Filozofska kritika totalitarizma (4)

Polazište za filozofsku kritiku totalitarizama

Činjenica da su se fašizam i komunizam sukobili ne treba nas zavesti na ideju da ne prepoznamo njihovu srodnost s obzirom na shvaćanje naravi ljudske osobe.

Zasluga je prosvjetiteljsko-liberalnih izvoda da čitava moderna kultura ima, nekako, jedan zajednički nazivnik: okretanje prema čovjeku. No, liberalno društvo koje se sekulariziralo, unatoč svim svojim velikim dostignućima, ugroženo je u samom korijenu. čisto oslobodilačko shvaćanje slobode, slobode vođene tek pukom logikom vlastitog razvoja, podsijeca i samo korijenje iz kojega je ta ista sloboda izrasla i gubi se u ponor nihilizma.

Govor o čovjekovom dostojanstvu neodvojivi je dio Zapadne baštine. Naravno da su tome doprinijele i prosvjetiteljsko-liberalističke postavke. No, kada su se, krajem srednjega vijeka, rušile društvene, političke i vjerske strukture, moderno doba izdvojilo je ljudsku slobodu iz okvira prirode i vjerske tradicije.

U optici etike i religije (naravno, ispravno shvaćene!) na čovjeka se i na društvo gleda drugačije. Jedna su i druga, etika kao umjetnost djelovanja i religija kao mistika življenja (ili obrnuto – svejedno!) u njima najviše bile zaboravljane i zlorabljene

Ono slobodu više ne shvaća teološki, ona za nj više nije utkana u golemu metafizičku i teološku cjelinu, ona više nije ono što teži k najboljem ili sposobnost činjenja dobra; ona se više ne shvaća kao apsolut koji se nameće kao nešto obvezujuće, nego sloboda postaje autonomnom, pa svoje zakone veže za samu sebe.

Sloboda je sad postala nešto neuvjetovano i definitivno. Od sada ona sama određuje, provjerava i reglementira sve institucije. Ona je, u biti, čovjekovo samopouzanje, preostalo nakon što su se srušili svi vanjski izvori sigurnosti.

U tom modernom shvaćanju slobode, kriju se i duboka dvoznačnost i opasnost. To jasno uspijevamo sagledati tek danas. Moderna subjektivna sigurnost nije spočetka bila ništa više doli znak jedne nezadovoljene potrebe, koju je modernizam pokušao ispuniti samospoznajom i samoopravdanjem. Pa ipak, što se ta moderna subjektivna sigurnost više trudila da preuzme ulogu Boga, to se u svojim očajničkim nastojanjima sve više iscrpljivala. Pokušaji slobode da se utemelji na samoj sebi vodili su u ponor.

U tom je smislu F. Nietzsche bio izvršitelj oporuke modernizma. Kad je umro Bog, započelo je neprekidno umiranje čovjeka.

Slobodu je, baš zbog toga, pratila tjeskoba, ali ne tjeskoba u odnosu na nešto, nego tjeskoba kao način postojanja, kao nešto što se moglo projicirati na razne objekte, a prema kojima smo u biti bili ravnodušni.

Ili, točnije: modernizam je često miješao bezuvjetnost slobode s njezinom apsolutnošću. Sve se ovo konkretiziralo u volji za moći, onoj volji u kojoj su i Nietzsche i Heidegger vidjeli osnovnu crtu zapadne, a napose moderne misli. I tako je došlo do neviđena paroksizma moći. Bio je to, kako još 1950. reče Romano Guardini, osnovni problem čovjeka na kraju modernizma.

Na tom se stupnju javlja “postmodernistička” kritika modernizma. Jean François Lyotard, jedan od njezinih autoritativnih glasnogovornika, opravdavao je rastanak s modernizmom njegovom totalitarnom naravi i prevlašću razuma.

Još prije njega, dijalektiku su razuma analizirali Max Horkheimer i Theodor W. Adorno. Otkriće čovjekova statusa kao subjekta, imalo je kao posljedicu ne samo objektivizaciju prirode nego i, kauzalnim slijedom, pretvaranje u objekt i samoga čovjeka. Kad se sve pretvori u brojeve, na kraju i sam čovjek postaje brojka.

Govor o čovjekovom dostojanstvu neodvojivi je dio Zapadne baštine. Naravno da su tome doprinijele i prosvjetiteljsko-liberalističke postavke. No, kada su se, krajem srednjega vijeka, rušile društvene, političke i vjerske strukture, moderno doba izdvojilo je ljudsku slobodu iz okvira prirode i vjerske tradicije

Totalitarizam je tek u modernom dobu iskrsnuo i kao mogućnost i kao okrutna stvarnost. Strukturalizam, teorije sustava, behaviorizam, ničeizam M. Foucaulta ili anarhizam P. Fayerabenda vodili su jednodušno prema otvoreno obznanjenom potiskivanju ljudskoga dostojanstva, naslijeđena od europske prošlosti. Ne treba spominjati da na kraju anarhije (bilo koje vrste) čeka ideološka i politička tiranija.

Činjenica je da je prevladavanje pozitivističkog mišljenja pomalo potisnulo razmišljanje o čovjekovoj naravi i o traženju temelja njegovu dostojastvu.

U takvim krugovima sve više odjeka nalaze pravne postavke o uređenju ljudskoga društva, a s time i misao o međusobnoj jednakosti sviju ljudi i zaštita te jednakosti osobito pred uzurpacijama vladara.

No, treba se ograničiti od svakog pravnog pozitivizma na kojem se nastoje utemeljiti ljudska prava (počevši od voluntarizma Hobbesovog ili Roussauevog tipa sve do teorije ugovora J. Rawlsa i teorije diskursa J. Habermasa) u kojem treba prepoznati sekulariziranu ideju naravnog prava.

Ljudska prava mogu biti mišljena samo na naravnopravnoj osnovi. Naravno je pravo zbirni pojam neovisan o svakom pozitivnom. U toj neovisnosti, kako drži M. Weber, ono ima svoj dignitet i legitimitet. Ono prema tome predstavlja ideju prava koje je pluralno i ne ovisi o ljudskom autoritetu.

Tako pluralizam utemeljen na naravnom pravu ostaje jedina mogućnost da se u društvu živi posebnost, individualnost, da se stvaraju slobodne socijalne veze i poštiva ljudsko dostojanstvo.

Na čemu je utemeljeno ljudsko dostojanstvo na koje, posvješćujući značenje naravnog prava, prizivamo kao na lijek protiv totalitarizama?

Prava pojedinaca bit će stvarno priznata ako se prizna transcendentna dimenzija čovjeka, stvorenog na sliku i priliku Božju, nazvanog sinom i bratom ostalih ljudi, predodređenog za vječni život. Negiranje te transcendentnosti znači svođenje čovjeka na sredstvo vlasti, čija je sudbina povezana s egoizmom i ambicijama drugih ljudi ili sa svemoći totalitarne države.

Činjenica je da je prevladavanje pozitivističkog mišljenja pomalo potisnulo razmišljanje o čovjekovoj naravi i o traženju temelja njegovu dostojastvu

U vezi s time valja napomenuti da je klasični pojam naravnoga prava istovremeno “dogmatski” i “kritični”. U oba slučaja on za modernu “prosvješćenu” svijest znači sablazan ali i lijek. Humano vođenje života ne počiva samo na hipotetičkim fundamentima kako je to mislio K. R. Popper nego i na metafizičkoj podlozi na koju je ukazivao R. Guardini.

Tek je u tom smislu moguća kritika totalitarizama, ali ne u ime emancipacije nego u smislu sjećanja na iznevjereni humanum.

Napast je totalitarizama da obećavaju sigurnost i red svejedno na koji način. Sigurnost pak i red uključuju mnoge sastavnice. U prvom redu povjerenje u život, uvjerenje da postoji realna a ne samo samovoljna, hipotetska razlika između dobra i zla, između istine i laži.

Povjerenje u život uključuje i vjeru u smisleni poredak, vjeru koju je izvan religiozne tradicije nemoguće pronaći, povjerenje koje uključuje i osjećaj da postoji stvarnost koja nas obuhvaća. To povjerenje razara i liberalizam koji se u obliku populističkog relativizma ili pravnog pozitivizma propagira kao lijek totalitarizmima.

Crkva je na to upozoravala i upozorava. Ona je, već s papama Pijom XI. i Pijom XII. i prije II. vatikanskog koncila odlučno stala na stranu slobode i ljudskog dostojanstva, utemeljivši svoj stav u naravno pravo.

U koncilskoj izjavi II. vatikanskog sabora “Dignitatis humanae” čitamo: “Po svom su dostojanstvu svi ljudi, jer su osobe, to jest obdareni razumom i slobodnom voljom, i po tome osobnom odgovornošću, gonjeni vlastitom naravi i vezani moralnom obavezom da traže istinu, u prvom redu onu koja se tiče religije.” Na istoj crti razmišlja i sadašnji Papa govoreći o “civilizaciji ljubavi”.

Definirajući ljubav kao smisao slobode, kršćanska poruka ljudskoj razumnoj naravi daje orijentaciju, određuje joj smjer, pribavlja joj takoreći proročko nadahnuće.

Ona zapravo osuđuje lažne apsolute koji svojataju slobodu: idole bez obzira na to kako se oni zvali: nacija, narod, kapital, rasa, klasa, potrošnja ili državna sigurnost.

Povjerenje u život uključuje i vjeru u smisleni poredak, vjeru koju je izvan religiozne tradicije nemoguće pronaći, povjerenje koje uključuje i osjećaj da postoji stvarnost koja nas obuhvaća. To povjerenje razara i liberalizam koji se u obliku populističkog relativizma ili pravnog pozitivizma propagira kao lijek totalitarizmima

Upućujući na nužno Jedinog, kršćanstvo ga suprotstvalja svim drugim vrijednostima (u tom ga smislu treba shvatiti relativizirajućim!), pa ma koliko one bile uzvišene. Ona time čuva prostor nužan za donošenje promišljenih sudova i odgovornih odluka ali i drugotnosti drugoga kao osobe. To je zadaća etike i religije.

Može izgledati čudno da kritiku nečovječnih teorija totalitarizama koje je iznijelo 20. stoljeće završavamo prizivom na etiku i religiju. No to i nije tako čudno.

U optici etike i religije (naravno, ispravno shvaćene!) na čovjeka se i na društvo gleda drugačije. Jedna su i druga, etika kao umjetnost djelovanja i religija kao mistika življenja (ili obrnuto – svejedno!) u njima najviše bile zaboravljane i zlorabljene.

Uvijek je u mračnim razdobljima, kada je vladala opća pomutnja i pomračenje, čovječanstvo bilo u napasti i iskušenju da se odrekene religije i etike, bitnih čimbenika filozofije. No, jedna i druga obavljaju trajnu i plemenitu dužnost unoseći svjetlo u tjeskobu i strah izopačenog svijeta, “sve dok u njemu tinja tračak humanosti, čovječnosti”.

To je želio polučiti i ovaj prilog.

(Kraj feljtona).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Filozofska kritika totalitarizma (3)
• Filozofska kritika totalitarizma (2)
• Filozofska kritika totalitarizma (1)

» Svi tekstovi ovog autora