Dubrovački biskup Mate Uzinić dospio je na naslovne stranice svojim otvorenim kritičkim riječima o zlu klerikalizima. Zasluženo. Jer u Hrvatskoj je, naime, potpuno izvanredan događaj koji graniči s čudom kada katolički biskup ponovi, propovijeda i zastupa ono što vrhovni poglavar svih katolika, papa Franjo, već godinama govori i ponavlja u Rimu i po čitavom svijetu.
Kritika i prokazivanje klerikalizma kao jednog od najvećih grijeha Katoličke crkve iz kojeg izviru mnoga druga zla papi Franji je već dugo jedna od glavnih tema.
U najnovijim njegovim istupima klerikalizam je povezan s najvećom suvremenom ljagom na licu Crkve. To su zločini svećenika pedofila i seksualnih zlostavljača, a pogotovo može se već reći i čitavo stoljeće njihovog prikrivanja i zataškavanja njihovih djela. U istom kontekstu o klerikalizmu je govorio i biskup Uzinić.
Za to prikrivanje i zataškavanje odgovorna je u prvom redu crkvena hijerarhija, biskupi i kardinali, zato što je u njihovim rukama moć da krivce kazne ili poštede. A na toj moći počiva zlo klerikalizma, stanja duha i funkcioniranja jedne institucije na način da su oni gore sve, a oni dolje, njihova baza i narod, ništa.
Suučesnici zločina svećenika pedofila mogu biti i vjernici, kao i roditelji žrtava (…) Mentalitet stada je takav da se prljavštine ne iznose na vidjelo, nego da se pošto-poto očuva lijepa slika
Zataškavanje i prikrivanje tih osobito odurnih zločina ujedno je i ohrabrivanje, pa i poticanje zločinaca da nastave činiti zlo, tako što im se jasne daje do znanja: vi ste dio moćnog sustava, a taj sustav će radije dozvoliti da vi prođete nekažnjeno i zaštititi vas, nego da se ozbiljno suoči sa zlom u svojim redovima.
Posljedica klerikalizma su vjernici koji se ponašaju kao poslušno stado koje se okuplja šutke, pobožno odsluša što god mu klerici propovijedaju, prekriži se, pričesti i ode kući ispunivši statističku normu koju od njih kler, uz novčani dar, samo i treba.
Ali, to nije samo posljedica, to je istodobno i uzrok.
Takvo ponašanje vjernika, koji nemaju svijest o tome da ih njihovo “učlanjivanje” u Crkvu krštenjem čini jednako važnim članovima te, kako oni vjeruju, božanske ustanove na Zemlji, omogućava kleru, a osobito najvišim slojevima hijerarhije da “vladaju” bez pogovora i bez ijedne primjedbe odozdo, ma što god činili.
Zato klerikalizam nije problem samo crkvene hijerarhije i klera, nego možda još i više svih vjernika koji se smatraju članovima “partije” bez glasa, a ne jednako važnim i bitnim dijelom Crkve.
U demokratskom društvu i državi Crkva je vjerojatno posljednja institucija čija hijerarhija u Hrvatskoj uživa u “blagodatima” onakvog apsolutizma u vladanju kakav si je posljednji put na ovim prostorima mogla priuštiti Komunistička partija.
S tim da je u komunističkim redovima bilo mnogo više disidenata i ljudi spremnih na javno iznošenje svoje kritike, bez obzira na posljedice, nego što ih se danas može naći među hrvatskim katolicima.
Crkva se u tom pogledu u mnogim zemljama u posljednjim desetljećima promijenila, osobito nakon Drugog vatikanskog koncila koji je istaknuo položaj i ulogu vjernika-laika tražeći od njih što aktivnije sudjelovanje u životu i svim aktivnostima Crkve, koje su dio.
U demokratskom društvu i državi Crkva je vjerojatno posljednja institucija čija hijerarhija u Hrvatskoj uživa u “blagodatima” onakvog apsolutizma u vladanju kakav si je posljednji put na ovim prostorima mogla priuštiti Komunistička partija
Koliko su te promjene, primjerice, uzele maha u čitavoj Latinskoj Americi, najbolje pokazuje pojava samog pape Franje. Koliko god i on sam često s očitom nelagodom, a ponekad presporo i nevoljko, prokazuje zlo i čisti kukolj u vlastitom žitnom polju, Crkva se u tom pogledu ipak mijenja.
Koliko ti vjetrovi dolaze do Hrvatske pokazuje i istup biskupa Uzinića i način na koji je dočekan i popraćen u javnosti.
Zataškavanja i prikrivanje nedoličnog ponašanja pojedinih svećenika, uključujući i najgoru zloupotrebu položaja i povjerenja poput pedofilskih zločina protiv djece, nažalost vrlo često nije samo grijeh biskupa koji takve izopačene svoje službenike “kažnjavaju” premještanjem u neko drugo mjesto.
Mentalitet stada je takav da se prljavštine ne iznose na vidjelo, nego da se pošto-poto očuva lijepa slika.
Suučesnici takvih zločina često su bili, nažalost, i sami roditelji nedužnih žrtava seksualnih predatora koji su, očito, imali više povjerenja i razumijevanja za svoje župnike, nego za vlastitu djecu koja ili nisu uopće imala hrabrosti i dovoljno povjerenja da im se požale, ili su, kad bi to i učinila, naišla na nepovjerenje i nerazumijevanje, odrastajući u uvjerenju da je sramota i krivnja na njima.
Neki posljednji primjeri otkrivanja i sankcioniranja svećenika pedofila i seksualnih zlostavljača u Hrvatskoj pokazuju pozitivnu promjenu u ponašanju Crkve i kod nas.
U konačnici, obračun s klerikalizmom je stvar koja se u prvom redu tiče samih vjernika.
Međutim, problem svih nas, čitavog društva i svih građana, je ponašanje države koje nije ništa drugačije od klerikalističkog ponašanja Crkve, kada prikriva ili štiti od prokazivanja, kazne i progona počinitelje svih vrsta zločina.
Ubojice za volanom i kormilom, pronevjeritelji, lopovi i narko-dileri prolaze nekažnjeno samo ako su blisko povezani ili su dio političke hijerarhije u sprezi s novcem.
Kada jedan takav dobije “kaznu” kakvu je ovih dana dobio sin jednog generala, notornog nasilnika kojem je također već ukazana slična milost i silna blagonaklonost pravosudne vlasti, to se ama baš nimalo ne razlikuje od tihog premještaja svećenika pedofila u drugu župu ili neki “dobrotvorni” rad
Kada jedan takav dobije “kaznu” kakvu je ovih dana dobio sin jednog generala, notornog nasilnika kojem je također već ukazana slična milost i silna blagonaklonost pravosudne vlasti, to se ama baš nimalo ne razlikuje od tihog premještaja svećenika pedofila u drugu župu ili neki “dobrotvorni” rad.
Kakvu je pouku dobio generalski sin “kaznom” koju je dobio za dokazano nedjelo?
Kakvu je poruku dobilo čitavo društvo?
Vrlo jednostavnu i izravnu. On je potapšan po nestašnoj glavici, a društvo i svi građani dobili su još jednu pljusku.
Što ćemo učiniti? Okrenut ćemo po tko zna koji put i drugi obraz. Kao dobri katolici i Hrvati.
Jer samo će izdajnici i neprijatelji ove države, na primjer, povjerovati nekim tamo anonimnim izbjeglicama koji tvrde da su ih hrvatski policajci zlostavljali, tukli i pljačkali, dok će vjerno i nijemo stado vjerovati ministru koji lakonski odbacuje te optužbe, kao i one da je nešto mutio s generalom oko presude njegovom sinu.
Dok stado šuti i čeka novo šišanje.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Andrej Plenković i HNK Zagreb
- Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
- Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
- “Misa Mediterana” je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
- Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
- Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
- Utrka milijardera u svemiru
- Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
- Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
- Vojni neboder “Vukovar” kao otirač i kamuflaža HDZ-a
Pogodili ste u sridu gospodine Pofuk! Ovu zemlju je razorilo, a nažalost i dalje razara licemjerje i kriza morala među vladajućom elitom. Na žalost, nema nikakvog tračka nade na vidiku da bi se nešto moglo promijeniti na bolje. Da pače, tendencija je sve dubljeg i dubljeg tonjenja prema dnu.