Neki ljudi baš ne znaju stati. Evo, recimo, dr.Božo Skoko. Justina Biebera hrvatskih komunikoloških nauka, stručnjaka za odnose s javnošću, Bandićeva spin-doktora i izvanrednog profesora na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, mali je srednjoškolski portal srednja.hr uhvatio s rukom u tegli marmelade: dični je profesor, naime, u svojoj kolumni u studentskom listu Global – u broju s naslovnom temom o akademskim plagijatima! – bezočno ukrao cijelu jednu kobasicu iz neke moje stare kolumne i stavio je sebi u usta, prisvojivši od riječi do riječi jedan doživljaj iz mog života, cijele rečenice i gotovu, argumentiranu tezu.
Odgovorio sam mu, kako spada, na istom tom portalu za srednjoškolce – ‘‘kako već znam da će se dr. Skoko pravdati kako je moj tekst preuzeo s interneta, gdje nepotpisan kruži već neko vrijeme, upozoravam ga da smisli nešto bolje“, napisao sam, jer ‘‘za ugled vodećeg hrvatskog stručnjaka za odnose s javnošću jedino gore od krađe autorske novinske kolumne jest krađa bezveznih internetskih doskočica“ – i ispao je od svega tupavi, tipični hrvatski akademski skandalčić.
Pametan čovjek na tome bi, eto, stao – a Božo Skoko je neobično pametan i obrazovan, doktor nauka, nije to zajebancija – zaboravila bi se cijela stvar za dva dana, i mnogo veće pizdarije zaboravljale su se u ovoj državi za dva dana. Profesoru uz to još i Nebo poslalo poplave, da se ljudi pozabave ozbiljnijim stvarima od jedne kukavne krađe par tuđih rečenica, ali on baš nije htio stati. Božo je Skoko, naime, osim što je neobično pametan, i neobično glup čovjek
Pametan čovjek na tome bi, eto, stao – a Božo Skoko je neobično pametan i obrazovan, doktor nauka, nije to zajebancija – zaboravila bi se cijela stvar za dva dana, i mnogo veće pizdarije zaboravljale su se u ovoj državi za dva dana. Profesoru uz to još i Nebo poslalo poplave, da se ljudi pozabave ozbiljnijim stvarima od jedne kukavne krađe par tuđih rečenica, ali on baš nije htio stati. Božo je Skoko, naime, osim što je neobično pametan, i neobično glup čovjek.
Naljutio se tako dični profesor i uvrijeđeno zaprijetio srednjoškolcima s portala odvjetnikom, pa kad mu je ovaj objasnio da nije osobito inteligentno na sud ići s rukom u tegli mermelade, sam je olizao plajvaz i na komadu trgovačkog papira sastavio odgovor.
Bilo je to jače od njega: slučaj obrane neobranjivog vodećem je hrvatskom ekspertu za odnose s javnošću bio valjda prevelik izazov.
I kako se sveučilišni profesor opravdao, kako je odgovorio na optužbe za bezočnu krađu, moju laičku pretpostavku da će se pravdati kako je zgodu skinuo s interneta i upozorenje da od vodećeg hrvatskog eksperta za odnose s javnošću očekujem nešto bolje od pravdanja internetskom forvardušom?
Tako što je cijeli slučaj objasnio – internetskom forvardušom! Kao da je prisvajanje internetske doskočice – internetske, zaboga, dakle lako gugljive, prokazive i dokazive! – za jednog znanstvenika manji krimen od običnog, rudimentarnog plagijata!
Osim što je neobično pametan i glup, Božo Skoko je, međutim, i neobično pokvaren, pa tako u svom odgovoru, relativizirajući skandaloznu krađu umobolnom fusnotom kako je ”riječ o novinskom komentaru, a ne znanstvenom djelu“ – u novinarstvu je, kako valjda profesor Skoko objašnjava svojim studentima, krađa dopuštena – velikodušno na kraju dopušta mogućnost da sam zaista ‘‘izvorni autor te crtice“, dopustivši ipak svojoj sumnji kako je i taj moj stari tekst ‘‘nastao na temelju neke forvarduše“, baš kao da je svatko u našem poslu jednaki sitni tramvajski džeparoš poput doktora Bože Skoke
Osim što je neobično pametan i glup, Božo Skoko je, međutim, i neobično pokvaren, pa tako u svom odgovoru, relativizirajući skandaloznu krađu umobolnom fusnotom kako je ”riječ o novinskom komentaru, a ne znanstvenom djelu“ – u novinarstvu je, kako valjda profesor Skoko objašnjava svojim studentima, krađa dopuštena – velikodušno na kraju dopušta mogućnost da sam zaista ”zvorni autor te crtice“, dopustivši ipak svojoj sumnji kako je i taj moj stari tekst ”nastao na temelju neke forvarduše“, baš kao da je svatko u našem poslu jednaki sitni tramvajski džeparoš poput doktora Bože Skoke.
Ni tu se, međutim, spin-doktor nauka ne zaustavlja – kažem vam, baš ne zna stati – nego me na kraju krezavim hijenskim smijuljkom upozorava kako bi ”na mome mjestu svaki autor bio sretan zbog toga što su neki njegovi citati postali općenarodno blago“.
Jasno mi je, naravno, da je u Skokinoj slici svijeta poželjno krasti općenarodnu imovinu, ali ja, eto – za razliku od njega, Sanadera ili Vidoševića – zbog toga nekako, ubijte me, nisam sretan.
Dobro, rekli bi u Dalmaciji ”u postolara najgore postole“ – genijalni ekspert za odnose s javnošću teško se, eto, osramotio kad je trebalo oprati vlastiti ugled – da Božo Skoko takav, dakle glup i pokvaren, nije i inače.
Sad priznajem: ambiciozno je, zaista, bilo očekivati više od službeno jedinog Hrvata opsjednutijeg brendiranjem Hrvatske od Borisa Ljubičića, i pi-ar-falsifikatora koji je u svojoj raskošnoj monografiji o Ljubuškom, recimo, hladnokrvo izbrisao svaki spomen na stoljetnu prisutnost muslimana u Ljubuškom, a onda na naslovnicu još hladnokrvnije stavio fotografiju stećaka iz – Stoca.
Rijetko preuzetno bilo je očekivati više od sveučilišnog profesora čiji je golemi znanstveni kredibilitet nedavno na sastavne lego-kockice demontirao Stanko Andrić, uhvativši ga kako je francuskog pisca iz šesnaestog stoljeća Étiennea de la Boétieja – sve prepisujući sa srpskog interneta – najprije krstio u ”Boesija“, pa ga smjestio u dvadeseto stoljeće, da bi mu na koncu istom tehnikom mumanja tuđih kobasica stavio u usta Hrvate, iako nesretni Francuz Hrvate nikad spomenuo nije.
Sad priznajem: ambiciozno je, zaista, bilo očekivati više od službeno jedinog Hrvata opsjednutijeg brendiranjem Hrvatske od Borisa Ljubičića, i pi-ar-falsifikatora koji je u svojoj raskošnoj monografiji o Ljubuškom, recimo, hladnokrvo izbrisao svaki spomen na stoljetnu prisutnost muslimana u Ljubuškom, a onda na naslovnicu još hladnokrvnije stavio fotografiju stećaka iz – Stoca
Uostalom, podsjeća Andrić, u jednom svom tekstu o povijesnim vezama Hrvata i Vatikana isti je Božo Skoko – podsjećam, profesor na fakultetu! – samoga svetog Jeronima, za kojega i djeca na nižim razinama državne mature znaju da je umro u petom stoljeću, smjestio ravno u petnaesto, da tamo papu Nikolu V nagovori na gradnju zavoda za hrvatske hodočasnike.
Pet stotina ili hiljadu godina više-manje, kako vidimo, za sveučilišnog profesora ne igra, Boétie-Boesi, kolumna-forvarduša, stećak-stećak, ista stvar, općenarodno blago, šta ima veze, uzmi, ukradi, uprti i nosi, ko je jamio, jamio je, nisu znanost i novinarstvo indijanske svete krave.
Svaka dosad napisana riječ o sitnom kradljivcu kolumni i stećaka Bože Skoke bila bi ionako po jedna previše, da takav čovjek nije profesor na fakultetu, i da tamo ne odgaja buduće novinare. Svaki sat, svako predavanje koje od danas nadalje taj glupi pokvarenjak održi na Fakultetu političkih znanosti bit će zato po jedan novi gnojni prišt na licu zagrebačkog sveučilišta i hrvatske znanosti, po jedan novi uskličnik na odgovor zašto je to sveučilište petstoto na svjetskim listama, a veličanstvena hrvatska znanost zajebancija za internetske forvarduše, poput engleske košarke ili srpskog junaštva.
U toj znanstvenoj velesili, najzad, predavanja na sveučilištima drže i takvi skoci i poskoci kakav je onaj katolički fizičar što tvrdi kako velečasni Sudac može prolaziti kroz zidove, ili američka šarlatanka koja dokazuje kako su homoseksualci krivi za Holokaust. Pa što onda ne bi mogao i džeparoš što studente uči kako biti lopov, a da svi primijete?
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
(Prethodnu raspravu možete vidjeti ovdje)
Još tekstova ovog autora:
- Sam u Beloj kući 2
- Više smeća, manje cvijeća
- Islamska država Hrvatska
- Domovina u magli
- Makarski memento
- Turizam i renesansa
- Što može poći krivo?
- Vera, ljubav i otadžbina
- Slučaj građanina Andreja P.
- Suza je pogonsko gorivo diktature
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.