je došlo do promjene imena, imali bismo tada umjesto Musliman – Bošnjak ”Bošnjak – Bošnjak” te stoga i nema smisla sada o tome govoriti.
Ipak, budimo politički potpuno realni, promjena imena nije nepolitična i nije samo za trenutnu uporabu. Ovdje se radi o nečemu drugom.
Jedini nasljednici
Priznavanjem i ustavnim reguliranjem svoga vlastitog imena kao Bošnjaci, bosansko-hercegovački Muslimani su htjeli kazati svima drugima, i bez obzira na to htjela to druga dva naroda u Republici BiH prihvatiti ili ne, da oni žele biti, i smatraju da oni jesu, istinski i pravi nasljednici cjelokupne kulturne i političke povijesti Bosne i Hercegovine, a to dalje znači, iako to oficijelno bošnjačko vodstvo ne kaže, da su Bošnjaci – temeljni narod – Bosne i Hercegovine i samim, tim što im i ime odgovara imenu zemlje i države.
Koje to posljedice ima za Hrvate u BiH?
Bude li to tako, onda će Hrvati u najskorije vrijeme, ako nisu već i sada prema ovim određenjima, biti svedeni na nacionalnu manjinu i ostati bez statusa političkog naroda.
Nisu li to stanje i prešutno prihvatili i hrvatski zastupnici u Skupštini Republike BiH samom činjenicom da su demokratskim dizanjem ruku usvojili ustavne odredbe prema kojima u dvonacionalnoj Federaciji BiH Hrvati mogu imati najmanje trećinu ministarskih mjesta (umjesto jedne polovice), što se u formiranju Vlade Federacije BiH napokon i obistinilo.
Drugo, može nam se dogoditi i sljedeća situacija koja se već i propagira: Bošnjak kao nacionalno i državno ime za sve građane u Republici Bosni i Hercegovini, dakle Bošnjaci su i građani Republike BiH i isto tako jedan jedini politički narod u Republici BiH, a pripadnici svih drugih naroda, kao u dobroj staroj ”talionici naroda”, nestaju, stapaju se u jedno ime Bošnjaci, s time što im se ne negira religijska pripadnost, pa bismo tada imali: Bošnjak kao građanin Republike Bosne i Hercegovine i Bošnjak kao politički narod u Republici BiH s religijskim finesama – Bošnjak – katolik, Bošnjak – musliman, Bošnjak – pravoslavac itd.
Tko to može i smije prihvatiti?
Pokušamo li samo malo dublje razmišljati o implikacijama koje bi za daljnju opstojnost hrvatskog naroda kao političkog, odnosno konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini imali uporaba i političko etabliranje imena Bošnjak u spomenutom značenju, onda se nije naodmet zapitati: na koji će način Hrvati u Bosni i Hercegovini uistinu nestati i iščeznuti?
Da li na bojnom ili političkom polju? Hoće li hrvatsko političko vodstvo u Bosni i Hercegovini ostati nijemo na ove izazove? Hoće li uskoro, ne daj Bože, netko demokratskim izjašnjavanjem u Saboru Republike BiH donijeti odluku da u Bosni i Hercegovini ne postoje Hrvati već Bošnjaci – katolici?
Istina, dr. Raguž to i ne sugerira. On samo želi kazati da Hrvati u Republici BiH mogu opstati ako ni ime Bošnjak ne dopuste samo jednom narodu da ga koristi isključivo za sebe jer bi na njega trebali imati pravo svi.
To bi uistinu bio dobar prijedlog da se sada, na primjer, vodi novinska rasprava o nekom budućem prednacrtu ustavnoga zakona Republike BiH o imenima naroda koji u njoj žive, a ne kazivanje samo sjećanja na nešto što si je drugi izabrao za sebe samoga i to još potvrdio ustavnim odredbama.
Ovdje su stvari, međutim, na jednoj sasvim drugoj razini jer Hrvati u BiH u odnosu na Hrvate u SAD-u, Švicarskoj ili nekoj drugoj zemlji, osim u Republici Hrvatskoj, jesu nešto posebno. Hrvati su politički, konstitutivni narod u Republici BiH te naziv državne pripadnosti ne smije ni u kojem slučaju potisnuti uporabu imena Hrvat kao naravno ni imena Bošnjak ili Srbin.
Pa, zaboga, Srbi su započeli agresiju na Republiku Hrvatsku kad im je kao nacionalnoj manjini potpuno opravdano uskraćeno biti političkim narodom u Republici Hrvatskoj.
Na kraju, želio bih se samo nadati da zastupnici hrvatskoga naroda u Skupštini Republike i Federacije Bosne i Hercegovine neće odlaziti u Sarajevo da tamo samo ”otaljaju” svoju dobivenu i zadanu zadaću i da se odmah nakon obavljenog ”demokratskog skupštinskog izjašnjavanja” vrate svojim kućama.
Vjera u zastupnike
Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini nije ni jednom svom političkom vodstvu dao mandat da ga svojom neaktivnošću, nebrigom i nonšalantnošću izbriše s popisa političkih naroda Bosne i Hercegovine, odnosno da se u njegovo ime odrekne njegova legitimnoga prava na nasljedstvo Bosne i Hercegovine, kako političko, povijesno, kulturno, religijsko tako isto i na nasljedstvo u gospodarstvu i prirodnim bogatstvima, odnosno na pravo da u njoj bude jednakopravan drugim dvama narodima na svakom pedlju njenog teritorija bez obzira na njegovu brojnost.
U tom dijelu imam veliku vjeru u naše zastupnike da pod skupštinskim vodstvom dr. Vlade Pandžića, predsjednika Kluba hrvatskih zastupnika u Skupštini Republike i Federacije BiH, neće prokockati to pravo.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ima li nade za kršćanske nomade kakav je papa Franjo?
- Živimo li u intervalu od razmjene do razmjene mrtvih?
- Ukidanjem entiteta riješiti hrvatsko pitanje u BiH
- Kako biti vjernik u Crkvi koja ga je napustila?
- Nečastivi u Podmilačju kod svetoga Ive
- Je li žena dostojna baviti se politikom?
- Živimo li u intervalu od razmjene do razmjene mrtvih?
- Izborna groznica i religijsko-politička kampanja trese BiH
- Ima li nade za kršćanske nomade kakav je papa Franjo?
- Ako Svevišnji postoji, ako je i svemoćan, zašto dopušta rat?
