Gdje su svi oni sada? – Ubojice su među nama!

Gdje je sada cvijeće sve / godina davnih? / Hoće li se ikad znat? / Djevojke ga ubrale. / Gdje su sad te djevojke / godina davnih? / Hoće li se ikad znat? / Sve su se poudale, / Muževima otišle. / Gdje su sada momci ti / godina davnih? / Hoće li se ikad znat? /

U rat svi su otišli, / u grobljima ostali. / Gdje su sad ti grobovi / godina davnih? / Cvijećem su prekriveni. / Hoćemo li ikad znat? Hoćemo li ikad znat?

Prosvjedno-čeznutljivu pjesmu ”Where have all the flowers gone” ispjevao je 1956. godine Pete Seeger. Nadahnuće je dobio kad su ga gonili sudom kao vrag grešnu dušu jer nije mislio kako je bilo zapovjeđeno misliti i šutio je kad se moralo zborno vikati.

Onih godina javne osobe u Americi, na osobit način ljudi kulturnog stvaralaštva, gomilice su se našli pod maljem opće mahnitosti ”makartizma”.

Republikanski senator Joseph McCarthy 1950-ih je bio svemoćni predvodnik hajke na ”komuniste”, što je podrazumijevalo sve slobodnomisleće osobe javnoga života. Kakvi se u nas slično nazivaju od milja.

Sve dok nije tužitelj izvukao snimku telefonskog razgovora koji je tekao ovako: ”Krstić: Radite li vi tamo dolje? Obrenović: Naravno da radimo. K: Dobro. O: Uspjeli smo da ih još mnogo pohvatamo, što oružanom vatrom, što na minskim poljima. K: Pobij ih sve! O: Sve ide po planu. K: Ni jedan jedini da ostane živ! O: Sve ide po planu. Sve! K: Tako valja, šefe…!”

Mrava ne bi zgazili

Mrtve žrtve ratova i progona pokrije cvijeće, onda se nad grobovima slaže sve deblji zaborav. Misao mi leti na suprotnu stranu gdje zaborav pokriva druge, kojima ne treba cvijeće, kojima je upravo zaborav još za života melem duši. To su zločinci protiv humanosti.

U knjizi ”Oni ne bi ni mrava zgazili” Slavenka Drakulić kazuje priču koju je slušala od bake u djetinjstvu i koja joj se duboko urezala u pamet kao slika Drugoga svjetskog rata.

Baka je služila u partizanima kao kuharica i pralja. Njezina jedinica osvojila je od četnika jedno hrvatsko selo. U selu nije bilo žive duše, sve izbjeglo. Baka je ušla u jednu kuću da bi prenoćila i tu osjeti neobičan miris pregorjela mesa. Četnici su otišli u žurbi, bila je sigurna da su ostavili hranu u peći.

Otvorila je pećnicu: u njoj je bilo novorođeno dijete, ispečeno poput odojka. (Toj baki zacijelo možemo vjerovati više nego talijanskom književniku Curziu Malaparteu, koji je u romanu ”Koža” vidio pečenu djevojčicu na trpezi američkih časnika 1944.)

Kakvi su to bili ljudi koji su sa svojih njiva otišli u rat, iščahurili se u monstrume i činili nepojmljive grozote? Nakon rata tiho su se vratili svojim njivama, radionicama ili uredima kao da su došli kući s malo duljega puta. Mirni i za svijet bezimeni.

Onda, nakon pola stoljeća, kad je prošle strahote i njihove počinitelje već dobrano zameo zaborav, pokazalo se kako nije trajno pokopan potencijal za novu masovnu preobrazbu običnih ljudi u neljude. Energija zla čekala je na ledu, valjalo ju je samo podgrijati – patriotizmom.

Tko su i gdje su sada oni koji su na Ovčari mučili pa poubijali 260 ranjenika od 17 do 71 godine? Gdje li je sada ona mlada Vojvođanka što je pred TV-kamerom sva blistajući pričala: ”Oo , koliko sam ja ustaša u Vukovaru svojim rukama ukokala!”

Odoše u Haag dva-tri generala, ali gdje su svi oni koji su za njih ”kokali”? A moralo ih je biti mnogo. Jer trebalo je obaviti veoma zamašan posao u jako malo vremena.

Nadmetati se koja je strana i iz kojih razloga poubijala više ljudi i razorila više kuća i naselja politička je strana medalje. Ponad političkih odmjeravanja strši moralno pitanje ljudskoga i neljudskoga u čovjeku i pitanje savjesti. S toga gledišta ni ubojstvo jednoga jedinog nevinog čovjeka ne može biti stvar na koju se odmahuje rukom

U tri dana srpnja 1995. valjalo je u Srebrenici ”očistiti” i bez traga pospremiti osam tisuća dječaka, muževa i staraca. Koliko se to ruku zdušno uposlilo na vrlo zahtjevnom nacionalnom zadatku?!

Gdje su sad svi momci ti? Potonuli su u sivu svakidašnjicu običnih malih ljudi. Časni su građani, dobro spavaju, čekaju mirnu starost. Nitko ih ništa ne pita, nitko za njih ne pita, nitko im nije za petama. Što je bilo nije bilo.

Takvom se mirnom povratku u svakidašnjicu bio nadao i njihov komandujući, general Radislav Krstić. U Haagu je dojmljivim držanjem nevina čovjeka sve poricao, a sud nije imao nikakva opipljiva dokaza o njegovoj ulozi u srebreničkom masakru.

Sve dok nije tužitelj izvukao snimku telefonskog razgovora koji je tekao ovako: ”Krstić: Radite li vi tamo dolje? Obrenović: Naravno da radimo. K: Dobro. O: Uspjeli smo da ih još mnogo pohvatamo, što oružanom vatrom, što na minskim poljima. K: Pobij ih sve! O: Sve ide po planu. K: Ni jedan jedini da ostane živ! O: Sve ide po planu. Sve! K: Tako valja, šefe…!”

Pa je tako dobrodušni general ubrao svojih 45 godina zatvora. Kao predstavnik bezimenog kolektiva onih stotina momaka koji su za njega i šefa mu generala Ratka valjano odradili posao i vratili se u zasluženi mir građanskoga življenja.

Urota šutnje

Na drugoj strani, ”našoj”, znade biti vrlo opasno podsjećati na neka slična djela naših (bez obzira na manji opseg). A morali su to biti neki ljudi, ne tek šačica njih, koji su 1995. posmicali ona poimence pobrojena 683 pravoslavna žitelja u oslobođenim predjelima. Ne može biti da nitko od njih ne pamti što je radio ili da nitko drugi ne zna što je netko njihov radio. Koji su, gdje su?

Upravo glavni urednik ovoga portala išao je u veljači 1996. s kolegama u selo Komić kod Udbine pokopati, među ostalima, ostatke majke (93 godine) i sina (65) koji su, vezani žicom, od rata cijelu jesen i zimu ležali pred svojim zapaljenim kućama i koje su razderali vukovi. Za izvještaj o tome (tada kao član HHO-a) dobio je nedavno opasno prijeteću lekciju preko portala od ministra i profesora Hebranga.

Oskvrnuće svetinje našega rata.

Ljudska sućut zvana empatija moć je suživljavanja, ulaženja u osjećaje drugoga. Odsutnost empatije osposobljava čovjeka za zločin

Nadmetati se koja je strana i iz kojih razloga poubijala više ljudi i razorila više kuća i naselja politička je strana medalje. Ponad političkih odmjeravanja strši moralno pitanje ljudskoga i neljudskoga u čovjeku i pitanje savjesti. S toga gledišta ni ubojstvo jednoga jedinog nevinog čovjeka ne može biti stvar na koju se odmahuje rukom.

Uzmimo, na primjer, bombu što su je rodoljubivi susjedi namjestili svome čovjeku, hrvatskom policajcu Milanu Levaru u Gospiću kolovoza godine 2000. U određenim krugovima ta je nasilna smrt tada izazvala frenetično oduševljenje, dok je široka javnost pala u letargiju šutnje.

Milan Levar je kao branitelj išao na sve stupnjeve vlasti ne bi li postigao da se stane na kraj ubijanju mirnih nehrvatskih sugrađana. Uzalud. Tada je, zajedno s dvojicom kolega koji se po savjesti nisu mirili sa zločinima u svojoj sredini, napustio službu. Počele su ih obasipati prijetnje smrću i dvojica su otišla iz domovine zauvijek.

Levar je ustrajao pri svome, savjest ga je gonila da svjedoči za pravdu. Naivno je vjerovao da ga neće valjda netko od njegovih ubiti i ostao je u svome gradu raditi svoj mehaničarski posao. Do 28. kolovoza 2000. godine.

Ni na sprovodu se sugrađani nisu osudili pojaviti, osim supruge i maloga sina, Slavka Goldsteina i manjeg kruga ljudi. To pak dvoje otada mnogi susjedi i sugrađani izbjegavaju kao gubave.

Sve to – i o bakinoj priči o četničkom pečenju, i o Srebrenici i o Levaru – prema opisu (domoljubima također mrske) Slavenke Drakulić, koji čitam u engleskoj verziji njezine knjige ”They Would Never Hurt a Fly”.

Levarov ubojica nije pronađen. Nitko se i ne trudi da bude. Ipak, ne može biti da većina sugrađana ne zna tko je taj ili tko su ti. DORH zna, kako svjedoči Drago Pilsel.

Je li razlog savršeno jednodušne šutnje solidarnost ili strah? Valjda i jedno i drugo. Isti model čuvanja počinitelja beščašća podjednako vrijedi za svaku stranu ratnog sukoba.

Sve to – i o bakinoj priči o četničkom pečenju, i o Srebrenici i o Levaru – prema opisu (domoljubima također mrske) Slavenke Drakulić, koji čitam u engleskoj verziji njezine knjige ”They Would Never Hurt a Fly”

”Ubojice su među nama” naslov je njemačkog filma snimanog 1946. na stvarnim ruševinama Berlina. Priča je to o stvarnom čovjeku koji je u Poljskoj 1942. zapovjedio strijeljanje 120 osoba, među njima 31 djeteta. Nakon rata trenutnim je obratom postao uglednim građaninom, poslovnim čovjekom, od kaciga je proizvodio kuhinjske lonce. (Građanstvo Berlina nije iznjedrilo rodoljubnog osvetnika da ubije redatelja Wolfganga Staudtea što im ocrnjuje heroja.)

To je ta zagonetka: Kako se to čovjek od pitomog dobričine odjednom preobrazi u čudovište, pa kad onda posebne prilike prođu, on je tu među nama, miran susjed, ni heroj ni zločinac.

Ljudska sućut zvana empatija moć je suživljavanja, ulaženja u osjećaje drugoga. Odsutnost empatije osposobljava čovjeka za zločin. Na najpogubniji način kada nastupa pod maskom ljubavi – za svoje pleme, naciju, vjeru, rasu, tajnu organizaciju … ili najobičniju uličnu bandu.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

• Ne znamo činjenice, a znamo kako stvari stoje
• Kako sam učio pozdrav ”Za dom – Spremni”
• Neuništivi proroci strašnoga dana
• Nedopustiva pitanja Georgea Steinera
• Nedodirljivo, neizrecivo, nerazjašnjivo – stari i novi tabui
• Svatko mora kući za Božić
• “Obična hrvatska glista” – Kako se batinama odgajalo za anđele
• Zaljubljeni u sebe i sretni
• Usred globalnih poremećaja bujica optimizma političara
• Gdje je bio Bog kada se ubijalo Tutsije, ”manjince štakore”?

» Svi tekstovi ovog autora