Švicarski franak ponovno je narastao. Švicarski franak, čini se, pije viagru. Ova zapanjujuća činjenica mogla bi skoro ući u narodnu predaju, da u noćnu uru u seoskoj gostionici u Šestanovcu nekolicina krupnijih Vlaja stave jedni drugima ruke na ramena, gurnu kažiprste u uho i uglas zaojkaju veselu gangu:
Mala moja, lezi mi na banak,
Diga mi se ko švicarski franak.
Diga mi se, diko, ko švicarac,
Dođi vidit šta ti je muškarac.
Agonija građana koji su uzeli kredit u rečenoj valuti zaista je već nešto groteskna. Deset godina ili dulje oni uredno i krotko vraćaju svoj dug bankama, odriču se zbog njega ljetovanja, skijanja, izlazaka, kaputa i cipela, niskokalorično se hrane i tanko odijevaju, smršavjeli su, posijedjeli i oboljeli, a svejedno su dužniji nego što su bili na početku pogubne financijske pustolovine.
Mala moja, lezi mi na banak, Diga mi se ko švicarski franak. Diga mi se, diko, ko švicarac, Dođi vidit šta ti je muškarac
Zbog proklete devizne klauzule za stan koji je 2006. vrijedio, na primjer, sto tisuća, oni moraju vratiti stotinu pedeset, premda njihovih neotplaćenih četrdeset pet kvadrata u ovome času, na početku 2015., objektivno na tržištu nekretnina jedva vrijedi sedamdeset.
Rođeni im brat ne bi dao više od polovine svote koju od njih traži banka. I ta nepravedna, sramotna, bezdušna pljačka potpuno je čista, zakonita. S valjanim ugovorom, koji ni jedan sud Republike Hrvatske neće osporiti, nekakva RBA, Societe Generale ili Hypo će lagano, mic po mic, iz mjeseca u mjesec pedantno guliti očajnike, sve do kraja, u neodredivo dalekoj budućnosti, kad će se oni prekrižiti i baciti se s balkona.
Glavnica kredita i tada će vjerojatno biti netaknuta. Naprotiv, bit će i veća. Brojka će biti upravo prestravljujuća, kao da pokojnik nije kupovao jednosobni stan sa zatvorenom lođom na šestom katu novogradnje na Rudešu nego penthouse s pogledom na Central Park.
Predsjednik Vlade ih je, istina, pokušao umiriti, vedro im je poručio da izađu, provedu se, nema frke, narode, on će sve riješiti, ali iskreno dvojim da je ijedan od njih te večeri otišao u “Dubravkin put” i naručio biftek na rikuli i bocu barikiranog plavca
Kad im stigne opomena iz banke, ucviljenim će sinovima i kćerima dužnika postati bistrije zašto ih je tata u pismu ostavljenom u zdjeli naranača na sredini kuhinjskog stola molio da mu oproste. To stanje nikad zapravo neće prestati. U svijetu kakav je danas, u ovome poretku moći, iz takvih egzistencijalnih stupica nema izlaza. Zaduženi u švicarcima uzaludno tresu rešetke.
Predsjednik Vlade ih je, istina, pokušao umiriti, vedro im je poručio da izađu, provedu se, nema frke, narode, on će sve riješiti, ali iskreno dvojim da je ijedan od njih te večeri otišao u “Dubravkin put” i naručio biftek na rikuli i bocu barikiranog plavca.
Tko bi razuman ozbiljno shvaćao Milanovićeva obećanja? Da tkogod fasuje metak u prsi, Zoran Milanović bi se vjerojatno progurao kroz gomilu, namršten i nestrpljiv, uočljivo iživciran budalama koje ga onemogućavaju da radi svoj posao, a onda kleknuo kod ustrijeljenog i samouvjereno mu zalijepio mali flaster preko zjapeće krvave rane.
“Eto, je li to bilo teško?” rekao bi zatim ponosno.
Ipak, da vas utješim, spasenje postoji. Samo se morate strpjeti. Za kojih dvanaest mjeseci, kad na vlast dođe Tomislav Karamarko, svemu ćemo se ovome slatko smijati. Za kredite u švicarcima Tomislav Karamarko će na tajanstven način optužiti Josipa Broza Tita.
Kakvi su gadovi u bankama, ja se ne bih čudio ni da su samoga Sotonu uspjeli prevariti. Doći će duša samoubojice pred pakao, a tamo će ih dočekati Lucifer, sjedeći žalostan na jednom kamenu. Šta je bilo?
Elem, kao što sam već rekao, jedino što nesretnicima zapravo preostaje je da se pismom oproste s najmilijima i bace s balkona svoje jebene nekretnine.
Makar ni tu možda neće biti kraj njihovim mukama. Jer, kakvi su gadovi u bankama, ja se ne bih čudio ni da su samoga Sotonu uspjeli prevariti. Doći će duša samoubojice pred pakao, a tamo će ih dočekati Lucifer, sjedeći žalostan na jednom kamenu. Šta je bilo?
“Ma, šta da ti kažem, prijatelju”, počne Zvijer papcima otirući suze. “Prije desetak godina pošao sam renovirati sedmi i osmi krug, proširiti mučionice za kojih dvadesetak kvadrata, kupiti nove ražnjeve i kotlove vrelog ulja, obnoviti leglo pasa koji trgaju živo meso s kostiju grešnika, i otišao sam u banku, a tamo mi ženska, zmija jedna pokvarena, kaže: ‘Gospon Nečastivi, uzmite kredit u švicarcima, to vam je sad super povoljno.’
I evo, gdje sam došao”, završi Lucifer pokazujući crveni voštani pečat na vratima. “Lupeži mi uzeli djedovinu. Banka upisala vlasništvo na pakao. Čuo sam da će ovdje otvoriti poslovnicu.”
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Još tekstova ovog autora:
- U stadion Maksimir sasuli milijune. Petrovu bolnicu nisu takli!
- Kovač und Jaranen imaju sreće, sami su: neće njih koronavirus
- Heroj Gire zaslužio je da ga se iskleše u mramoru
- Da Kovač postane šef HDZ-a, Škorić bi se pred njim pravio mrtav
- Denunciranje Amire Medunjanin bijedni je čin
- Birajmo predsjednika preko talent showa!
- Junaštvo veće i od Oluje i od Vukovara
- Smjenjivanja u Plenkovićevoj vladi: film strave
- Škorina “jasna poruka” – tema za psihijatrijski kongres
- Plenković se sad čudi, ali sve mu je džaba
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.