Fra Luka i njegova Bosna (2)

Oprostili smo se od fra Luke Markešića, rođenog u Rami 23. prosinca 1937., u mjestu Proslap kraj Prozora. Krsno ime bilo mu je Mirko. Najveći dio života proveo je u Sarajevu, u kojem je i umro, u četvrtak, 7. kolovoza 2014. Njegova subraća ispunila su mu želju da bude ukopan u mjestu svoga življenja, u Sarajevu, na gradskome višekonfesionalnom groblju Bare, u grobnici bosanskih franjevaca. I bilo je to u utorak, 12. kolovoza.

 

U nastavku feljtona ću navesti samo neke od ”bosanskohercegovačkih tema” kojima se fra Luka bavio u svojim knjigama i člancima.

 

Crkva u samoupravnom socijalizmu

 

Fra Luka je svoj teološki uspon započeo promišljanjima o izgradnji i djelovanju prve Crkve. Magistrirao je radom ”Suvremene teme poslanice Korinćanima: Izgradnja Crkve u Korintu” (1969.), a doktorirao temom ”Izgradnja Crkve prema Prvom pismu Korinćanima” (1972.). Stoga mu zacijelo nije bilo teško pisati knjigu – poslanicu – kršćanima u Bosni i Hercegovini u vrijeme samoupravnoga socijalizma, knjigu pod naslovom ”Crkva u samoupravnom socijalizmu” (Svjetlo riječi, Sarajevo 1986.).

Iako može izgledati paradoksalno, fra Luka će u intervjuu Danima, br. 193 od 16. veljače 2001., ustvrditi da je Crkva u socijalističkome društvu velikim dijelom mogla biti slobodna i vršiti svoju vjersku i društvenu funkciju zato ”što nije bila vezana uz vlast, dok je u sadašnjoj situaciji to prividno”, jer Crkva sada ”ima prividnu slobodu, vanjsku slobodu, ali je svoju unutarnju slobodu toliko povezala s političkim strankama da je u stvari ugrozila svoju slobodu”

 

Pisao ju je ne za to da bi se dodvorio socijalističkim vlastima i njihovu sustavu, kako to mnogi zlurado navode, nego da bi, kritizirajući taj sustav i njegove okove koji su sapinjali nesmetano djelovanje Crkve i život njezinih vjernika, ohrabrio vjernike da ustraju u svojoj vjeri bez obzira na okolnosti u kojima su živjeli.

 

Činio je to imajući pred očima model borbe za opstanak kršćana u nekršćanskim režimima koji je još prije 500 godina promovirao fra Anđeo Zvizdović primajući 1463. godine ”Ahdnamu” od osvajača Bosne Mehmeda el-Fatiha.

 

I fra Luka je, suočen s postojećom zbiljom života, zbiljom socijalističkoga režima i službene državne ateizacije društva u Bosni i Hercegovini, tražio i pronalazio modalitete života Crkve i vjerničkog života njezinih vjernika. Stoga je ta njegova knjiga jedno vrijedno svjedočanstvo opstanka i rasta Crkve u socijalističkome sustavu.

 

U njoj je polazio od temeljne činjenice da religija i Crkva nisu negdje izvan postojeće društvene stvarnosti, svejedno kako je mi definirali, nego da i jedna i druga trebaju ”u toj stvarnosti, izbjegavajući opasnost neosmišljenog prilagođavanja kao i apriornog protivljenja” sačuvati ”svoju vlastitu funkciju, te krećući se između tih dviju krajnosti u konkretnoj povijesnoj situaciji izgrađivati ”svoj vlastiti identitet i poslanje”.

 

Iako može izgledati paradoksalno, fra Luka će u intervjuu Danima, br. 193 od 16. veljače 2001., ustvrditi da je Crkva u socijalističkome društvu velikim dijelom mogla biti slobodna i vršiti svoju vjersku i društvenu funkciju zato ”što nije bila vezana uz vlast, dok je u sadašnjoj situaciji to prividno ”, jer Crkva sada ”ima prividnu slobodu, vanjsku slobodu, ali je svoju unutarnju slobodu toliko povezala s političkim strankama da je u stvari ugrozila svoju slobodu”.

 

Uvođenje višestranačja, osnivanje HDZBiH, referendum

 

Fra Luka je od kraja 1980-ih pa sve do svoje smrti bio snažno angažiran u svim procesima demokratizacije bosanskohercegovačkog društva, posebno oko uvođenja i promoviranja višestranačja i osnivanja političkih stranaka s nacionalnim predznakom, pa tako i oko osnivanja Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZBiH).

Ne treba čuditi što je fra Luka, kao jedan od utemeljitelja i pokretača franjevačkog mjesečnika Svjetlo riječi i kao njegov prvi urednik, uime Franjevačke provincije Bosne Srebrene pozvao bosanskohercegovačke katolike Hrvate na referendum za neovisnu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu koji je održan od 29. veljače do 1. ožujka 1992. s pitanjem “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”

 

Njezino vodstvo i djelovanje podržavao je sve dotle dok je ta stranka u svome praktičnom javnom djelovanju zagovarala i u praksi promovirala ideju cjelovite i nedjeljive Bosne i Hercegovine. Dakle, sve do početka govora o podjeli Bosne i Hercegovine, a što je ”službeno” krenulo susretom Tuđman-Milošević u Karađorđevu 25. ožujka 1991.

 

Ne treba stoga čuditi što je fra Luka, kao jedan od utemeljitelja i pokretača franjevačkog mjesečnika Svjetlo riječi i kao njegov prvi urednik, uime Franjevačke provincije Bosne Srebrene pozvao bosanskohercegovačke katolike Hrvate na referendum za neovisnu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu koji je održan od 29. veljače do 1. ožujka 1992. s pitanjem “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”.

 

Temeljem rezultata tog referenduma Bosna i Hercegovina je dobila međunarodno priznanje, ali je na nju nakon referenduma i započela velikosrpska agresija.

 

Bila je to prva velika pobjeda u borbi za državnost Bosne i Hercegovine, ali i za njezinu cjelovitost i nedjeljivost.

 

Izlaz iz bespuća hrvatske politike u BiH

 

Svoje najvažnije članke u kojima je iznosio vlastite stavove o domovini i državi Bosni i Hercegovini objavio je u knjigama ”Slučaj Bosna” (Svjetlo riječi, Livno, 1995.) te u najnovijoj ”Izlaz iz bespuća hrvatske politike u BiH?” (HNVBiH, Sarajevo, 2012.).

 

Ti tekstovi u najnovijoj knjizi su istodobno i svjedočanstvo rada Hrvatskoga narodnog vijeća Bosne i Hercegovine – vremenski i prostorno – ali, kako on kaže, ”uvijek vjerno, dosljedno i ustrajno u svojem opredjeljenju za izgradnju države BiH i ravnopravnosti građana i naroda u njoj, prema suvremenim civilizacijskim načelima demokracije i općeg dobra. ”

Glavne krivce za katastrofalno stanje hrvatskoga naroda u državi Bosni i Hercegovini on vidi u hrvatskim političkim strankama, ponajprije u HDZBiH, u kojima se, kako navodi ”uglavnom vodila hrvatska politika koja je dovela do takvog bespuća”. Te hrvatske stranke bile su, smatrao je, ”sklone isključivosti u postizanju vlastitih interesa na štetu općeg dobra hrvatskog naroda na cijelom teritoriju BiH”

 

Po naslovnici i impressumu ove zadnje knjige moglo bi se zaključiti da ju nije pisao redovnik franjevac i svećenik fra Luka Markešić, nego samo građanin BiH, civil Luka Markešić. Tim imenom i prezimenom potpisuje se kao autor i kao urednik knjige, ali i uime nakladnika HNVBiH. Međutim, kao lektora i korektora navodi ”izvjesnoga” Mirka Kuraju.

 

A riječ je zapravo o njemu samome, o njegovu osobnom, mnogima potpuno nepoznatom imenu i prezimenu. Zapravo, fra Luka je ovim ”novim” imenom i prezimenom želio sačuvati od zaborava svoje ”sekularno” krsno ime Mirko i svoje ”starinsko” prezime Kuraja. Oboje je spojio u osobi lektora i korektora Mirka Kuraje i tako na nenametljiv način čitateljima dao do znanja da mu je draga i tzv. ”sekularna” strana vlastitoga redovničkog identiteta.

 

Naime, mi Markešići imali smo dvojno prezime ”Kuraja Markešić”. Fra Luka, kao i moj otac, morali su se u jednome vremenu opredijeliti koji dio prezimena će zadržati. Opredijelili su se za drugi dio prezimena, za ”Markešić”, ali još uvijek s ponosom spominjemo i prvi dio prezimena ”Kuraja”.

 

Elem, na pitanje koje u ovoj knjizi postavlja sebi i čitateljima: ”Ima li izlaza iz bespuća hrvatske politike u BiH?” fra Luka ne daje konačan odgovor. Međutim, u zamjenu za to nudi prijedloge za moguća rješenja. No, ta njegova rješenja dijametralno su suprotna postojećim rješenjima različitih hrvatskih politika, kako onih domicilnih (bosanskohercegovačkih), posebno HDZBiH, tako i onih ”uvoznih”: zagrebačko-hrvatskih, bez obzira na njihov stranački i ideološki predznak.

 

A sve to vidljivo je odmah u uvodu knjige – koju, da ne bude zabune, fra Luka posvećuje ”Bosni i Hercegovini, državi ravnopravnih građana i naroda u povodu dvadeset godina međunarodnog priznanja 1992 – 2012.” On sasvim jasno navodi da ”socijalno-politički pogledi ove knjige žele pokazati bespuće hrvatske politike u BiH i potaknuti ALTERNATIVU kao izlaz iz toga bezizglednog stanja”, uz njegovu napomenu da su ti pogledi uključivi (inkluzivni) dio političke filozofije i teologije ”kojima je glavno načelo i cilj zajedničko opće dobro”.

Osim što za katastrofalno stanje hrvatskoga naroda u BiH prstom upire u hrvatske političke stranke, on ovdje bez uvijanja govori i o suodgovornosti vjerskih zajednica, a to znači o suodgovornosti nekih ljudi iz Katoličke crkve za takvo stanje

 

Glavne krivce za katastrofalno stanje hrvatskoga naroda u državi Bosni i Hercegovini on vidi u hrvatskim političkim strankama, ponajprije u HDZBiH, u kojima se, kako navodi ”uglavnom vodila hrvatska politika koja je dovela do takvog bespuća”.

 

Te hrvatske stranke bile su, smatrao je, ”sklone isključivosti u postizanju vlastitih interesa na štetu općeg dobra hrvatskog naroda na cijelom teritoriju BiH”, pa je u tome smislu dužnost svakog Hrvata kao građanina države BiH i člana hrvatskog naroda, pak njihova je moralna obveza ”da se u političkim strankama, civilnim društvima, religioznim zajednicama ili izvan njih, na vlastitom području, u svojim vjekovnim zavičajima, aktivno zauzima za postizanje individualnih ljudskih prava i kolektivnih kulturnih, nacionalnih i vjerskih dobara”.

 

Osim što za katastrofalno stanje hrvatskoga naroda u BiH prstom upire u hrvatske političke stranke, on ovdje bez uvijanja govori i o suodgovornosti vjerskih zajednica, a to znači o suodgovornosti nekih ljudi iz Katoličke crkve za takvo stanje.

 

Pozivajući se na pismo pape Benedikta XVI. ”Hrvati katolici nestaju iz BiH, zaustavite iseljavanje” upućenog Biskupskim konferencijama BiH i Hrvatske 14. siječnja 2012., kojim se hoće potaknuti jedinstvo i odgovornost Katoličke crkve u Hrvatskoj i BiH ”prije svega za tragičnu demografsku stvarnost, odnosno svakodnevno smanjenje katoličke prisutnosti u BiH, jer se od oko 800.000 katolika u 1991. došlo na oko današnjih 440.000 katolika”, fra Luka se ne suspreže kazati da se taj problem neće moći riješiti samo akcijom solidarnosti, pod geslom Caritasa Republike Hrvatske ”Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u BiH”, kako misle biskupi u RH i BiH, ”nego samo promjenom politike koja se provodila i još uvijek provodi nad katolicima i Hrvatima prije svega od samih njihovih kriminalnih vođa u BiH i Hrvatskoj i s našom slijepom poslušnošću njima već 20 godina.“

 

A to se neće moći dogoditi stoga, naglašavao je fra Luka, što je u Bosni i Hercegovini, slično nekim drugim državama u bivšemu komunističkom sistemu ”došlo do pogrešnog tipa saveza ‘trona i oltara’, često goreg od onog tradicionalno konstantinskog, pa i od komunističkog neprijateljskog odnosa prema religiji (…)

Prema fra Lukinom prijedlogu za ”promjenu Daytonske u Evropsku BiH” potrebno je ponajprije raditi na ”izgradnji države BiH” koja bi osiguravala ”život, dom, rad, vlasništvo, zatim rješavati individualne i socijalne probleme od mladih do starih žitelja zemlje” te ”provesti regionalizaciju i federalizaciju zemlje” i to zbog njezina unutarnjeg mira kao najsigurnijega temelja svake države

 

Posljedica pak takvoga ponovnog pogrešnog saveza Crkve s politikom kod nas jest, prema biblijskom upozorenju, upravo zajednička propast, kao što piše: ‘Kad slijepac slijepca vodi, obojica u jamu padnu’ (Mt 15,14). Ostaje nam dakle jedino nada, na što nas zapravo poziva pismo pape Benedikta XVI, ako vjerujemo i hoćemo prihvatiti promjene i obraćenje u smislu samog Evanđelja (Mk 1,14-15).”

 

Da bi se takvo stanje u Bosni i Hercegovini promijenilo, fra Luka je u svojstvu predsjednika Hrvatskoga narodnog vijeća BiH davao u više navrata i prijedloge za rješavanje postojećeg stanja u BiH, između ostaloga i prijedlog za promjenu Daytonske u Evropsku BiH!, a što je iznio u svome referatu na Četvrtome saboru HNVBiH, održanog u Sarajevu, 12. veljače 2005.

 

Prema tome prijedlogu za ”promjenu Daytonske u Evropsku BiH” potrebno je ponajprije raditi na ”izgradnji države BiH” koja bi osiguravala ”život, dom, rad, vlasništvo, zatim rješavati individualne i socijalne probleme od mladih do starih žitelja zemlje” te ”provesti regionalizaciju i federalizaciju zemlje” i to zbog njezina unutarnjeg mira kao najsigurnijega temelja svake države.

 

Posebnu važnost u tome prijedlogu fra Luka je dao ”neupitnosti konstitutivnih naroda”, i to stoga što su, kako on navodi, ”njezini konstitutivni narodi – Bošnjaci, Hrvati i Srbi” jedna od specifičnosti Bosne i Hercegovine, pa bi u tome smislu bilo potrebno urediti Bosnu i Hercegovinu tako ”da je svaki od tih naroda prisutan i ravnopravan na cijelom teritoriju ove jedne multietničke države”. Ali i zbog toga jer je konstitutivnost postala naša – ”povijesna, civilizacijska i ustavna kategorija”.

 

Nije se u ovome prijedlogu libio govoriti o potrebi stvaranja jedinstvenoga gospodarskog sustava i prostora u Bosni i Hercegovini, jer se, smatrao je, jedino na taj način BiH može povezati s drugim regijama i državama u okruženju i u Europi. Ukazivao je i na potrebu čuvanja svoje kulture i vrednota u njoj, govorio o potrebi obrazovanja koji su – kultura i obrazovanje – ”osobito značajni za izgradnju vlastitog identiteta u suvremenom pluralističkom svijetu.

 

Posebno važan dio svoga društvenog rada i angažmana, a što je istaknuo i ovom prigodom, odnosio se na brigu oko povratka izbjeglih i prognanih na svoja ognjišta. Bila je to i ostala bolna točka današnjeg bh-društva, jer se izbjeglim i prognanim, kako navodi u ovome prijedlogu, raznim opstrukcijama ”onemogućuje bilo kakav, pogotovo onaj održivi povratak.”

 

(Nastavlja se)

Još tekstova ovog autora:

• Umiranje, smrt i pogreb trebaju biti dostojni ljudskog bića
• Enciklika Fratelli tutti za društvo socijalne pravde i mira
• Potpuni krah hrvatskog školskog vjeronauka
• Povratak u život nekadašnjeg teokratskog Osmanskog Carstva
• Važni ispiti koji u Hercegovini čekaju novog biskupa Palića
• Može li bez Bošnjaka biti mira na Balkanu?
• Važne i potrebne poruke reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića
• Što je nama Aja Sofija, a što Erdoğanu?
• Srebrenica nije samo bošnjački, već je i opći problem
• Biskupi se zalažu da na izborima ne uspiju ”crveni vragovi”

» Svi tekstovi ovog autora