Oprostili smo se od fra Luke Markešića, rođenog u Rami 23. prosinca 1937., u mjestu Proslap kraj Prozora. Krsno ime bilo mu je Mirko. Najveći dio života proveo je u Sarajevu, u kojem je i umro, u četvrtak, 7. kolovoza 2014. Njegova subraća ispunila su mu želju da bude ukopan u mjestu svoga življenja, u Sarajevu, na gradskome višekonfesionalnom groblju Bare, u grobnici bosanskih franjevaca. Bilo je to u utorak, 12. kolovoza.
U posljednjem nastavku feljtona nastavljam navoditi tek samo neke od ”bosanskohercegovačkih tema” kojima se fra Luka bavio u svojim knjigama i člancima.
Pismo papi Franji i treći entitet
Međutim, ono što je mnoge u Crkvi i u HDZ-ovski usmjerenoj politici ”diglo na noge”, bilo je fra Lukino pismo papi Franji od 28. ožujka 2014. godine (http://hnv.ba/2014/03/pismo-papi-franji/) koje je on, kako navodi u razgovoru za portal www.klix.ba, napisao jer je smatrao da je dodjela Večernjakovog pečatnjaka papi Franji ”manipulacija koja u sebi ima negativan cilj (…) pokrivanje zla, koje je činila, i nastavlja na neki način da čini u svojoj politici HDZBiH”.
Ističući u ovome razgovoru da je on fratar i da je za njega papa, posebno papa Franjo, ”osoba s kojom se ne smije manipulirati, kojega treba iskreno prihvatiti” (…) jer se pokazao kao čovjek ”koji voli istinu, koji voli dobro”, a što je ”izraženo na različite načine u njegovom životu i čiji se životni program sastojao upravo u tome da se ne pokriva zlo, već da se otkriva dobro, da se ljudi potiču na dobro”, pa je stoga samoga Papu bilo potrebno upozoriti na manipulacije ovakvim ”počastima”, a koje je bilo moguće učiniti isključivo uz suradnju ili pak uz nagovor iz crkvenih krugova
Ističući u ovome razgovoru da je on fratar i da je za njega papa, posebno papa Franjo, ”osoba s kojom se ne smije manipulirati, kojega treba iskreno prihvatiti” (…) jer se pokazao kao čovjek ”koji voli istinu, koji voli dobro”, a što je ”izraženo na različite načine u njegovom životu i čiji se životni program sastojao upravo u tome ‘da se ne pokriva zlo, već da se otkriva dobro, da se ljudi potiču na dobro”, pa je stoga samoga Papu bilo potrebno upozoriti na manipulacije ovakvim ”počastima”, a koje je bilo moguće učiniti isključivo uz suradnju ili pak uz nagovor iz crkvenih krugova.
Prema fra Lukinim riječima, politika traženja trećeg entiteta ili ekskluzivnoga hrvatskog teritorija unutar Federacije BiH je zapravo ”nastavak one politike koja je imala u sebi zlu ideju o podjeli BiH”. Pa bi slijedom toga politika trećega entiteta bila ”politika uništenja BiH kao jedne cjelovite zemlje”, odnosno podjela BiH na entitete bila bi ”protiv prirode ove zemlje, protiv države BiH”.
U tome smislu tu politiku bi trebalo ostaviti, odnosno umjesto stvaranja trećeg entiteta trebalo bi ići ”s procesom nestajanja entiteta, i jednog i drugog”.
O ”trećem entitetu” progovorio je još ranije u intervjuu ‘Oslobođenju’, 3. srpnja 2011. pod naslovom ”Gdje su sada 325.852 Hrvata?” U odgovoru na pitanje ”Što bi konkretno Hrvati dobili trećim entitetom u BiH?’, fra Luka je iznio svoj stav: ”Što se tiče uopće podjele BiH na entitete, to je posve pogrešna politika, nastala kao posljedica prošlog rata ovdje. Naime, podjela BiH na dva entiteta je protivna geografskoj prirodi i povijesti zemlje, te je takvo uređenje države nefunkcionalno, nepravično i nedemokratično za sve narode i građane”, jer se njime ”provodi diskriminacija te onemogućuje ravnopravnost i zajedništvo naroda i građana BiH, što pogađa posebno Hrvate kao manji konstitutivni narod raspršen na cijelom teritoriju države”.
U svojem opredjeljenju za ili protiv dvo- ili troentitetske podjele BiH fra Luka je bio mišljenja da je troentitetsko uređenje Bosne i Hercegovine ”još gore od dvoentitetskog, koje je također nepravično i nefunkcionalno za Hrvate naseljene različito u cijeloj BiH” i to stoga što bi takvo ustavno uređenje BiH ”većinu Hrvata pretvorilo u nacionalnu manjinu u entitetima drugih dvaju naroda”, što bi ih dovelo ”u izolaciju u samom hrvatskom entitetu, a potom potaknulo iseljavanje i nestanak, što se i sada već događa”, a sve zbog toga što ”niti jedan narod u BiH ne može prihvatiti život neravnopravnosti pod isključivom vlašću ili dominacijom drugoga naroda”.
O Ahdnami
Mnogim njegovim kritičarima i osporavateljima ostalo je sve do danas nejasno zašto je ustrajavao u obilježavanju dana Ahdname. Stoga su i njega i njegovu subraću koji polaze sa stajalištâ iznesenih prije nepuna tri mjeseca u njegovu tekstu ”Aktualnost Ahdname u povijesti i danas” (http://hnv.ba/2014/05/aktualnost-ahdname/) nazivali izdajnicima, daidžama, ljudima koji su pristali živjeti pod okupacijom, itd.
U svojem opredjeljenju za ili protiv dvo- ili troentitetske podjele BiH fra Luka je bio mišljenja da je troentitetsko uređenje Bosne i Hercegovine ”još gore od dvoentitetskog, koje je također nepravično i nefunkcionalno za Hrvate naseljene različito u cijeloj BiH” i to stoga što bi takvo ustavno uređenje BiH ”većinu Hrvata pretvorilo u nacionalnu manjinu u entitetima drugih dvaju naroda”, što bi ih dovelo ”u izolaciju u samom hrvatskom entitetu, a potom potaknulo iseljavanje i nestanak, što se i sada već događa”, a sve zbog toga što ”niti jedan narod u BiH ne može prihvatiti život neravnopravnosti pod isključivom vlašću ili dominacijom drugoga naroda”
Međutim, za fra Luku je Ahdnama ”znak i svjedočanstvo Bosne i Hercegovine – zemlje na raskršću istoga i zapada, sjevera i juga u Evropi”, zemlje u kojoj se susreću ”različite kulture, narodi i religije koji se međusobno prihvaćaju i suprotstavljaju, kao što o toj i takvoj zemlji svjedoče Povelja Kulina Bana i kruna kralja Tvrtaka u srednjovjekovnoj Bosni, Stari most u Mostaru i Most na Drini u Višegradu, džamije i crkve u osmanskom periodu, Muzej i Vijećnicu u austrougarskom periodu, institucije skupštine i univerziteta u jugoslavenskom razdoblju BiH”.
Fra Luka je smatrao da se specifičnost i značenje Ahdname izražava po njezinu ”postanku u situaciji osvajačkog rata, po ponašanju pobjednika i poraženog i po vjerskom razlogu davanja i dobivanja povelje”.
U tome smislu Ahdnamu bi valjalo tumačiti i razumijevati ”kao činjenje dobra pobjednika nad pobijeđenim u ratu”, u kojemu ”dobro postaje vrednije i značajnije negoli u miru”, a što potvrđuje upravo događaj susreta sultana i fratra i davanje i primanje Ahdname, 28. svibnja 1463. na Milodražu.
On to iskazuje na sljedeći način:
Sultan Mehmed II. El-Fatih (1432.–1481.): veliki vladar, čovjek svestrano obrazovan i dobro odgojen u islamskoj vjeri, koji dakle ”kao musliman priznaje kršćanstvo kao religiju knjige po Kuranu”, daje Ahdnamu s izrazito vjerskim motivom i sadržajem o ljudskim pravima, a fratar fra Anđeo Zvizdović (1420.–1498.), duhovnik-franjevac, čovjek širokog obrazovanja i velike hrabrosti, s dubokom vjerom u Boga traži i prima povelju, jer poštuje islam ”po Evanđelju i primjeru svoga učitelja Franje Asiškoga, koji se u svoje vrijeme radi mira između kršćanstva i islama susreo jednako u vrijeme križarskih ratova sa sultanom Melek El-Kamelom u grada Damiettu u Egiptu”.
Fra Luka smatra da se dokument Ahdname, koju franjevački povjesničar Julijan Jelenić naziva Magna charta libertatum, može razumjeti samo u tome kontekstu. Dakle ”sultan je dao Ahdnamu kao vjernik-vladar prema pravilu i duhu islama”, fra Anđeo je ”tražio Ahdnamu kao vjernik-fratar, koji ne bježi iz Bosne, nego ostaje u državi s islamskom vlašću, protivno tadašnjoj općoj praksi politike i vjere u svijetu, izražene u načelu: čija regija, njegova religija – Cuius regio, eius religio”, pa ta povelja ima istodobno ”specifično političko i vjersko značenje”, što se nadaje i iz njezina sadržaja.
Novi Sabor Hrvata BiH
Znao je jako dobro da takav njegov društveni angažman neće naići na odobravanje ni kod njegovih redovničkih poglavara. Međutim, bio je uvjeren da je njegovo društveno angažiranje u danome vremenu i na danome prostoru potrebno i korisno jer je bilo iskreno i usmjereno postizanju općega dobra za sve ljude s kojima je živio u Bosni i Hercegovini koju je smatrao istinskom svojom domovinom. Nije želio biti po strani, želio se uključiti u društvene procese i dati svoj prilog demokratizaciji bosanskohercegovačkoga društva
Ostala mu je neispunjena želja da se ove godine u povodu 20. obljetnice Hrvatskoga narodnog vijeća BiH (1994.-2014.) sazove i održi novi Sabor Hrvata Bosne i Hercegovine koji bi prema njegovu iskazu trebao ”ponovo pokazati također da se ‘slučaj’ Bosne i Hercegovine ne može riješiti samo ekonomskim ili drugim humanitarnim mjerama, kao što po svojoj deklaraciji misli Evropska Unija, na prijedlog predstavnika Hrvatske”, nego da se to može učiniti prije svega ”novim političkim uređenjem, uz druge pomoćne mjere, kojim se BiH priznaje i izgrađuje kao suverena, demokratska i pravedna država u okviru Evropske Unije”, jer će samo tako biti moguće ”postići ravnopravnost, pojedinačno i kolektivno, svih ljudi, nacionalnih manjina i konstitutivnih naroda u BiH.
Sve drugo je velika varka, kojom se pogrešno postupa, gubi vrijeme i duhovno-materijalna dobra, u postizanju toga cilja i ne rješava problem BiH kao više-nacionalno-kulturno-vjerske države.” (više u: http://hnv.ba/2014/03/novi-sabor-hrvata-bih/)
I ovdje ću stati. A ovo je samo djelić od onoga o čemu sam želio govoriti.
Još je mnoštvo drugih društvenih tema o kojima se fra Luka javno i bez sustezanja očitovao bez obzira na kakav će odjek takav njegov stav naići kod političkih i crkvenih ”vladara”. Znao je jako dobro da takav njegov društveni angažman neće naići na odobravanje ni kod njegovih redovničkih poglavara. Međutim, bio je uvjeren da je njegovo društveno angažiranje u danome vremenu i na danome prostoru potrebno i korisno jer je bilo iskreno i usmjereno postizanju općega dobra za sve ljude s kojima je živio u Bosni i Hercegovini koju je smatrao istinskom svojom domovinom. Nije želio biti po strani, želio se uključiti u društvene procese i dati svoj prilog demokratizaciji bosanskohercegovačkoga društva.
Neka, dakle, ovih nekoliko rečenica bude povod i poticaj onima koji se nešto više žele baviti društvenom i političkom mišlju katoličkoga teologa fra Luke Markešića.
(Kraj feljtona)
Zahvlajujemo članu našeg redakcijskog savjeta, profesoru i prijatelju dr. sc. Ivi Markešiću na ovom iznimno važnom svjedočanstvu o velikom bosanskom franjevcu fra Luki Markešiću, naročito jer je feljton napisao nekoliko dana nakon sahrane i u velikoj tuzi zbog gubitka voljenoga rođaka.
Još tekstova ovog autora:
- O važnosti susreta Tita i pape Pavla VI. prije pola stoljeća
- Važnost jasenovačkog molitvenog susreta
- Papa Franjo se sjetio kardinala Bozanića, ali on Pape nije
- Ne može biti mira među narodima bez sudjelovanja religija
- Hoće li se ikada hrvatske katolkinje ugledati na njemačke?
- Klimatske promjene opasnije su za opstanak ljudi od pandemije
- Djedovi i bake: krik vladajućima u pustinji nestajuće nacije
- Nagrada Udruge za vjersku slobodu u RH portalu Autograf
- Kakve veze Bog ima s potresom na Baniji? Nikakve!
- Na ”prvo sapun, onda parfem”, BiH odgovara čistim srcem
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.