Boris Labar
Povijest je doista ”čudna biljka”. Meni laiku, a opet osobi čije se znanje temelji na dokazima, uvijek se postavlja pitanje jesu li važni događaji iz povijesti koji su ostavili trag i koji su prepoznati jedini važni kreatori ove sadašnjosti. Naravno da nisu.
Nije teško pretpostaviti da mnogi jednako važni događaji nemaju zapisa i o njima možemo samo spekulirati. Historija, humanistička znanost koja proučava povijesnu zbilju, uz važne događaje prepoznaje i društvene procese u danom vremenu.
Ali i dalje ostaje pitanje jesu li spoznati svi događaji koji objektivno procjenjuju historijske društvene procese.
Zašto ovih nekoliko uvodnih napomena o povijesti? Pa upravo zato što je vrijedno i važno uvijek zapisati događaj koji se zbio, poglavito u vremenu naših života.
Ponajprije treba zabilježiti događaj koji s obzirom na njegovo značenje, nije u nas ostavio većeg traga. Događaj o kojem pišem je znanstveno otkriće koje se dogodilo pred oko 50 godina.
Milivoj Boranić znanstvenik iz Instituta ”Ruđer Bošković” je na eksperimentalnom modelu miša otkrio novi terapijski postupak u liječenju leukemije. U samom početku njegovu vrijednost prepoznala je samo nekolicina ljudi.
Pola stoljeća dovoljan je odmak da se o njemu ponovno piše. Zašto? Potaknuo je brojne druge događaje koji su iznimno unaprijedili naše spoznaje. Vraćamo se u blisku povijest kako bismo danas možda na drugi način pokazali vrijednost tog događaja te odnos društva i okoline.
Dva su razloga zašto pišem o Boraniću. Prvi je taj što je Boranić zaboravljen u mirovini; bojim se da ne nestane i njegovo genijalno djelo. Drugi je razlog, što danas u ovoj tako tužnoj svakodnevnici, gdje ima tako malo pravih svjetionika koji pokazuju put, njegovo djelo mora biti primjer, a ne zaborav
Milivoj Boranić, znanstvenik koji je najveći dio svog radnog vijeka proveo u Institutu ”Ruđer Bošković”, radio je na eksperimentalnom presađivanju koštane srži u miševa. Njegova su istraživanja pokazala da nepodudarna koštana srž posreduje važnu reakciju protiv leukemijskih stanica i uništava leukemiju.
No uspostava mišjeg modela u kojem će se moći dokazati navedena reakcija bio je sve samo ne jednostavan postupak. Boranić je gotovo odustao od svog eksperimenta. U to vrijeme boravio je u Rijswijku u Nizozemskoj.
Boranić u jednom od svojih zapisa navodi: ”Opetovani neuspjesi toliko su me obeshrabrili da sam nakon nekoliko mjeseci besplodnoga rada upao u depresiju. Nekoliko dana nisam ustajao iz postelje i odbijao sam bilo kakve razgovore. … Ravnatelj Instituta i mentor su me savjetovali da odustanem od ”ćorava posla” i predložili mi eksperimente koji bi mogli dati opipljive rezultate prikladne za objavljivanje u znanstvenim časopisima. Uljudno sam saslušao dobronamjerne prijedloge, ali nisam pristajao. Htio sam ići za svojom zvijezdom, pa što bude”.
Nakon gotovo dvije godine mukotrpnog rada, Boranić je uspio uništiti leukemiju pomoću kontrolirane reakcije presatka protiv primatelja. Objavljen je rad u prestižnom časopisu.
Tu treba navesti etički kodeks nizozemskih znanstvenika. Postupili su korektno i nisu se dopisali na rad iako je ostvaren u njihovoj ustanovi i uz pomoć njihovih savjeta. Činjenica je da je Boranić posve samostalno obavio sve pokuse i pisanje rada.
Rezultati su pobudili veliku pozornost znanstvenih krugova. Boranić smatra najvećim priznanjem poziv tada jednog od najvećih hematologa i imunologa u svijetu G. Mathea da na kongresu u Parizu održi plenarno predavanje o svojim istraživanjima.
Nakon dvadeset godina od ovog važnog otkrića, klinička primjena transplantacije postala je svakodnevnica. Transplantacija je najuspješniji antileukemijski terapijski postupak upravo zbog već opisane reakcije transplantiranih stanica protiv leukemije.
No bilo je i drugih važnih otkrića koji su bitno utjecali na uspješnost transplantacije. Sami počeci transplantacije bili su vezani za vrlo mali krug liječnika. Metoda se nije lako prihvatila. Znanstveni sastanci su u biti bili obiteljski sastanci oko 20 do 30 liječnika.
Eksplozivni razvoj transplantacije najbolje pokazuju upravo skupovi nakon 20 godina s više od 3.000 sudionika.
Bio sam svjedokom takvog skupa u SAD-u. Na plenarnom predavanju kojem je prisustvovalo oko 2.000 liječnika kao važne kreatore događaja koji su mijenjali spoznaju o liječenju transplantacijom spomenuto je njih 30 do 40. Među njima naveden je i Milivoj Boranić, naša zemlja i Institut ”Ruđer Bošković”. I mi mali među velikima.
Zašto je važan Boranićev rad?
To je prva naznaka da uz lijekove citostatike te zračenje postoji mogućnost da stanice imunog sustava napadnu tumorske stanice i da ih uništavaju. Ova se spoznaja razvijala, unaprjeđivala i danas smo u eri pametne reakcije imunih stanica protiv tumora. Imune stanice se mogu programirati da isključivo i samo uništavaju tumorske stanice.
U samo 50 godina izniman napredak od spoznaje stanične antitumorske terapije opterećene brojnim komplikacijama, ali i našim neznanjem do pametne, ciljane stanične terapije. Boranić je, uz još nekolicinu znanstvenika, začetnik novog tipa antitumorskog liječenja stanicama imunog sustava.
Boranića sam doživio upravo kao znanstvenika, povučenog u sebe koji previše ne mari za svakodnevni život. Druženje mu nije bila jača strana. Kao da je stalno bio u latentnom sukobu sa samim sobom i okolinom. To je dijelom pridonijelo da ga se u našoj sredini jednostavno zaboravi.
Mali krug znanstvenika u nas koji se bavio transplantacijom nije osjetio potrebu da ukaže na njegovo genijalno otkriće.
Boranić nije akademik. To je činjenica, koju ni jedan razlog ne može ublažiti. No svakako govori o (ne)zrelosti sredine da prepoznaje svoje špice, svoje genijalce.
U više je navrata pokušao dobiti nagradu za znanost za životno djelo. To mu je uspjelo u trećem pokušaju. Još jedan pokazatelj sredine koja više uvažava fenotip.
Milivoj Boranić, znanstvenik koji je najveći dio svog radnog vijeka proveo u Institutu ”Ruđer Bošković”, radio je na eksperimentalnom presađivanju koštane srži u miševa. Njegova su istraživanja pokazala da nepodudarna koštana srž posreduje važnu reakciju protiv leukemijskih stanica i uništava leukemiju
Zašto je napustio eksperimentalni rad da bi se bavio klinikom i nastavom ne znam, ali pretpostavljam. Tražio je nove izazove. Morao je doseći ono što je smatrao ispravnim i vrijednim. A pri tom nije se opterećivao ni slavom, a ni prepoznatljivošću.
O njegovom poimanju znanstvenog i stručnog rada najbolje govori njegov citat:
”Nisu svi znanstvenici vrhunski otkrivači novih spoznaja, kao što ni svi sportaši nisu rekorderi ili golgeteri. Mnogi sportaši su vrijedni članovi sportskih društava i ekipa, više ili manje zadovoljni svojim dometima i statusom. Tako i u znanosti ima ”sitnih cvjetova u visokoj travi”. No bez bezimenih sportaša koji čine ukupan sportski život društva nema ni vrhunskoga sporta, zar ne? Bez vrijednih znanstvenika koji savjesno obavljaju rutinske poslove nema znanstvenoistraživačkog pogona koji će malobrojnim izabranicima omogućiti uspon. A kad se dohvati orbita, kažu cinici, dalje se kruži bez utroška energije…”
Kako sam navodi, Boranić je smatrao da je ispunio zadatak, dokazavši reakciju transplantata protiv leukemije, i kako se na tom području nema više što za reći. Zato je u kliničkoj medicini potražio novi izazov.
Hrvatska ima malo takvih veličina. Obično u svakodnevnoj komunikaciji češće dolaze do izražaja njihove slabosti, a genijalnost ostane skrivena, koji put i zbog ljubomore neposredne okoline.
Dva su razloga zašto pišem o Boraniću. Prvi je taj što je Boranić zaboravljen u mirovini; bojim se da ne nestane i njegovo genijalno djelo.
Drugi je razlog, što danas u ovoj tako tužnoj svakodnevnici, gdje ima tako malo pravih svjetionika koji pokazuju put, njegovo djelo mora biti primjer, a ne zaborav.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Dodir i riječ su ključ zdravstvene pismenosti
- Izgubljene vrijednosti akademske zajednice
- Liste čekanja treba ukinuti jer su plodno tlo korupcije
- Medicina nije ceh
- SOS za zdravstvo
- Nakon 40 godina od prve transplantacije koštane srži
- Koliko bi u nas trebao zarađivati vrhunski liječnik?
- Odabir kriterija u zdravstvu neka se ugleda na sport
- Mogao sam to učiniti u Zagrebu, da su mi dali
- Matijaniću nije trebao ”prijatelj doktor” već dobar sustav
Boranić je neko vrijeme bio v.d. ravnatelj Ruđera. Surađivali smo ponekad. Zaista je bio samozatajan i ugodan u komunikaciji. Lijepo je da si osvjetlio značaj njegovoh istraživanja.