Omiljeni varaždinski kapucin i jedan od najistaknutijih hrvatskih teologa Bono Zvonimir Šagi (11. prosinca 1932. – 16. studenoga 2020.) imenom i djelom neraskidivo je vezan uz glasovitu Kršćansku sadašnjost (KS) u Zagrebu.
Providnost je htjela da me s njim, u tadašnjem centru KS-a na Marulićevom trgu 14, upoznao njegov stariji brat Tomislav Janko Šagi Bunić ranih sedamdesetih godina. Od tada smo se povremeno sastajali na različitim tribinama i surađivali na temama i projektima – kako sam ja to definirao u naslovu jedne zajedničke tribine – evanđeoski utemeljenog suvremenog kršćanstva.
Bio je skroman i samozatajan čovjek, nenametljiv, ali posvuda prepoznatljiv po osnovnim evanđeoskim uvjerenjima, snažnoj analitičkoj inteligenciji i konzistentnom inzistiranju na praktičnom življenju kršćanske vjere.
Odlikovao ga je istančan osjećaj za mjeru, nepristran smisao za istinu, pravdu i ljubav u svim konkretnim situacijama života u crkvi i društvu.
Slijedivši primjer svog brata Tomislava i drugih utemeljitelja Kršćanske sadašnjosti i fra Bono je razvijao kontekstualnu teologiju.
Rado je dolazio na Evanđeoski teološki fakultet (sada Visoko evanđeosko teološko učilište) u Osijeku, gdje smo mu 2014. uručili, prema tvrdnji medija, tada već prestižnu Ekumensku povelju. Laudator je tom prigodom bio agilan, svestrani i također ekumenski otvoren KS-ov programski voditelj don Anton Šuljić.
Usput valja spomenuti da je Bono Šagi bio kolaudator i preuzimatelj Ekumenske povelje koju smo desetak godina ranije posthumno dodijelili njegovu izuzetno zaslužnom bratu Tomislavu Janku Šagi Buniću (1923. – 1999.), teološkom savjetniku kardinala Šepera na Drugom vatikanskom saboru (1962. – 1965.).
Bio je skroman i samozatajan čovjek, nenametljiv, ali posvuda prepoznatljiv po osnovnim evanđeoskim uvjerenjima, snažnoj analitičkoj inteligenciji i konzistentnom inzistiranju na praktičnom življenju kršćanske vjere
Prigodom osobnog primanja vlastite Ekumenske povelje 2014. godine Bono Šagi je osim elektronskim medijima dao zapaženi intervju Glasu Slavonije, u kojem je naglasio kako je za kršćane od izuzetne važnosti da budu ekumenski orijentirani. U tom razgovoru je ukazao na tri glavne preokupacije vlastitog razmišljanja i prakse: dijalog, etiku i mir.
”Uvijek je potrebna mudrost dijaloga da svi kršćani, bez obzira na razlike, istaknu etičke elemente koji su univerzalni. Bez univerzalne etike neće biti mira u svijetu.”
Bono Šagi je na samom početku demokratskih promjena upozoravao na opasnost novog ideološko-klerikalističkog oportunizma.
”Ne bi bilo dobro da je sada došlo vrijeme da ateisti utihnu onako kako smo mi vjernici morali ranije šutjeti… Najgore što bi se moglo dogoditi jest situacija onakvog istog licemjerja u koje su nas utjerali komunisti, da sada ateisti iz novoga političkog oportuniteta odglume vjernika kao što su nekad pojedini vjernici glumili ateiste u Savezu komunista.”
Dvadesetak godina kasnije javno je potvrdio da se, na žalost, upravo to dogodilo, da su lažni ateisti postali lažni kršćani.
U tom tematskom kontekstu na jednom je našem zajedničkom nastupu na HTV-u afirmativno govorio o mojoj metafori kako su mnogi nacionalistički oportunisti preko noći presvukli svoje ideološke kapute te se ”preselili iz Kockice na Kaptol”.
Poput starozavjetnih proroka on je raskrinkavao dvoličnost nacionalne religije te upozoravao na opasnosti gubitka kredibiliteta kada je Crkva prisutna u javnosti samo na ”stanovit manifestativan izvanjski način” umjesto ”zbiljskom unutrašnjom moralnom snagom”.
Upozoravao je na opasnost nekritičke identifikacije nacionalnog i religijskog te pratećeg gubitka autentičnog kršćanskog stava evanđeoske prosudbe te etički smjerodavnog i korektivnog djelovanja u društvu.
U jednoj svojoj kolumni na ovom mjestu urednik Drago Pilsel taj je stav Bona Šagija sažeo ovako:
”Želio je naglasiti potrebu kritičkog preispitivanja vladajućeg paradiranja, ruku pod ruku, države i svećenstva. Kazao je da Crkva na taj način postojećoj politici daje veći legitimitet nego što bi trebalo. Posebno kritički treba prosuditi nacionalizam, jer je snažno povezivanje katolištva s hrvatstvom, po Šagijevom mišljenju, dovelo do ‘domoljubne blokade’, to znači da se ”iz domoljubnih razloga nisu postavljala pitanja otvaranja modernom svijetu”.”
Zabrinjavalo je pater Bonu što u društvu prevladava pučko katoličanstvo, umjesto evanđeoskog kršćanstva. Bio je kritičan prema svećenstvu kojem je stalo više do zgrtanja materijalnih dobara, umjesto da shvati duhovnu dimenziju svog poziva te da je samo siromašna Crkva autentična Crkva.
Zato se silno obradovao papi Franji i njegovim jednostavnim porukama i pozivima na obnovu Crkve. ”Crkva se mora pročišćavati iznutra kao svjedok evanđelja, kao moderni znak za naše vrijeme onoga što je radio Isus. Osobno mislim da je ovog Papu poslao Bog.”
Držao je da kršćanima nedostaje samokritičnost ponajviše zbog nepostojanja ili slabo razvijene crkvene javnosti. ”Ne čuju se mišljenja, ne konfrontiraju se ideje, nema kolanja vijesti, nema izvorne teologije, nema javne kritike onoga što se piše.”
Već od jedne od svojih najranijih knjiga znakovita naslova ”Traganja za novom crkvenom praksom” (1982.) pater Bono se zauzima za vjerodostojno i društveno relevantno kršćansko življenje u zajednici vjernika čija primjena vjere ukazuje na njezinog utemeljitelja i vrhovnog poglavara – Isusa iz Nazareta.
Pater Bono se uvijek iznova vraća Isusu i njegovu učenju, posebice ključnim naglascima i metaforama Propovijedi na gori (Matej 5 – 7). O tome najzornije svjedoče naslovi nekih njegovih najpopularnijih knjiga: ”Da sol ne obljutavi – kršćanski pristup društvenim problemima” i ”Sa svjetlom vjere u društvenoj zbilji”.
U skladu s Isusovom instrukcijom pozivao je na prepoznavanje znakova vremena i njihovo teološko tumačenje te na konstruktivnu interakciju staroga i novoga, trajnog i prolaznoga, vremena i vječnosti.
Neprestance je pozivao na nužnost i mudrost dijaloga na svim razinama odnosa između Crkve i društva, između vjernika i nevjernika, među kršćanima i religijama, ali i među humanistima i neistomišljenicima.
”Ne bi bilo dobro da je sada došlo vrijeme da ateisti utihnu onako kako smo mi vjernici morali ranije šutjeti… Najgore što bi se moglo dogoditi jest situacija onakvog istog licemjerja u koje su nas utjerali komunisti, da sada ateisti iz novoga političkog oportuniteta odglume vjernika kao što su nekad pojedini vjernici glumili ateiste u Savezu komunista”
Bio je uvjeren da bez dijaloga nema zdravog suživota u ljudskoj zajednici niti mira u našem grijehom i sebičnošću izranjavanom svijetu.
Stoga je paradigmatski značajno što njegov posljednji objavljen članak u najnovijem broju Kane nosi naslov ”Dijalog – ključ mira u sadašnjem vremenu”.
Na posebnoj svečanosti proslave prve obljetnice članstva Hrvatske u Europskoj uniji (2014.) predsjednik Ivo Josipović, kao pravi pluralist, visoka odlikovanja, uz SDP-ovca Tonina Piculu i HDZ-ovca Davora Stiera, dodijelio je i katoličkom redovniku Boni Šagiju.
Tom je prigodom Josipović naglasio kako je riječ o čovjeku koji kroz svoje brojne knjige i djelovanje zagovara univerzalnu etiku, koji se bori za ostvarenje socijalnog nauka Crkve i ističe dobrohotnost, razumijevanje i ekumenizam kao načelo djelovanja.
”Zasigurno je obilježio našu teološku misao, ali sasvim sigurno dao i doprinos europskim vrijednostima koje zagovaramo”, kazao je Josipović.
Zaključimo riječima kojima se 20. studenoga u Varaždinu od svog redovničkog kolege kapucina oprostio krčki biskup Ivica Petanjek.
”S odlaskom fra Bone odlazi i jedna generacija koja je prepoznala onaj sretni kairos koji se zove Drugi vatikanski koncil i koja je sve svoje snage ugradila u konkretnu Crkvu i narod sa željom da novi Duh, duh Koncila zaživi u našem narodu i u našim kršćanskim zajednicama.
Uz ovu vjernost Isusu Kristu, volio bih da za buduće generacije ostane kao dragocjena baština fra Bonina originalnost i vjernost vlastitom putu traženja i ustrajnost bez obzira na to sviđa li se to nekome ili ne.
A na tom putu može ustrajati samo onaj tko je svjestan svoga poziva i poslanja, kao i uvjerenja da će samo jedan Sudac biti mjerodavan da donese konačnu prosudbu.”
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Osječani se ponose svojim Pravednikom među narodima
- O prolaznosti vremena uz početak nove godine
- Nogometno navijanje i religioznost imaju slične učinke
- Treba moliti za progonjene kršćane
- Otišao je Gordon Fee, velikan duha, riječi i znanosti
- Visoko obrazovanje bez etike i izvrsnosti?
- Jože Pogačnik – jedan od najvećih umova na ovim prostorima
- Ekumensko zvanje mora se ostvarivati u pomirenju
- Ron Sider: Uvjerljivi borac protiv siromaštva i promotor društvene pravednosti
- Velika Gospa je blagdan poganskog podrijetla
Ja vidim sve manje suradnje kakvu je započeo 2. Vatikanski koncil. Danas je popularan Trump i sebične nacionalističke politike i s njima slizane lokalne crkve i krute vjerske ideologije podijeljenih crkava. Mislili smo da je svojevremeni ratni odnos protestanata i katolika u S. Irskoj bio izuzetak od generalne tendencije optimističkog približavanja svih kršćana čak i marksista (da samo spomenem Ernsta Blocha čiju je knjigu o kršćanima- ateistima bez problema obrađivao i dr V. Bajsić na KBF-u) a svaki kozmopolitizam kritizira se kao izdajstvo pravog katolištva i(li) Hrvatstva. Neki se okreću ustašluku, negiranju povijesti holokausta itd. To je jako daleko od gore opisanog B. Šagija. Doduše i 70-tih je dio desničarske katoličke mladeži napadao brata Tomislava Šagi Bunića, ali su makar svećenici i pojedini profesori uspješno promovirali logiku dijaloga, tolerancije i kritičkog promišljanja vjerskih predrasuda. A danas takve vrlo uspješno napadaju uskogrudni domaći čuvari torova (svaki svoga).